INTERVJU: DR. ANĐELKO MILARDOVIĆ

'Zadržavanje statusa quo odgovara samo oligarhiji i mafiji'

  • Autor: Helena Puljiz
  • Zadnja izmjena 16.11.2015 07:22
  • Objavljeno 16.11.2015 u 07:00
Anđelko Milardović

Anđelko Milardović

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Scitar

Tijesan izborni rezultat HDZ-a i SDP-a, praćen ulaskom mostaša kao nove snage s 19 zastupnika u Hrvatski sabor, barem je nakratko vratio pozornost javnosti na važnost odnosa snaga u parlamentu. Može li to rezultirati jačanjem uloge Sabora u političkom životu Hrvatske? Tko je i zbog čega uzurpirao moć i ulogu Hrvatskog sabora? Utječe li na kvalitetu naših života i njihovog vladanja to što šefovi najjačih stranaka, dok su u opoziciji, u širokom luku zaobilaze rad u parlamentu? Očekuje li promjene u Hrvatskoj ili zadržavanje statusa quo? Neka su to od pitanja na koja u razgovoru za tportal odgovara politolog, dr. Anđelko Milardović

Koja će biti uloga Sabora nakon ovih izbora? Hoće li doći do daljnje degradacije ili će rasti značenje parlamenta?
S obzirom na ustavnu poziciju parlamenta, bilo bi logično da je Sabor političko središte u parlamentarnoj demokraciji. Međutim u distribuciji moći prema Ustavu dogodio se poremećaj ravnoteže više u korist Vlade, a manje u korist parlamenta i nikakve koristi u odnosu na funkciju predsjednice Republike, koja je minimalna. Uočljiv je tip raskoraka ili diskrepancije između ustavne formule, prema kojoj je ovdje riječ o parlamentarnoj demokraciji, a ta se institucija s vremenom degradira.

Degradira se, po mojem sudu, zato što se Sabor ili parlament našao u postparlamentarnom stanju. To je stanje dio šireg koncepta koji se zove postdemokracija ili postdemokratsko stanje. O čemu se radi? Radi se o tomu da politička reprezentacija, koja je istaknuta preko Sabora, više nije politička reprezentacija interesa građana, nego je sve više politička reprezentacija različitih interesnih grupa koje se preko parlamenta susreću i nastoje kontrolirati dio moći. Parlament sve manje zastupa interese građana, a sve više interese različitih kompanija, grupa, moćnih struktura. To se u literaturi zove postparlamentarno stanje. Povjerenje građana u parlament zato pada i dominira razmišljanje da parlament samo donosi zakone koji, u biti, nemaju nekog velikog učinka na društvene procese.

Ipak, u zemljama s duljom parlamentarnom tradicijom od naše posljedice su blaže. Postoji li uzročno-posljedična veza između slabosti parlamenta te slabosti demokracije i ekonomije?

Postoji. U zemljama parlamentarne demokracije, poput Njemačke, Austrije, pa i Velike Britanije, sjedište moći i reprezentacije građana je u parlamentu, a kod nas je moć parlamenta degradirana jer je veći utjecaj Vlade u trodiobenoj strukturi vlasti. Onog trenutka kad parlament kao institucija više ne može biti ono što je po Ustavu, to znači da je neka druga grana vlasti uzurpirala dio ustavnih nadležnosti koji pripada parlamentu. Riječ je o uzurpaciji ovlasti i o marginalizaciji parlamenta. S druge strane imamo kratak spoj na relaciji građani-parlament jer se parlament sve više okreće reprezentaciji interesa moćnih društvenih grupa i oligarhije. 

Postparlamentarizam nije neki specifikum parlamentarnog sustava RH, s tim se fenomenom susrećemo i u razvijenim i u polukonsolidiranim demokracijama poput naše. No u razvijenim demokracijama jači su kontrolni mehanizmi različitih aktera društva koji imaju moć nadziranja parlamenta i kompletne vlasti. I ti su sustavi s jakom kontrolom također u postparlamentarnom stanju, ali se na taj postparlamentarizam može utjecati, dok smo mi u postparlamentarnom stanju sa slabim mehanizmima utjecaja.

Koji bi bio naš odgovor na to?

Trebali bismo se vratiti izvornom predstavništvu. Kad se iščitavaju sve političke teorije demokracije, imamo nekih 15-20 modela, ali svi se ti modeli u suštini mogu reducirati na dva – na model direktne i predstavničke demokracije. Predstavništvo je izum političke modernizacije i ono je jedino moguće, ali kao funkcionalno, znači da po definiciji zastupa građane, da kao predstavništvo ne ide kontra Ustava, nego da ispunjava ustavnu funkciju.

Mogu li ulogu Sabora ojačati ovakvi tijesni izborni rezultati?

Građani mogu i moraju utjecati na rad saborskih zastupnika. Oni moraju pritiskati zastupnike koje su izabrali u parlament, a kako je život u modernim i postmodernim društvima masovni život, život masovne kulture, imamo posla s masama koje se moraju organizirati. One se politički organiziraju u demokraciju kao formu vladavine, ali ako se organiziraju u demokraciju, onda ta demokracija mora imati i kontrolne mehanizme pa se nakon izbora mogu zagovarati metode jačanja parlamenta u skladu s Ustavom, a u krajnjoj liniji - zašto ne bi građani direktno utjecali na svoje zastupnike? Pa barem danas, s obzirom na tehnologiju, direktna komunikacija nije problem.

Kao šefovi opozicije, i Zoran Milanović i Tomislav Karamarko izbjegavali su rad u Saboru; Karamarko je u četiri godine u Saboru bio pet, a Milanović, kad je bio šef opozicije, prosječno samo 15 puta godišnje (60 u četiri godine). Je li to uopće važno, je li to dobro ili loše?

Oni mogu biti tip negativnog iskustva, ignoriranja središnje političke institucije u zemlji u sustavu parlamentarne demokracije. Mogu se izgovarati zauzetošću, ali ako se u parlamentu ne debatira, to jest ako šef pozicije i opozicije nisu stalno u nekoj komunikaciji - ne nužno u prepirki, nego u raspravi o točkama dnevnog reda, problemima, zakonima - kako je uopće moguća parlamentarna demokracija?! Pa sama riječ parlament potječe od glagola govoriti, a bit je demokracije u tome da se problemi rješavaju govorom. Ako nema razgovora glavnih, onda se sve to pretvara u brbljaonicu, pljuvačnicu i vrijeđaonicu.

Možda je to razlog zbog kojega ne znaju što bi radili kad dođu na vlast jer ni ne znaju o čemu se raspravlja u Saboru, u društvu općenito.

Cijela kampanja za parlament dovedena je do savršenstva u kontekstu društva spektakla. Prvo, nikad nisu raspravljali o tome kakvo bi ovo društvo trebalo biti do 2020, ni o kakvoj modernizaciji, napretku, razvoju… sve se svelo na stare ideološke sukobe i na teme koje se baziraju na obećanju, a nitko neće reći da sva obećanja s jedne i druge strane koštaju 15 milijardi kuna. Pa tko će nama namaknuti taj novac?! Znaju unaprijed da se to neće ispuniti, pa to lijepo zapakiraju u tehnike političkog marketinga da bude, kao, uvjerljivo i to prolazi. To je sustav šupljih znakova, kodova, nema nikakvo obvezujuće značenje i kad je prazno u kampanji, kako će biti puno u postizbornom razdoblju?

Očekujete li promjene? Jeste li optimistični, pesimistični ili skeptični u pogledu razvoja političke situacije u Hrvatskoj?

Stari sam skeptik i skeptičan sam i u ovom slučaju zato što je kampanja bila orijentirana prema modelu društva koji nazivam modelom statusa quo. To je nerazvojni model, socijalno-populistički model, polukolonijalni model i on je, u konačnici, neodrživ na dugi rok; kad-tad će tresnuti glavom o pod. Ako imate proračun od 128 milijardi kuna, a 80 posto trošite na plaće i mirovine, ostatak na održavanje socijalne države i vraćanje duga te samo 0,76 posto dajete za znanost - toliko vrijedi hrvatska pamet - na taj način pokazujete odnos prema razvoju i na taj se način stanje ovog društva cementira u neokolonijalnom ili polukolonijalnom položaju.

To stanje odgovara oligarhiji, političkoj oligarhiji, domaćoj bankarskoj oligarhiji, mafiji i međunarodnim monetarnim institucijama. O druga dva modela oni ni ne razgovaraju – to su model strukturalnih reformi i model Europa 20/20, baziran na pametnom, održivom i uključivom razvoju. O ta dva razvojna modela oni uopće ne raspravljaju. Kad bi se drugi i treći model spojili u hibrid, imali bismo izlaz iz ovog lapidarija.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!