Bauk konzervativizma širi se Hrvatskom. Rečenica je ovo koja sasvim dobro opisuje stanje na našoj političkoj sceni u 2013, pa i u novoj, 2014.

Pojava Željke Markić zbunila je mnoge. Isprva se njezinu inicijativu 'U ime obitelji' ismijavalo, kao tek jedan u nizu desnih 'ekscesa' te najobičniju 'filijalu' HDZ-a. No kad se pokazalo da team koji je okupila s lakoćom prikuplja stotinu, dvije, tri tisuća potpisa (do konačnih 800.000) - ton se promijenio. Kako ton vlasti, tako i onaj medija. Poruga se pretvorila u strah. Vladini 'stručnjaci za Ustav' su ušutjeli, a nevladine organizacije počele kukati.

Tko je Željka Markić? I bitnije - što joj se zamjera?

Klasičan set pridjeva koji se čuva za domaće desničare - da su 'slaboumni', 'zaostali' i 'u službi Crkve' - na nju nije primjenjiv.

Prvo, radi se osobi koja je po struci liječnik, čime je već superiorna dobrom dijelu svojih kritičara. Formalno obrazovanje je u našem društvu po maločemu kriterij nečije umješnosti, ukoliko na umu imamo hiperinflaciju pravnika, ekonomista i managera bez managementa. No oni koji su druge redovito kitili opisima poput onog 'da nemaju srednju školu', kraj dr. Markić su sami izgledali kao netko - bez srednje škole.

Drugo, suvereno je dominirala najvećim dijelom rasprava u koje je ušla. Svoju inicijativu je pokrenula kao afirmativnu, a ne negacijsku. 'Za brak', umjesto 'protiv istospolnih osoba'. Savršeno je prisvojila demokratsku retoriku i ponudila referendum kao krunu iste, u isto vrijeme elegantno prešućujući dio o individualnoj razini prava, koji joj u slučaju tumačenja prava na brak kao osnovnog ljudskog prava ne bi išao u prilog. Svoje protivnike je redovito karakterizirala kao totalitarne, čime ih je dovodila u položaj koji su oni prvotno namijenili njoj. I pogodila je. Nemali broj onih koje je na ovaj način prozvala od komunizma se ne ograđuju ni približnom strašću kojom, primjerice, napadaju 'Tuđmanov režim'.

Treće, na optužbu da je 'igrač Crkve' elegantno bi odgovarala: 'Da, Katolička crkva se uključila u naš pothvat', a u nastavku dodala '...kao i sve druge vjerske zajednice u Hrvatskoj'. Tako je, barem privremeno, dojmu da je lutka kojom iza sedam baršunastih zastora upravlja skriveni lutkar s Kaptola suprotstavila sliku šarene i radosne Hrvatske u kojoj se najrazličitiji ljudi bore za očuvanje institucije braka. Infantilne krikove o tome kako se Crkva nema pravo miješati u društvena pitanja 'jer je Hrvatska sekularna država' odmah je demontirala ispravnim tumačenjem sekularnosti - u sekularnom se društvu svaka grupacija građana, uključujući Crkvu, ima pravo aktivirati u javnom prostoru, odnosno reklamirati, okupljati pristaše, regrutirati i nuditi 'svoje'. Ono što ne smije raditi jest koristiti mehanizme države u svrhu ostvarenja svojih nauma.

Neki njezini kritičari su se do kraja destabilizirali nakon što se saznalo da posjeduje ladanjsku kuću na Šipanu. Nemušto su pokušavali spojiti njezin 'nacionalizam' i 'kapitalizam', umjesto da ženi čestitaju na tome što je uspješna poduzetnica i jedan od rijetkih domaćih desničara koji nije na 'državnoj sisi'.

Na kraju su, u nemoći, počele padati uvrede da se radi o pretiloj, zloj osobi. Što je isto smiješno, ta na 'drugoj strani' nisu bili manekeni.

Željka Markić je, nedvojbeno, unikatna pojava na hrvatskoj političkoj sceni.

Stari prijatelj

Je li ujedno predvodnik neke nove, kvalitetne desnice?

Ne, nije.

Riječ je o dobroj staroj balkanskoj desnici. U najoptimističnijem slučaju – kolektivističkom, katoličkom konzervativizmu. Markić je prije uspjeha 'U ime obitelji' nanizala nekoliko neuspjeha, angažmanom u udrugama Vigilare, Marijini obroci i marginalnoj političkoj stranci Hrast. Napisi nekih novinara da je na snazi svojevrsna neokonzervativna revolucija promašeni su. Domaći se tisak, po starim navadama, razbacuje pojmovima za koje ne zna što znače. Neokonzervativizam je anglosaksonski, protestantski, individualistički konzervativizam agresivne vanjskopolitičke orijentacije, demokratski intervencionizam. Nešto takvo u ovim krajevima nikad nije i neće zaživjeti.

Neki paranoici su u osobama polumističnih emigranata povratnika bliskih Crkvi, Stephenu Nikoli Bartulici i Vici Johnu Batarelu, vidjeli zloguke glasnike novih, neoliberalnih (prema najnovijim vijestima neoliberalizma u Hrvatskoj nije ni bilo) strujanja na hrvatskoj desnici. Na njihovu sreću, a moju žalost – ništa od toga. Bartulica je sramežljiv i ne pojavljuje se (pre)više u javnosti. Vrlo vjerojatno ne želi naljutiti svog socijaldemokratskog šefa, Ivu Josipovića, kojemu je savjetnik za vjerska pitanja. Batarelo pohodi emisije i ne propušta u svakoj spomenuti velikog Edmunda Burkea, britanskog filozofa, borca za jednakost religija pred državom, oca konzervativizma i praoca fiskalnog konzervativizma. No ljubitelj Burkea - Burkea nije čitao. Jer kako drugačije objasniti da se kreće u krugu ljudi koji u svom ekonomskom programu imaju 'zaštitu nacionalnih bogatstava', 'odbijanje podaničkog odnosa prema bankama', odnosno sve ono što, kad se maknu patetične riječi, u praksi znači veće porezno opterećenje, nova zaduženja, dodatno bujanje birokracije. I sama Markić je nakon uspjeha referenduma 'U ime obitelji' najavila nove referendume u tom, etatističkom smjeru. Što bi Burke rekao na činjenicu da hrvatska država jednoj partikularnoj religijskoj organizaciji (čije boje Batarelo brani, što je u političkoj areni potpuno legitimno) godišnje isplaćuje milijardu proračunskih kuna? Sukus svega – iz 'nove' hrvatske desnice i dalje vrišti ekonomski socijalizam, čime se ona utapa u amorfnoj masi Oraha, Laburista, Nacionalnih foruma, na kraju krajeva – i dviju najvećih stranaka u državi.

Po čemu je onda Željka Markić drugačija u odnosu na dotrajali HDZ?

Po tome što je nebrojeno puta inteligentnija, obrazovanija, lukavija i organiziranija te kao takva za hrvatske ljevičare, naviknute junačiti se nad raznim Rojsovima i Kerumima – neusporedivo kobnija.