Posljednjih godina Srbija provodi intenzivnu modernizaciju svojih oružanih snaga, pri čemu je naglašen razvoj integriranog sustava protuzračne i proturaketne obrane. Nakon uvođenja kineskog sustava FK-3, odnosno njegove izvozne inačice HQ-22, kao i sustava kratkog dometa HQ-17AE, službeni Beograd je proteklog vikenda potvrdio nabavu kineskog sustava HQ-9, čime je postao jedna od rijetkih europskih država koja u operativnu upotrebu uvodi kineski protuzračni sustav dugog dometa.

Prema mišljenju vojnih analitičara, HQ-9 ili Hong Qi-9 (Crvena zastava-9) predstavlja najnapredniji kineski kopneni sustav protuzračne obrane velikog dometa. Njegov razvoj započeo je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a intenzivno se razvijao krajem osamdesetih te je u operativnu upotrebu kineske Narodnooslobodilačke vojske uveden početkom 21. stoljeća.

Zapadni analitičari dugo su smatrali da je riječ o sustavu nastalom na temelju ruskog S-300PMU, koji je Kina nabavila početkom devedesetih godina, međutim suvremena istraživanja pokazuju da HQ-9 predstavlja kombinaciju domaćih kineskih tehnologija uz određene tehnološke utjecaje ruskih i zapadnih rješenja, posebice u području radarske tehnologije, zapovjedno-informacijskih sustava i vođenja projektila. Stoga se HQ-9 ne može promatrati kao jednostavna kopija ruskog sustava, već kao samostalno razvijena platforma koja je tijekom godina prošla više razvojnih faza.

HQ-9 pripada kategoriji višekanalnih sustava protuzračne obrane velikog dometa namijenjenih zaštiti širokog teritorija, strateških vojnih objekata, industrijskih postrojenja i velikih urbanih središta. Sustav se pak sastoji od višefunkcionalnog radara za motrenje i navođenje, zapovjednog mjesta, radara za rano upozorenje, samohodnih lansera s vertikalnim lansiranjem projektila te logističkih i komunikacijskih vozila.

Usporedba s ruskim i američkim suparnicima

Prema dostupnim informacijama, osnovne karakteristike modernijih inačica HQ-9 uključuju domet presretanja zračnih ciljeva između približno 200 i 250 kilometara te maksimalnu visinu presretanja do oko 50 kilometara. Uz to, poznato je da projektili ispaljeni iz HQ-9 dosežu brzinu veću od četiri maha, a mogu djelovati protiv borbenih zrakoplova, bespilotnih letjelica, krstarećih projektila i taktičkih balističkih projektila.

Sustav koristi kombinaciju inercijalnog vođenja, podatkovne veze tijekom srednje faze leta te radarskog samonavođenja u završnoj fazi presretanja, čime se povećava otpornost na elektroničko ometanje i mogućnost istodobnog gađanja većeg broja ciljeva.

HQ-9 se najčešće uspoređuje s ruskim sustavima S-300PMU2 i S-400 te američkim sustavom MIM-104 Patriot PAC-3. U odnosu na S-300, raspolaže modernijom digitalnom arhitekturom i suvremenijim elektroničkim sustavima dok se po ukupnim sposobnostima približava ranijim konfiguracijama S-400. U usporedbi s Patriotom nudi veći teritorijalni obuhvat, a američki sustav u novijim konfiguracijama ostvaruje bolje sposobnosti presretanja određenih tipova balističkih projektila zahvaljujući projektilima PAC-3 MSE.

Stručnjaci ocjenjuju da se najveća prednost HQ-9 nalazi u omjeru cijene i sposobnosti sustava. Kina, naime, izvoznim korisnicima nudi znatno niže troškove nabave u odnosu na zapadne sustave te uz manje političkih ograničenja pri izvozu. Upravo je taj čimbenik jedan od razloga sve veće prisutnosti kineskih protuzračnih sustava na međunarodnom tržištu.

Valja podsjetiti da Srbija posljednjih desetak godina nastoji izgraditi slojevitu protuzračnu obranu. Sustavi kratkog dometa Pantsir-S1 i HQ-17AE namijenjeni su neposrednoj zaštiti važnih objekata i postrojbi dok FK-3 pokriva srednji sloj obrane.

Geopolitička dimenzija nabave

Nabavom HQ-9 Srbija prvi put stječe sposobnost dugometne protuzračne obrane kojom može pokriti znatan dio svog zračnog prostora i ostvariti mogućnost presretanja ciljeva na velikim udaljenostima prije njihova ulaska u završnu fazu napada, čime se značajno povećava dubina obrane te sposobnost zaštite ključne vojne i civilne infrastrukture.

Istodobno ova nabava ima i snažnu geopolitičku dimenziju. Srbija posljednjih godina razvija politiku diversifikacije dobavljača naoružanja, pri čemu nastoji održavati suradnju s Rusijom, Kinom i zapadnim državama. Kineski sustavi omogućuju Beogradu nastavak modernizacije bez oslanjanja isključivo na rusku vojnu industriju jer je ona posljednjih godina opterećena sankcijama i povećanim domaćim potrebama zbog rata u Ukrajini.

Unatoč impresivnim tehničkim karakteristikama, HQ-9 nije samostalan sustav koji može učinkovito odgovoriti na sve prijetnje. Suvremeni sukobi pokazali su da se veliki sustavi protuzračne obrane moraju koristiti kao dio integrirane višeslojne mreže koja uključuje sustave kratkog i srednjeg dometa, radare različitih frekvencijskih područja, elektroničko ratovanje i učinkovitu zapovjedno-informacijsku infrastrukturu.

Poseban izazov predstavljaju masovni napadi bespilotnim letjelicama i jeftinim krstarećim projektilima, protiv kojih upotreba skupih projektila velikog dometa nije uvijek ekonomski opravdana. Zbog toga se HQ-9 prvenstveno koristi za obranu od visokovrijednih ciljeva poput borbenih zrakoplova, zrakoplova za elektroničko ratovanje, aviona za rano upozorenje (AEW&C) i balističkih projektila, a obrana od manjih prijetnji prepušta se sustavima nižih razina.

Iako srbijanska nabava kineskog sustava predstavlja jedan od najznačajnijih koraka u modernizaciji Vojske Srbije unazad tridesetak godina, uspješnost sustava HQ-9 u dugoročnom razdoblju neće ovisiti samo o njegovim tehničkim karakteristikama, nego i o razini integracije s ostalim elementima protuzračne obrane, kvaliteti obuke posada i sposobnosti prilagodbe novim oblicima zračnih prijetnji.