Dejan Bodiroga proveo je gotovo cijelu košarkašku karijeru rješavajući situacije iz kojih su drugi tražili izlaz. Nikada nije bio najbrži ni najeksplozivniji čovjek na parketu, ali vrlo često bio je najpametniji. Vidio bi potez prije nego što bi ga drugi uopće prepoznali, znao kada treba ubrzati, kada usporiti, kada loptu prepustiti i kada je više nikome ne smije dati. Najveće utakmice kao da su bile izmišljene upravo za njega.

Više od dva desetljeća nakon najvećih sportskih pobjeda teren se potpuno promijenio. Lopte više nema, nema ni koša, sirene ni semafora, a cijena pogrešne procjene mnogo je ozbiljnija od izgubljenog finala. Bodiroga je svoj golemi ugled odlučio staviti uz studentski pokret koji već gotovo dvije godine potresa Srbiju i koji je izrastao u najozbiljniji izazov političkoj dominaciji Aleksandra Vučića i SNS-a.

Mogao je napraviti ono što bi čovjeku na njegovoj poziciji bilo neusporedivo jednostavnije. Šutjeti.

Predsjednik je Eurolige. Sjedi za stolom s vlasnicima najmoćnijih europskih klubova, sponzorima, velikim kompanijama, gradovima, državama i ljudima kojima politika nije apstraktan pojam nego svakodnevni poslovni faktor. Mogao je izgovoriti onu bezbroj puta potrošenu rečenicu da se sport i politika ne trebaju miješati, sačuvati komfor vlastite legende i događaje u Srbiji promatrati sa sigurne udaljenosti.

Bodiroga je izabrao suprotno.

Još u prosincu 2024., dok se nije moglo naslutiti koliko će studentski bunt trajati ni kamo će odvesti, javno je govorio da se studenti bore 'pametno, dostojanstveno i hrabro' za istinu, pravdu i bolje društvo. Poslije nije ostalo na riječima. Dolazio je među njih u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu, a na velikom skupu u Nišu rekao je jednostavno: 'Studenti su vodilja.'

Na Vidovdan 2025. otišao je još dalje. Govorio je o 'otporu i nepristajanju na tiraniju' i studentima dodijelio ulogu generacije koja treba otvoriti drukčiju budućnost Srbije.

Bodiroga, dakle, nije čekao da vidi tko pobjeđuje. Odabrao je stranu dok rezultat još nije bio poznat.

Demokracija u kojoj je teren uvijek malo nagnut

Vučićeva Srbija posljednjih je godina stvorila gotovo savršen politički paradoks. Na papiru ima sve. Parlament. Višestranačke izbore. Vlast. Oporbu. Javni servis. Institucije. Ustav.

Sve potrebno da se država u službenoj brošuri sasvim pristojno predstavi kao parlamentarna demokracija. Problem nastaje tek kada se s brošure prijeđe na stvarni život.

Jer Srbija ima oporbu, samo što ozbiljna oporba već godinama igra utakmicu u kojoj protivnik raspolaže najvećim dijelom javnog prostora, golemom institucionalnom prednošću i političkim aparatom koji gotovo potpuno briše granicu između stranke i države.

Postoje, naravno, stvarni Vučićevi politički protivnici i ljudi koji su zbog toga godinama plaćali ozbiljnu profesionalnu i osobnu cijenu. To nije sporno. Ali isto je tako teško zanemariti da se velik dio formalnog oporbenog prostora godinama raspadao u fragmentaciji, međusobnim ratovima i političkoj nemoći, dok je SNS vladao sustavom u kojem je gotovo svaka važna poluga moći bila debelo na njegovoj strani.

Ako je to pluralizam, onda je riječ o njegovoj vrlo srpskoj verziji - svi smiju igrati, samo domaćin godinama bira teren, vrijeme početka utakmice, suca, a nerijetko čak i pravila igre mijenja onako kako njemu odgovaraju. I nikom ništa.

To nije tek procjena Vučićevih protivnika. Freedom House Srbiju 2026. vodi kao 'djelomično slobodnu' državu i bilježi kontinuirano slabljenje političkih prava i građanskih sloboda, pritiske na neovisne medije, političku oporbu i civilno društvo te kampanje diskreditacije, prijetnje i druge oblike odmazde prema kritičarima vlasti.

OSCE je nakon parlamentarnih izbora 2023. bio još konkretniji. Izbori su nudili političke alternative, ali su snažno uključivanje predsjednika, sistemske prednosti vladajuće stranke, medijska pristranost, pritisci na zaposlene u javnom sektoru i zloupotreba državnih resursa stvorili neravnopravan teren.

Drugim riječima, Srbija formalno ima demokratsku utakmicu. Samo što rezultat dugo nije počinjao od 0:0.

Vučić i SNS takvu sliku odbacuju. Studentske prosvjede predsjednik je više puta opisivao kao pokušaj destabilizacije Srbije, a vlast svoju legitimnost temelji upravo na pobjedama na izborima.

I upravo su zato studenti postali toliko važni.

Oni nisu nastali u kabinetima postojećih stranaka. Njihov legitimitet nije proizašao iz partijskih centrala nego iz ulice, nakon rušenja nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici 1. studenoga 2024. i tragedije koja je odnijela 16 života. Pokret koji je počeo zahtjevima za odgovornošću, dokumentacijom i radom institucija s vremenom je postao najteži politički izazov Vučićevoj vlasti u više od desetljeća.

I baš uz taj pokret Bodiroga je odlučio stati.

U Srbiji nikada nije bio samo košarkaš

U Srbiji je Dejan Bodiroga odavno prestao biti samo sportaš. Bio je idol, pop-ikona, gotovo kulturni fenomen. Kultni beogradski rock bend Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi opjevali su ga u pjesmi 'Sex, droga i Bodiroga', a s tribina mu se godinama skandiralo da Srbija ima svoga boga i da mu je ime Bodiroga.

Paradoksalno, upravo je on najmanje izgledao kao čovjek kojemu je takvo obožavanje potrebno.

Kad smo prije nekoliko godina gotovo dva sata razgovarali u njegovom restoranu u Beogradu, kazao mi je da mu je skandiranje koje ga je uspoređivalo s Bogom kao vjerniku zapravo bilo neugodno. Bivši suigrač i ikona litvanske košarke, Arturas Karnišovas, opisivao ga je kao nevjerojatno skromnog čovjeka izvan terena koji se početkom utakmice pretvara u nešto sasvim drugo.

Bodiroga je u tom razgovoru izgovorio jednu rečenicu koja ga možda opisuje bolje od statistike:

'Kod velikih igrača nema zavisti.'

Problem, govorio je, nastaje kada prosječni igrači umisle da su veliki. Nije imao potrebu uvjeravati druge u vlastitu veličinu. Rezultati su to radili umjesto njega.

Dva puta svjetski prvak, tri puta europski prvak, olimpijski srebrni, tri puta klupski prvak Europe. Real Madrid, Panathinaikos, Barcelona. Jedan od najvećih europskih košarkaša svoje epohe i čovjek čiji je status prelazio čak i granice navijačkih podjela.

Nije bio najbrži. Samo je razmišljao brže

Bodiroga nije imao prvi korak američkih bekova. Nije bio posebno eksplozivan, nije letio iznad obruča i protivnika nije lomio sirovom snagom.

Ali dok su drugi igrali košarku, Bodiroga kao da ju je rješavao poput križaljke.

Vidio je prostor prije nego što bi nastao. Čitao je obranu prije nego što bi ona shvatila što joj sprema. Kontrolirao ritam, igrao leđima, kreirao, asistirao i zabijao. S 205 centimetara mogao je raditi stvari koje su tada uglavnom bile rezervirane za puno niže igrače.

Košarku je igrao poput šahista. Nekoliko poteza unaprijed. I možda je najveći dokaz njegove košarkaške inteligencije bio upravo u tome što je savršeno poznavao ne samo svoje vrline nego i vlastite nedostatke.

Sacramento Kingsi izabrali su ga na NBA draftu 1995. Kasnije su postojale ozbiljne mogućnosti odlaska preko Atlantika. Nikada nije otišao. Ne zato što nije mogao. Nego zato što nije bio rob ega.

Bodirogina košarka živjela je od imaginacije, osjećaja za prostor, pregleda igre, tehnike i ritma. Njegove fizikalije nisu bile ono zbog čega je bio poseban i znao je da NBA njegova vremena možda nije teren na kojem će upravo njegove najbolje osobine dobiti najveću slobodu.

Mogao je otići samo zato što se smatralo da svaki veliki europski igrač mora otići u Ameriku kako bi mu veličina bila potvrđena. Nije.

Kad se pojavila nova prilika, pred njim je bio drugi izazov - Barcelona, europski gigant koji nikada nije osvojio Euroligu. Otišao je u Barcelonu. I osvojio je.

Toni Kukoč, kojemu se Bodiroga bez ikakvog kompleksa divio, drugim je putem pokazao da košarkaška imaginacija s ovih prostora može osvojiti i NBA. Bodiroga nije pokušavao postati Kukoč, Magic Johnson ili bilo tko drugi. Bio je sasvim zadovoljan time da bude Dejan Bodiroga.

Kad sam ga pitao žali li zbog odluke da nikad ne zaigra u NBA ligi, odgovorio je:

'Ne bih promijenio ni jedan zarez u svom CV-ju.'

Nije ni imao razloga. Radije je ostao u Europi. I postao njezin kralj.

Kralj je svoje kraljevstvo počeo graditi u Hrvatskoj

Velik dio Bodirogine priče pripada i Hrvatskoj.

Krešimir Ćosić prepoznao ga je kao tinejdžera i doveo iz Zrenjanina u Zadar. Bodiroga je tada želio otići u Partizan, ali Ćosić je u tom dječaku vidio nešto što drugi još nisu.

Desetljećima poslije Bodiroga mi je o njemu govorio s gotovo dječačkim poštovanjem.

'Krešo je bio vizionar.'

Pričao je kako mu je Ćosić govorio o košarci koja u tom trenutku praktički nije postojala, a nekoliko godina poslije upravo se tako počelo igrati. Centri su počeli razmišljati poput razigravača, visoki igrači stvarati igru, a Ćosić je slično unaprijed prepoznao i generaciju Kukoča, Divca, Rađe, Đorđevića i Paspalja.

Prvi veliki Bodirogin idol bio je Dražen Petrović. Tek kasnije saznao je da su i rodbinski povezani, a Dražena je upoznao tijekom juniorske turneje Zadra po SAD-u 1989. godine.

A onda je prvi put gledao Tonija Kukoča. Ostao je zapanjen.

'Pa dobro, što je ovo?', pitao se.

Šut, asistencija, vizija, dribling, čovjek od 208 centimetara koji radi stvari koje košarkaši njegove visine tada jednostavno nisu radili.

'Čudesan i neponovljiv', rekao mi je o Kukoču. I to također nešto govori o Bodirogi. Najveći rijetko imaju potrebu smanjivati druge kako bi sami izgledali veći. Dejan Bodiroga je upravo takav tip čovjeka. Golem.

Indianapolis: Osam razlike, dvije minute i Bodiroga s 'parkinga'

Ako postoji jedna utakmica kojom nekome tko ga nikad nije gledao treba objasniti tko je bio Dejan Bodiroga, onda je to finale Svjetskog prvenstva 2002. u Indianapolisu.

Argentina - SR Jugoslavija. Dvije minute i 16 sekundi do kraja. 74:66. Osam razlike za Argentinu. Gotovo. Barem je tako izgledalo.

Argentina je imala fantastičnu generaciju s Manuom Ginobilijem, Fabricijem Obertom, Luisom Scolom i Andresom Nocionijem, momčad koja će dvije godine poslije u Ateni osvojiti olimpijsko zlato.

A onda je Bodiroga odlučio da utakmica još nije završila.

Najprije je zabio za dva. Potom trica preko Leandra Palladina, ona koju su navijači poslije prepričavali kao Bodiroginu tricu 's parkinga'. Onda ponovno koš, pa nakon Obertoova jednog pogođenog slobodnog bacanja još jedan odlazak prema obruču i dva pogođena bacanja 17 sekundi prije kraja.

75:75. Devet poena Jugoslavije, jedan Argentine. Svih devet zabio je Bodiroga. I to u posljednjih 136 sekundi finala Svjetskog prvenstva.

Vlade Divac poslije je sve sažeo u jednu rečenicu: 'Dejan nam je vratio život.'

Jugoslavija je nakon produžetka pobijedila 84:77. Bodiroga je ubacio 27 poena, od kojih 16 u posljednjoj četvrtini.

Indianapolis nije bio večer u kojoj je Bodiroga postao velik. Velik je već bio.

Bila je to večer koja je objasnila zašto najveći izgledaju drukčije upravo onda kada situacija izgleda bezizlazno. Ne moraju biti najbrži. Ne moraju biti najjači. Samo im se ruke ne počnu tresti kada se drugima počnu tresti.

Kad se promijenio teren, ponovno nije ostao po strani

Dvadesetak godina poslije utakmica je sasvim drukčija. Studentski pokret u Srbiji nije ostao bez podrške sportskog svijeta. Uz studente su javno stali Željko Obradović, Nemanja Vidić, Veselin Vujović, Novak Đoković i brojna druga velika imena.

Ali Bodirogina podrška razlikovala se kontinuitetom. Nije objavio jednu poruku pa nestao.

Bio je uz studente kada nitko nije znao hoće li njihov pokret trajati tjednima, mjesecima ili godinama. Dolazio je na skupove, govorio javno, stavljao svoje ime i društveni autoritet iza njihovih zahtjeva.

To je važna razlika. Jer Bodiroga nije umirovljeni sportaš koji više nema ozbiljnu javnu funkciju ni poslovne interese.

Ima što izgubiti.

Za čovjeka njegova položaja neutralnost bi bila najjednostavniji oblik profesionalne higijene. Ne zamjeriti se nikome. Biti dobar sa svima. Kad te novinar pita nešto neugodno, ponoviti da je sport ono što ljude treba spajati.

Posebno u Srbiji.

Freedom House opisuje političku klimu u kojoj su ljudi koje srpska vlast percipira kao svoje protivnike - među njima novinari, profesori, predstavnici civilnog društva, umjetnici, poslovni ljudi i druge javne osobe - bili izloženi medijskim kampanjama, pritiscima, prijetnjama i drugim oblicima odmazde.

Bodiroga nije mogao reći da nije znao. Znao je. I svejedno nije izabrao šutnju.

Čim se pojavilo njegovo ime, krenula je paljba

Koliko je dobro znao kamo ulazi vidjelo se praktički odmah kada su provladini mediji objavili da bi upravo on mogao biti nositelj studentske liste.

Vlast i njoj naklonjeni tabloidi studentski pokret već dugo nazivaju 'blokaderima'. Tako je Bodiroga gotovo preko noći prestao biti 'proslavljeni reprezentativac', 'košarkaška legenda' i 'jedan od najvećih koje je Srbija imala'.

Postao je 'nosilac blokaderske liste'. A zatim je krenulo odvratno kopanje. Informer, Novosti, Alo i B92 u nekoliko sati pronašli su gotovo iste teme, iste argumente, vrlo slične formulacije i čak iste komentare s društvenih mreža. Teško je ne primijetiti gotovo metronomsku sinkronizaciju.

Novosti su već 9. rujna u naslov stavile formulaciju 'nosilac liste najgluplji', prenoseći komentare da Bodiroga ne zna sastaviti tri rečenice. B92 je istog dana ponavljao gotovo identičan narativ, a Alo je nekoliko sati poslije stigao do zaključka da čovjek koji 'nije ni prošao pored fakulteta' teško može predstavljati ideju stručnosti.

Prvo se otvorila ladica s prometnim prekršajem starim više od pet godina. Bodiroga je 2021. doista napravio ozbiljan prometni prekršaj. Prema tadašnjim izvještajima vozio je 174 kilometra na sat tamo gdje je ograničenje bilo 80.

To je, naravno, nepromišljeno, opasno i tu ga nikako ne treba braniti. Samo je zanimljivo kako je jedna prometna vijest iz 2021. baš u trenutku kad je Bodiroga postao politički zanimljiv ponovno dobila život i ulogu dokaza njegove navodne moralne nepodobnosti.

A kada se pokazalo da u ladicama baš i nema spektakularnog prljavog rublja, otvorila se ozbiljnija tema. Stručnost. I obrazovanje.

Dobrodošli u srpsku renesansnu akademiju

Bodiroga nema fakultetsku diplomu. To je činjenica. I pitanje obrazovanja čovjeka koji želi sudjelovati u visokoj politici potpuno je legitimno. Kao što je legitimno pitati ga što zna o ekonomiji, pravosuđu, diplomaciji, zdravstvenom sustavu, javnoj upravi ili državnom proračunu.

Košarkaško zlato nije diploma iz ustavnog prava. Ali količina sablazni koja je zahvatila dio provladinih medija zbog činjenice da Dejan Bodiroga nije akademski građanin ipak je ponudila prizor gotovo neodoljiv za ironiju.

Čitajući te tekstove, čovjek koji posljednjih desetljeća nije pratio Srbiju mogao bi pomisliti da je riječ o svojevrsnoj renesansnoj političkoj akademiji.

Državi kojom oduvijek upravljaju isključivo vrhunski školovani državnici enciklopedijskog znanja, svjetskih pogleda, besprijekornih biografija i zadivljujućih profesionalnih rezultata. Kabinet do kabineta - sve redom eruditi. Institucija do institucije - čisto prosvjetiteljstvo.

Pa bi dolazak jednog običnog 'loptača' među takvu intelektualnu aristokraciju doista mogao izgledati kao civilizacijski incident.

A onda je Srbija svega dva dana ranije svijetu ponudila jednu drugu sliku svoje civilizacijske orijentacije.

Dok se prebrojavala Bodirogina škola, država je salutirala Ratku Mladiću

Ratko Mladić, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske pravomoćno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, pokopan je 7. rujna u Beogradu.

Uz najveće vojne počasti. Uz visoke političke dužnosnike. Uz vjerske vođe.

Uz ceremoniju koja je izazvala zgražanje svjetske javnosti i oštre osude vrha Europske unije te dodatno otvorila pitanje kojim putem država kandidatkinja za članstvo u EU zapravo želi ići.

Teško je zamisliti morbidniju političku grotesku. S jedne strane država desetljećima ponavlja da joj je strateški cilj europska budućnost. S druge, vojnom ceremonijom odaje počast monstrumu kojeg je međunarodni sud pravomoćno osudio za genocid i neke od najtežih zločina počinjenih u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Ako je ideja bila modernu Srbiju simbolički katapultirati nekoliko desetljeća unatrag, gotovo u nekakav politički paleolitik, scenografija je bila teško nadmašiva.

Uniforme. Počasni plotuni. Državni dužnosnici. Crkva. I lijes čovjeka osuđenog za genocid. Slika koju nikakav diplomatski govor o europskim integracijama neće moći tako lako izbrisati iz političke biografije Srbije.

A samo četrdesetak sati poslije dio istog medijskog ekosustava zabrinuto je prebrojavao razrede srednje škole Dejana Bodiroge i pitao ima li čovjek bez fakultetske diplome intelektualne kapacitete da sudjeluje u javnom životu.

To je već gotovo montipajtonovski spoj.

Država kandidatkinja za Europsku uniju uz vojne počasti ispraća čovjeka osuđenog za genocid, a zatim se ozbiljno zabrine da bi njezine civilizacijske i intelektualne standarde mogao ugroziti jedan košarkaš bez fakulteta.

Ako se već toliko inzistira na znanju, stručnosti i kompetenciji, onda bi bilo korisno najprije razjasniti što se u današnjoj Srbiji pod tim pojmovima zapravo podrazumijeva. Jer kada se makne tabloidni podsmijeh i pogleda životopis čovjeka kojeg se pokušava diskvalificirati kao nedovoljno obrazovanog 'loptača', argument o Bodiroginoj intelektualnoj nedoraslosti počinje izgledati prilično klimavo.

Bodiroga je desetljećima živio i radio u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj. Funkcionirao je u najvećim europskim sportskim sustavima, obnašao visoke košarkaške funkcije i danas vodi Euroligu, organizaciju u kojoj svakodnevno mora pomirivati poslovne, sportske i političke interese ljudi i institucija iz cijele Europe.

Dakako, ništa od toga ga automatski ne čini dobrim političarem, ali ni nedostatak fakultetske diplome automatski ne znači da čovjek ne razumije društvo, odgovornost ili trenutak kroz koji njegova zemlja prolazi.

A možda je najsmješnije to što su njegovi kritičari, pokušavajući Bodirogu svesti na čovjeka koji je samo dobro vodio košarkašku loptu, promašili samu bit njegove sportske veličine.

Bodiroga nikada nije bio genij zato što je najbolje vodio loptu. Bio je genij zato što je prije drugih znao što s njom treba napraviti, kako prosječnog suigrača učiniti boljim, a dobru momčad pretvoriti u veliku. I baš tu počinje njegov najveći kontrast s Vučićem.

Bodiroga je cijeli život ljude oko sebe podizao. Vučićev sustav opstaje tako da ih svodi na poslušnike. Zato Bodiroga Vučiću smeta. Jer njegov autoritet nije kupljen funkcijom, njegovo ime ne pripada stranci i njegovu veličinu ne mora svakog jutra potvrđivati nijedan tabloid. A upravo je to ono čega se takav sustav najviše boji - čovjeka kojem ne može dati ništa što već nema i oduzeti ono zbog čega ga ljudi poštuju.

Zato Vučić Bodirogu toliko mrzi. Jer ga se boji. Jer je i njemu jasno da Dejan Bodiroga predstavlja sve ono što on nije - i sve ono što nikada neće biti.

Dva Dejana, ista zlatna svlačionica i dva potpuno različita izbora

I tu se gotovo nemoguće ne sjetiti čovjeka s kojim je Bodiroga dijelio neke od najvećih trenutaka svoje karijere.

Dejan Bodiroga i Dejan Tomašević godinama su nosili isti reprezentativni dres. Zajedno osvajali europska i svjetska zlata, slavili u istim svlačionicama i postali dio jedne od najvećih generacija europske košarke. Danas su u javnom životu izabrali sasvim različite putove.

Tomašević je stao uz Aleksandra Vučića i SNS. Bio je kandidat i potom zastupnik izabran s liste 'Aleksandar Vučić - Srbija ne sme da stane'. To je njegovo demokratsko pravo i to je u redu.

Ali demokratsko pravo na politički izbor ne znači da taj izbor ne postaje dio javne biografije čovjeka koji ga je napravio.

Za velik dio Srbije koja danas prosvjeduje Tomašević je tim potezom vlastito veliko košarkaško nasljeđe kontaminirao političkim savezom s Vučićevom vlašću. Ukratko, zbog nekakvih kokošarkih interesa od košarkaške gromade postao je 'ćaci.'

Bodiroga je izabrao sasvim drugi put.

Jedan Dejan svoj je golemi kapital stavio uz strukturu koja vlada. Drugi ga je stavio uz ljude koji je žele demokratski smijeniti.

To ne znači da zbog političkog izbora treba izbrisati Tomaševićeve medalje, kao što ni Bodirogina podrška studentima sama po sebi ne dokazuje da bi bio dobar političar. Ali postoje trenuci u kojima čovjek svom životopisu doda nešto što se ne mjeri poenima, asistencijama ni zlatom. Ponekad ti dodaci ostanu zapamćeni jednako dugo kao medalje. Zapravo, čak i duže.

Bodiroga nikada nije birao put zato što je bio najlakši

I tu se priča opet vraća košarci. Bodiroga nije donosio odluke samo zato što su se od njega očekivale. Nije otišao u NBA samo zato što su drugi govorili da ondje mora otići. Nije pokušavao trčati brže nego što može.

Nije pokušavao živjeti tuđu karijeru. Znao je što ima. Znao je što nema. I birao je teren na kojem vjeruje da može napraviti razliku.

Možda upravo tu postoji veza između Bodiroge koji je nekada igrao košarku i čovjeka koji danas stoji među studentima. Od prvih ozbiljnih košarkaških koraka pokazivao je neobičnu sposobnost da vidi nekoliko poteza unaprijed.

Hoće li se pokazati da je jednako dobro pročitao i ovaj trenutak kroz koji prolazi Srbija, danas nitko ne može znati. Ali jednu odluku već je donio. Ne želi ga promatrati sa strane.

Kad utakmica izgleda izgubljeno

Indianapolis, 2002. Argentina 74. Jugoslavija 66. Još 136 sekundi. Za gotovo svakoga tko je gledao - gotovo.

Za Dejana Bodirogu nije.

Devet njegovih poena poslije utakmica je ponovno bila živa. Produžetak. Svjetsko zlato.

Naravno da Srbiju 2026. ne treba banalno pretvarati u košarkašku utakmicu. Država se ne popravlja jednom tricom, korupcija ne nestaje nakon time-outa, demokratske institucije ne grade se u produžetku, a politički izbori nemaju logiku finala svjetskog prvenstva.

Ali Indianapolis objašnjava nešto drugo. Zašto Bodirogino ime danas toliko znači. Cijeli je život bio čovjek kojeg želite kraj sebe kada stvari izgledaju loše. Čovjek koji ne paničari. Kojem se ne tresu ruke.

Koji ne prihvaća da je nešto gotovo samo zato što u tom trenutku tako izgleda. Čovjek za posljednji napad. Danas njegov najvažniji potez više nema veze s košarkom.

Nitko ne zna kako će završiti politička utakmica koja se igra u Srbiji. Vučić i SNS imaju golem politički aparat, iskustvo, snažnu infrastrukturu i veliku prednost u dominantnom medijskom prostoru, dok studentski pokret prvi put pokušava energiju koja je gotovo dvije godine živjela na ulicama pretvoriti u izbornu snagu.

Bodiroga je mogao izabrati komfor. Mogao je ostati onaj Dejan Bodiroga iz Indianapolisa, Barcelone i Atene. Čovjek s fotografija, trofeja i starih snimki. Legenda koju svi vole upravo zato što više nikome ne smeta.

Nije.

Odlučio je da mu vlastita biografija ne služi samo za podsjećanje na ono što je nekada napravio, nego da svojim imenom stane iza onoga u što danas vjeruje.

Hoće li pobijediti? To ne zna nitko. Ali možda to čak i nije najvažnije pitanje ovog portreta.

Kad jednom nestanu plakati, završe kampanje, zbroje se glasovi i pobjednici i poraženi odu svojim putem, svakome ostane ista stvar.

Ogledalo.

Dejan Bodiroga cijelog je života dovoljno dobro poznavao čovjeka koji ga iz njega gleda. Zato se, kakav god bio rezultat ove utakmice, od njegova pogleda neće morati skrivati.