OBRAČUN POSLJEDICA

Znanost i obrazovanje nisu puka potrošnja

  • Autor: Zoran Malenica
  • Zadnja izmjena 03.04.2009 18:20
  • Objavljeno 03.04.2009 u 17:16
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Za vrijeme pregovora vodstva sindikata u državnim i javnim službama i Vlade o smanjenju plaća zaposlenih u tim službama u više navrata se ponavljala teza da su javne službe (posebno zdravstvo, obrazovanje, znanost) preskupe, neracionalno organizirane te da su prevelik financijski teret gospodarskom sektoru u hrvatskom društvu

Na tome su osobito inzistirali predstavnici poslodavaca. To je prisiljavalo predstavnike sindikata (u tome je bio uporan sindikalni lider Vilim Ribić) da objasne da je tretiranje obrazovanja, znanosti, pa i zdravstva kao troška koji skupo plaća tzv. realni sektor hrvatskog gospodarstva vrlo zastarjelo i ne izražava realan odnos između tih sfera u modernim društvima (a želim vjerovati da bi hrvatsko društvo trebalo biti moderno društvo).

Potenciranje ove teme dobra je prilika da se upozori na neka pitanja i probleme koji se mogu detektirati u odnosima između realnog gospodarstva i ovih javnih službi.

Ponajprije treba priznati da unutrašnja organizacija i efikasnost zdravstva, obrazovanja i znanosti nisu dobri i da bi na tom planu mnoge stvari trebalo promijeniti. Može se kritički govoriti i o tome koliko je zdravstveni sustav odgovoran za veliku stopu bolovanja zaposlenika ili u kojoj mjeri obrazovni sustav 'proizvodi' dobro educirane mlade stručnjake, ili pak kolike i kakve znanstvene rezultate postiže 'znanstveni pogon' u našoj zemlji.

Guliver Getty

Guliver Getty

Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: -

Znanstveni pogon bi se trebao financirati kroz izravan odnos gospodarstva i znanstvenih institucija

Isto tako, treba otvoreno priznati da implementacija tzv. Bolonjskog procesa u visokoškolskom obrazovanju (on je uveden 2005. godine) nije u dovoljnoj mjeri iskorištena da se struktura visokoškolskog obrazovanja uskladi s potrebama aktualne strukture hrvatskog gospodarstva, pa zbog toga još uvijek nemali broj mladih visokoobrazovanih ljudi boravi po nekoliko godina na burzi rada ili je prisiljen raditi poslove niže kvalifikacijske razine, ili pak poslove za koje se uopće nije obrazovao.

Međutim, ovdje želim upozoriti na ponašanje gospodarstva i političke sfere u društvu prema rezultatima koje postižu ove javne službe. Već je manje-više poznato da većina trgovačkih društava vrlo malo plaća mlade visokoobrazovane stručnjake na početku njihove karijere (iznimka je bankarsko-financijski sektor i pokoja tvrtka iz drugih područja gospodarstva). Slična je situacija i u području državne uprave i javnih službi.

Drugi problem su kriteriji na osnovu kojih se izabiru mladi stručnjaci prilikom zapošljavanja. Javna je tajna da čak i u privatnom sektoru prednost pri zapošljavanju dobivaju oni mladi ljudi koji nisu bili među najboljima u generaciji ili nemaju druga znanja koja su danas nužna (znanje stranih jezika, elektronička pismenost) za uspješno obavljanje visokostručnih poslova. Što se tiče državne uprave i javnih poduzeća (HEP, Hrvatske autoceste, Hrvatske šume, Hrvatske vode itd.), takva praksa prisutna je takorekuć od samog stvaranja samostalne hrvatske države.

Sljedeći problem je pitanje u kojoj mjeri je kod poslodavaca i vodećih menadžera u našem gospodarstvu prisutna svijest o potrebi korištenja znanstvenih spoznaja u proizvodnim procesima. Da ta svijest nije osobito razvijena, pokazuju podaci o implementaciji različitih inovacija, izuma i tehnoloških unapređenja u pojedinim industrijama. O tome govore i usporedbe našeg i stranih gospodarstava u pogledu razine proizvodnosti rada i efikasnosti. U najvećem broju industrijskih grana, pa i drugih djelatnosti značajno zaostajemo za gospodarstvima razvijenih zemalja.

Za ilustraciju nepovoljnog stanja na relaciji znanost gospodarstvo može posvjedočiti stanje u našoj brodogradnji. Opće je poznato da postojeća organizacija rada u toj industrijskoj grani ne omogućava njenu konkurentnost na međunarodnom tržištu proizvodnje brodova, pa su troškovi proizvodnje brodova u našim brodogradilištima daleko iznad cijene prodaje tih brodova. U već pomalo dosadnim raspravama o stanju u našoj brodogradnji vrlo rijetko se spominje gotovo potpun prekid veza između brodogradilišta i znanstvenih disciplina koje su važne za tu industrijsku granu.

Guliver Getty

Guliver Getty

Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: -

Naša brodogradnja je, između ostalog, u krizi jer nije izravno povezana sa znanošću

Nedavno sam pročitao podatak da u zadnjih desetak godina kod nas nije 'proizveden' stručnjak s doktoratom znanosti iz područja brodogradnje. Isto tako, studij brodogradnje na nekoliko naših fakulteta nije se razvijao u mjeri koja bi se očekivala s obzirom na značajnost brodogradnje u ukupnom društvenom bruto proizvodu. Također treba spomenuti i činjenicu da je jedna, po mome mišljenju, dobra inicijativa o izravnijem povezivanju brodogradnje i znanosti, koja je započeta krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, naprasno prekinuta nakon nekoliko godina. Riječ je o formiranju posebnog znanstvenog instituta (njegovo sjedište bilo je u splitskom Brodosplitu) u okviru kojega su se trebali okupljati i djelovati  znanstvenici čiji bi rezultati istraživanja bili izravno primjenjivi u proizvodnom procesu.

Osim brodograđevnih inženjera, ekonomista, stručnjaka za organizaciju rada, u tom institutu trebali su djelovati i istraživati sociolozi i psiholozi rada te stručnjaci za menadžment ljudskih potencijala. Da se takav institut održao i nastavio razvijati, stanje u našoj brodogradnji danas bilo bi zasigurno daleko bolje nego što jest. Nažalost, takav institut je već početkom 90-ih godina prošlog stoljeća naprosto ugašen bez pravog objašnjenja. Otad i počinje nazadovanje naše brodogradnje, kako u smislu njenog tehničko-tehnološkog razvoja, tako i u pogledu njezine preorijentacije na proizvodnju novih tipova brodova, što bi omogućilo njezinu veću konkurentnost na međunarodnom tržištu prodaje brodova.

Vjerojatno bismo mogli navesti još neke primjere gdje je izostala nužno potrebna suradnja između znanosti i pojedinih industrijskih grana našeg gospodarstva.

Kad je riječ o društvenim znanostima (ekonomija, sociologija, psihologija, politologija, primjerice), također se može reći da bismo, da je vladajuća nomenklatura znanstvene spoznaje do kojih su došli znanstvenici u tim društvenim znanostima ozbiljnije uzela u obzir, danas bili u daleko povoljnijoj poziciji u suočavanju s nadolazećom gospodarskom krizom. U taj fundus spoznaja spadaju upozorenja ekonomskih stručnjaka o prevelikoj zaduženosti zemlje, zatim spoznaje sociologa o nepostojanju službene i djelotvorne borbe protiv siromaštva u hrvatskom društvu ili upozorenja politologa o izrazito neracionalnoj i skupoj teritorijalnoj podjeli lokalne uprave i samouprave itd.

Imajući u vidu navedene činjenice, očito je da ljudi koji djeluju u svijetu poduzetništva i politike moraju bitno promijeniti svoje shvaćanje uloge obrazovanja i znanosti u suvremenim društvima. Promjena tog shvaćanja mora se vrlo skoro očitovati u promjeni načina financiranja tih djelatnosti. Umjesto da se naš 'znanstveni pogon' preko80 posto financira iz državnog proračuna (otuda ona teza o obrazovanju i znanosti kao potrošnji), on bi se u najvećoj mjeri trebao financirati kroz izravan odnos između pojedinih dijelova gospodarstva i znanstvenih institucija i istraživača. U određenoj mjeri to se može postići i u području visokog obrazovanja.

U mjeri u kojoj se otvore ovi procesi i postignu se opipljivi rezultati tih novih odnosa između znanosti i obrazovanja te gospodarstva, doći će i do napuštanja sasvim pogrešnog shvaćanja o obrazovanju, znanosti i zdravstvu kao o potrošnji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi