Danas se u zagrebačkom hotelu Internacional održava okrugli stol na temu 'Položaj istospolnih zajednica – novi pravni okvir' koji organizira Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova RH u suradnji s Veleposlanstvom Velike Britanije, a u povodu izrade novog Zakona o životnom partnerstvu na kojem radi vlada Zorana Milanovića. Jedna od osoba koje će na okruglom stolu govoriti te iznijeti svoja legislativna iskustva jest i britanska aktivistkinja Jasmine O'Connor iz organizacije Stonewall, koja je bila ključna u donošenju sličnog zakona u Velikoj Britaniji 2005. godine.

O'Connor će predstaviti i rezultate velikog istraživanja Stonewalla o stavovima britanske javnosti oko homoseksualnosti, koji pokazuju veliki stupanj prihvaćanja, a ne samo tolerancije. Primjerice, 83 posto Britanaca bi pozitivno reagirali ako bi prvo dijete princa Williama i Kate Middleton bilo gay, dok 71 posto podržava bračnu ravnopravnost za istospolne parove.

Zato smo intervju započeli pitajući o takvom raspoloženju građana.

U Velikoj Britaniji se vodi javna i politička rasprava o bračnoj ravnopravnosti za istospolne parove. Kakvo je većinsko raspoloženje građana po tom pitanju?

Postoji većinska podrška za LGBT ravnopravnost u javnosti. Istospolni parovi od 2005. imaju mogućnost stupanja u civilno partnerstvo, što je zakonski institut po kojem se imaju jednaka prava kao u braku, samo je naziv drugačiji. Njegovo uvođenje smatramo prijelomnim trenutkom jer je to prvi puta da su veze gay ljudi zakonski priznate od strane države, a ljudi si počeli masovno shvaćati da su gay ljudi normalni. Moglo se vidjeti vjenčanja istospolnih parova, prepoznati da su u stabilnim vezama, a neki od njih i važni ljudi u svojim lokalnim zajednicama. Predrasude koje su nekad postojale u značajnoj mjeri nestaju, te su ljudi danas sretni ako im je liječnik gay ili ako je učitelj njihove djece gay, što prije nije bio slučaj. U tom kontekstu treba pohvaliti i sve izjave političara koji su istupili javno u ime ravnopravnosti, uključujući i premijera Davida Camerona.

Koliko su u toj promjeni atmosfere ulogu odigrali poznati ljudi koji su gay i to ne skrivaju? Odnosno, koliko je važan utjecaj pop kulture; primjerice, američki potpredsjednik Joe Biden je istaknuo da je serija 'Will i Grace' imala u Americi jako pozitivan učinak.

Iznimno je važno da se gay ljudi, ali i gay likovi, pojavljuju u medijima, na TV-u, u serijama, na radijskim emisijama itd. Dobro je u javnosti imati pozitivne uzore koji su gay, a ne samo negativne stereotipe koje su prije forsirali mediji. U Velikoj Britaniji imamo neke doista slavne pozitivne uzore, poput Eltona Johna, čiji je brak s dugogodišnjim partnerom, pa onda i njihovo zajedničko usvajanje djeteta na mnoge ljude ostavilo dobar dojam i promijenilo neka negativna mišljenja.

Kako Stonewall surađuje s vladom i parlamentarnim zastupnicima? Koliko ste uključeni u zakonodavne procese koji se tiču gay ljudi?

Mislim da smo uspjeli razviti snažne odnose s vladom. S njom smo u otvorenom dijalogu oko svih pitanja koja se tiču LGBT zajednice, a prisutni smo i na stranačkim saborima svake stranke te i tamo lobiramo. Većinom imamo konstruktivan dijalog, ali smo i kritični ako je to potrebno. U Stonewallu smo zaključili da se prava promjena najbolje postiže kroz stalni dijalog.

Je li vam ponekad taj proces frustrirajući? Poželite li nekada da se stvari kreću brže?

Naravno, naročito je frustrirajuće iskustvo svakodnevne politike. No, frustracija je dio procesa promjena, a nas najviše zanima da budemo djelotvorni.

Iz vašeg iskustva, koliko su se stvari promijenile za gay osobe u Velikoj Britaniji od vremena kada ste vi bili tinejdžerica?

U školi se tada ništa nije učilo o homoseksualnosti niti se ona uopće službeno spominjala, a zlostavljalo se djecu za koju se mislilo da su gay. Za gay mlade nije bilo ničega u čemu bi se mogli prepoznati. Kada smo učili na seksualnom odgoju o seksu spominjao se samo seks između heteroseksualnih osoba, primjerice, i usto se naglašavalo da je jedina funkcija seksa pravljenje djece. Današnja situacija je radikalno drugačija. Mi u Stonewallu imamo i školski program koji gostuje u školama diljem zemlje te pomaže i učiteljima da nauče predavati o homoseksualnosti na pravi način, kao i da se educira djecu. Moram napomenuti da je Stonewall nastao 1989, baš kao reakcija na tzv. Section 28, propis tadašnje vlade koji je zabranjivao spominjanje homoseksualnosti u školama. U međuvremenu je taj zakon ukinut a mi smo u mogućnosti stupiti u dijalog sa školama. No, nije sve ružičasto jer ankete pokazuju da je oko 50 posto gay klinaca izloženo homofobnom bullyingu. Razlika je danas u tome što se ta djeca imaju kome obratiti, mogu, recimo, nazvati našu telefonsku liniju za žrtve bullyinga...

U Hrvatskoj se upravo uvodi zdravstveni odgoj u škole, čemu se protivi dio katoličkih udruga koje protiv toga vode javnu kampanju. Postoje li takve skupine i u Velikoj Britaniji te kako se nosite s njima?

Da, imamo određene religijske skupine koje se znaju negativno oglašavati po pitanju homoseksualnosti. Ali, kada pogledate ankete, onda vidite da većina religioznih ljudi podržava gay ravnopravnost, bez obzira na to što govore neki od njihovih vođa. Prema anketama, troje od pet religioznih ljudi u Velikoj Britaniji podržava bračnu ravnopravnost za gay osobe. Meni je naročito zanimljivo što postoji tolika razlika u stavovima između običnih religioznih ljudi i nekih istaknutijih, pa primjerice čak 79 posto vjernika smatra da je važno reagirati na predrasude prema gay ljudima. Protivnici gay ravnopravnosti su zapravo tek jedna glasna i ponekad neugodna manjina među vjernicima.

U kojoj mjeri na promjenu stavova ljudi utječe činjenica da danas mnogi osobno poznaju nekoga tko je gay?

Jednako važno kao i dobro zakonodavstvo. Zato je bila važno uvođenje civilnog partnerstva 2005, jer je ono također potaknulo mnoge gay ljude da slobodno žive ono što jesu. Moje osobno iskustvo jest da će ljudi reagirati bolje ako im kažeš tko si, odnosno napraviš coming out, ali mi je i bilo lakše jer su se predrasude mnogih već rasplinule. Vidjeli su gay vjenčanja na TV-u, neke poznate ljude kako se vjenčaju, shvatili su da je i stric, za kojeg su to uvijek sumnjali, doista gay itd. Ponekad je potrebno imati odgovarajuće zakone koji bi ljude ohrabrili na coming out. No, važno je istaknuti da se treba težiti potpunoj jednakosti u zakonodavstvu, pa stoga i civilno partnerstvo preimenovati u brak jer je neuvjerljivo – primjerice u kontekstu zločina iz mržnje – zastupati da su svi jednaki i da ih se ne smije diskriminirati zbog određene karakteristike ako unutar samog zakonodavstva postoje takve podjele.

Što se zločina iz mržnje tiče, kako vam se čini aktualna situacija u Velikoj Britaniji po tom pitanju?

Mi se trudimo uvijek isticati u javnosti da gay ljudi postoje, da plaćamo poreze kao i svi ostali, da smo normalni... Važno je tako se suprotstaviti negativnim komentarima glasne homofobne manjine. Što se zločina iz mržnje tiče, njime se bavi policija i mi je u tome podržavamo.

Na koji način u javnosti zastupate ideju gay ravnopravnosti?

Nedavno smo pokrenuli kampanju sa sloganom 'Neki ljudi su gay, prihvatite to!' (u originalu: 'Some People are Gay, Get Over It!'), čiji su se plakati mogli vidjeti po autobusima gradskog prijevoza u Londonu i šire. Nakon toga nam se, primjerice, javio jedan tinejdžer koji nam je rekao da mu je mnogo značilo vidjeti te plakate jer je imao problema u školi zbog toga što je gay, a oni su mu dali snagu da ne padne u depresiju. Dakle, može se utjecati i na opću javnost, ali i na pojedinačne sudbine, što nam je vrlo važno u Stonewallu jer stvari doista postaju bolje.

U jednoj od vaših školskih kampanja sudjelovao je i glumac sir Ian McKellen. Kakve su bile reakcije na to?

Ian McKellen je dugogodišnji podržavatelj Stonewalla i dio naše aktivističke povijesti. Za mlade ljude mnogo znači vidjeti pozitivne gay uzore, poput Iana McKellena, pa se trudimo uvijek isticati takve ljude. Još kada on dođe u lokalnu školu i osobno popriča s djecom, to itekako djeluje te planiramo nastaviti s takvim akcijama.

Heteroseksualni ljudi znaju biti iznenađeni kada shvate da unutar LGBT zajednice postoje različita politička stanovišta i ciljevi te da nisu svi gay ljudi isti što se tiče stereotipa. Kako se vi postavljate prema tome, s obzirom na to da Stonewall važi za veliku, mainstream gay organizaciju?

Prvo treba istaknuti ono što je očito: gay ljudi su jednako raznoliki kao i heteroseksualni ljudi. Neki od nas vole rock, a neki klasičnu muziku. Mi se držimo svojeg stila djelovanja, ali to ne zaustavlja nikoga drugog da radi na svoj način na postizanju ravnopravnosti za gay ljude. Što više različitih ljudi, to bolje.

O stupnju promjena koje se događaju u Velikoj Britaniji svjedoči i da danas u parlamentu ima dvoznamenkast broj zastupnika, iz svih stranaka, koji su gay i to ne skrivaju.

Da, naravno. To je vrlo ohrabrujuće, a i dio sve veće vidljivosti gay osoba, kao i isticanja pozitivnih uzora.

Ako su parlamentarni zastupnici pozitivni uzori...

Da. (smijeh)

Na koji način se financira Stonewall i ovisi li o budžetskom novcu?

Ne. Imamo više načina financiranja i uvijek pazimo da ne ovisimo o novcu koji bi mogli dobiti od vlade. S vladom znamo surađivati na pojedinačnim projektima, ali svoje opće djelovanje financiramo i kroz donacije gay zajednice.