Jedna od intrigantnih hipoteza, koju zagovara arheolog Carl Lipo sa Sveučilišta Binghamton, jest da su moaiji transportirani uspravno te da su 'hodali' do svojih odredišta uz pomoć konopa i koordinacije ljudi.

Usmena predaja stanovnika Rapa Nuija (izvorno ime otoka) oduvijek je govorila o kipovima koji su 'hodali' od kamenoloma do svojih platformi, a drevna pjesma čak spominje pretka koji je 'natjerao kipove da hodaju'. Iako su raniji terenski eksperimenti pokazali da bi takav transport mogao biti moguć, znanstvena zajednica bila je skeptična sve dok Lipo i njegov tim nisu ponudili nove eksperimentalne dokaze temeljene na 3D modeliranju i stvarnim pokusima na terenu, piše portal Ars Technica.

Njihov rad, objavljen u časopisu Journal of Archaeological Science, pokušava fizički dokazati ono što su otočani tvrdili stoljećima.

18 ljudi za kip od pet tona

Kad su prvi Europljani stigli na otok u 17. stoljeću, zatekli su tek nekoliko tisuća stanovnika. Kako su oni onda uspjeli pomaknuti stotine golemih kipova? Lipo vjeruje da ih za to nije bilo potrebno više od nekoliko desetaka.

U eksperimentu iz 2012. godine, on i kolega Terry Hunt pokazali su da je moai visok tri metra i težak pet tona moguće 'prošetati' nekoliko stotina metara uz pomoć samo 18 ljudi i tri konopa. Lagano su ga njihali s jedne strane na drugu, čime je svaki pomak predstavljao jedan korak naprijed.

Kasnija istraživanja otkrila su i da su otočani stavljali crvene kamene 'šešire' (pukao), teške i do 13 tona, na vrh kipova pomoću užadi i rampi. Prema studiji iz 2019. godine, birali su lokacije za kipove u blizini izvora pitke vode, što je moglo imati i praktično i duhovno značenje.

Fizičari i arheolozi rame uz rame

'U prvom eksperimentu više smo htjeli vidjeti je li to uopće moguće nego istražiti fiziku koja stoji iza toga', rekao je Lipo za Ars Technicu. 'Srećom, uspjeli smo, i to s vrlo malo snage. No tada nismo imali vremena za detaljnije testiranje jer je sve snimano za dokumentarac.'

Ovaj put, kaže, pristupili su znanstveno: modelirali su oblik i masu kipova te testirali različite veličine, kutove nagiba i broj ljudi potreban za pokret. 'Naš je uspjeh u skladu s fizikom moaija – njegovim proporcijama i raspodjelom mase', ističe Lipo. 'Tako možemo pokazati da bi ista metoda mogla funkcionirati i kod kipova visokih devet metara i teških 30 tona.'

Što kipove čini 'pokretnima'

Lipo i Hunt analizirali su više od 900 moaija i primijetili da kipovi koji su ostali 'na putu' imaju šire baze i blago nagnut položaj prema naprijed, između šest i 15 stupnjeva. To snižava težište i olakšava njihanje jer svaki bočni pomak rezultira blagim 'korakom' naprijed. 'Što nije slučajnost', tvrdi Lipo, 'naime, radi se o promišljenom inženjerskom rješenju.'

Kad bi kip stigao na platformu, otočani bi ga dodatno obradili: poravnali bi bazu, uspravili ga te mu dodali oči od koralja i opsidijana, simboličan znak da je moai 'oživio'.

Znanost, mit i skeptici

Lipov rad tijekom godina nije prošao bez kritika, ali on vjeruje da eksperimentalna arheologija – koja kombinira znanost, fiziku i rekonstrukciju – otvara nova vrata razumijevanju prošlosti. 'Arheologija može stvarati kumulativno znanje, temeljeno na dokazima, a ne samo na teorijama', kaže. 'To je važno jer bez povjerenja u znanost i arheologija gubi svoj kredibilitet.'

Eksperimenti poput ovog, dodaje, ne pokušavaju romantizirati prošlost, već pokazati da fizika i ljudska domišljatost mogu objasniti i najnevjerojatnije pothvate.

'Fizika i kemija su naši strojevi vremena', zaključuje Lipo. 'Omogućuju nam da objasnimo sadašnjost pomoću događaja iz prošlosti – i da bolje razumijemo koliko su naši preci zapravo bili pametni.'