PUTOPIS JASENA BOKE

U Kartageni sam napokon vidio kako izgleda magični realizam i shvatio: Vrijeme i stvarnost su relativni

  • Autor: Jasen Boko
  • Zadnja izmjena 11.02.2018 21:05
  • Objavljeno 11.02.2018 u 21:05
Jasen Boko javlja se iz Kolumbije i grada koji je sav u znaku najpoznatijeg kolumbijskog pisca Gabriela Garcie Marqueza

Jasen Boko javlja se iz Kolumbije i grada koji je sav u znaku najpoznatijeg kolumbijskog pisca Gabriela Garcie Marqueza

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

U ekskluzivnom serijalu putopisa Jasena Boke iz Južne i Srednje Amerike donosimo tekst iz Kartagene, nedaleko koje je slavni Marquez pisao svoj roman 'Sto godina samoće'. 'Magičnom realizmu sam se divio, ali ga nikad nisam potpuno razumio', piše Boko u novom tekstu i dodaje: 'E, pa tog sam jutra, pardon podneva vidio kako magični realizam izgleda u praksi u njegovom rodnom kraju i konačno ga shvatio'

Kartagena, glavni grad kolumbijske atlantske obale, biser je Kariba. Došli smo doručkovati u restoran koji smo otkrili večer prije i koji nudi dobar i jeftin desayuno, pa smo se na vratima pojavili u 10 ujutro. Ali restoran se otvara tek u podne, kaže nam čistačica koja ga priprema za radni dan. 

Dobro, ovdje se počinje kasnije, ipak je ovo nekakva Dalmacija ovog dijela svijeta, navikli smo na to, kasni doručak nije problem i eto nas opet u restoranu odmah iza podneva.

- Di me, mi amor (Reci, ljubavi) - kaže šarmantna konobarica, obraćajući se Nikolini, kao da sluti da sam ja taj koji uvijek pravi probleme.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

- Dos desayunos - odvalimo spremno. Dva doručka!

- Žao mi je, doručak služimo samo ujutro - kaže konobarica.

- Samo ujutro? - umiješam se ja.

- Da, de la mañana, piše vam tu u jelovniku.

- Bili smo ovdje ujutro, ali otvorili ste u podne!

- Da, i? - ne vidi problem konobarica.

- E, pa mi bismo taj doručak sad, jer sad ste otvorili!

- Ne može! Samo ujutro!

Nikolina me već gurka nogom ispod stola, ali ne odustajem, odlučio sam definirati pojam jutra na Karibima.

- Dobro, chica, možete mi definirati to ujutro, kad se ta jutra ovdje obično događaju? 

- Kako kad?

- Pa kad točno. Od kad do kad je jutro? Kad se ovdje može pojesti doručak, ima li neki sat kad se događa jutro?

Gleda konobarica tog tvrdoglavog gringosa koji ništa ne razumije, odvalila bi me onim jelovnikom tvrdih korica sa spornim doručkom, ali pristojna je, navikla je tolerirati sve čudne zahtjeve gringosa, ipak oni donose dolare kolumbijskoj ekonomiji. Spominje mi obitelj u sebi, ali pristojno šuti.

  • +30
  • +27

Jasen Boko u Kolumbiji

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

- Kad je ovdje jutro? - ponavljam za svaki slučaj.

Kakve su budale ti gringosi... Odgovara svojim ključnim argumentom:

- Pa UJUTRO!

Nasmiješi se zadovoljna kako je upravo iznijela argument kojim me razoružala pa se pravi da ne čuje moje:

- Ali otvarate u podne!

Raspravljali smo mi još neko vrijeme, ja tražio doručak, ona se pozivala na 'jutro', a onda se, kao pristojna konobarica u ozbiljnom restoranu koji 'ujutro' služi čak i doručak, odlučila povući na kratku konzultaciju s osobljem. Raspravljali su, čudno me gledali i vrtjeli glavom, došaptavali se, a onda se vratila s odlukom konzilija:

- Doručak serviramo samo ujutro, tu piše. Možemo vam servirati sve to što sadrži doručak, ali se neće zvati tako i koštat će malo više jer nema poseban popust za doručak koji, naravno, važi ujutro!

Dobro je to što putujem s Nikolinom, ona me zna spriječiti u daljnjim raspravama, pa smo pojeli doručak, koji se nije tako zvao, uz i dalje začuđene poglede ekipe sa šanka na ludog gringosa.

Zašto ovo pričam?

Pa zato što sam već tridesetak godina zadivljen literaturom Gabriela Garcije Marqueza, posebno njegovim najpoznatijim djelom, romanom 'Sto godina samoće', piscem koji je rođen nedaleko od Kartagene, a koji je u literaturu uveo pojam magični realizam, kojem sam se divio, ali ga nikad nisam potpuno razumio. E, pa tog sam jutra, pardon podneva vidio kako magični realizam izgleda u praksi u njegovom rodnom kraju i konačno ga shvatio. Vrijeme i stvarnost su relativni i vrlo lako postaju magični, iako su, možda, naizgled sasvim realni.

Svoj je Macondo i sve te Buendije koje ga naseljavaju Marquez utemeljio na sliku i priliku svog rodnog mjesta, a sad sam uvjeren da je prosvjetljenje doživio baš kroz iskustvo mog doručka. Ne sumnjam da je baš ovu konobaricu uveo među sve one sulude romaneskne karaktere svog antologijskog djela, zaslužila je.

A taj karipski dio kolumbijske obale, posebno magična Kartagena, veličanstveno je poprište magičnog realizma koji, kad odustanete od banalnosti realnosti i podjele dana i svijeta po klasifikaciji Zapada u koju su vas uvjerili, uđe u svaku vašu poru i postane beskrajno šarmantan, zapravo neodoljiv. Doživljaju sigurno pomažu i nepregledne karipske plaže koje izgledaju spektakularno, a na kojima se najčešće ne smijete kupati jer su struje i valovi prejaki. Na sreću, s druge strane pješčane plaže obično je slatkovodna laguna, mirna i bez valova, pravi prizor s razglednice. Kako u magičnom realizmu već biva, ni u njoj se ne smijete kupati jer, tvrde vidljiva upozorenja, lagunama plivaju kajmani, najčešće gladni.

Karipska obala mnogima je najljepši dio Kolumbije, ona je i prvi dio južnoameričkog kontinenta koji su dotakli Europljani i utemeljili svoju civilizaciju koja se, budimo iskreni, temeljila isključivo na pljački. Trajalo je to nekoliko stoljeća, upravo kroz Kartagenu, osnovanu već početkom 16. stoljeća, uvezli su na kontinent milijune afričkih robova za potrebe eksploatacije područja bogatog rudnim bogatstvima i plodnom zemljom te izgradili veličanstvene kolonijalne gradove u kojima su luksuzno živjeli na grbači potlačenih starosjedilaca i Afrikanaca, od pljačke i trgovine robljem.

A onda su se, kad su počistili sve što je moglo donijeti profit, pod pritiskom Južnoamerikanaca kojima je bilo dosta europskih pljačkaša, u prvoj polovici devetnaestog stoljeća vratili na svoj kontinent i prepustili Južnu Ameriku njezinim sjevernim susjedima, Sjedinjenim Američkim Državama. Američki imperijalizam nastavio je s pljačkom, ali iako nije ništa manje okrutan i profitabilan, bolje je prikriven i ne pravi problem turistima koji su posljednjih desetljeća navalili na popularne destinacije oko jednog od najljepših svjetskih mora, Karipskog mora.

Kako s turistima već biva, oni za svoj dolar žele vidjeti samo lijepu stranu Kariba, sunce, tirkizno more, skupe hotele, jeftine koktele i lijepe žene. Mračna strana ih ne zanima, a magični realizam drugačije vrste imaju i doma, samo toga nisu svjesni.

Mene, na tvoju nesreću, čitatelju, površina ne zanima, pa ćeš za doživljaj Kariba, iako smo kolumbijski dio prokrstarili do Santa Marte i nacionalnog parka Tayrona, morati odgledati seriju fotografija i filmova uz ovaj tekst.  Nikad nisam bio vičan prirodne ljepote opisivati riječima, mene je uvijek zanimala realnost, ma koliko magična ili tragična bila. Pa sam njuškao tamo gdje turisti rijetko zalaze, a kolonijalnu Kartagenu u zidinama, turistički Disneyland, ma koliko lijepa bila, imam i doma, u zidinama Dioklecijanove palače. Život više ne stanuje tamo, ugušen je turizmom, a jedini lokalni stanovnici koje unutar zidina starog grada možete susresti su oni koji turistima nešto pokušavaju prodati. Zato za boravak u ovom gradu biramo četvrt izvan zidina, Getsemani, koja nije potpuno lišena turizma, ali u nju bogati ne zalaze, nema dobrih hotela ni skupih restorana, samo smještaj po kućama i lokalne birtije. Getsemani je zadržao svoj predturistički šarm, kolonijalne kuće nisu umivene, obojane i ispeglane, a jurnjava za profitom nije (još) rastjerala lokalne stanovnike, pa se život i danas, kao nekad, odvija na ulici.

Pa slušam priče tih ljudi o njihovoj Kartageni i ironiju u njihovom glasu kad kažu kako su u demokraciji nominalno svi jednaki. Realnost je drugačija, neki su očito bitno 'jednakiji' od drugih, da citiram još jednog omiljenog pisca. Ukratko, socijalne razlike su, baš kao i u ostatku kontinenta, goleme.

Jednostavno, postoje različite klase koje se međusobno ne miješaju. Svi su nominalno jednaki, ali već po adresi znate kome pripadaju. Jer Kartagena je, kao i ostatak Južne Amerike, strogo podijeljena, dijelovi grada spadaju u šest različitih grupa, označenih brojevima i s obzirom na položaj stanovnici plaćaju svoje stanove, režijske troškove i poreze. U dijelovima grada označenima kao prva i druga zona žive obespravljeni, u njih ne da ne zalaze turisti, nego ni oni iz drugih zona ne ulaze tamo ni slučajno, a policija ide samo kad baš mora. Treća i četvrta zona su relativno pristojne i u njima živi srednja klasa.

Posljednje dvije zone, najskuplje i najbolje, čine sami stari grad, kojem turizam donosi velike prihode, i Bocagrande, poslovno središte, sličnije Miamiju nego Kolumbiji, u kojem je za večeru u restoranu nedovoljna minimalna kolumbijska plaća od 1800 kuna, a prosječna se ovdje ne izračunava. Za stanovnike luksuznih zona Kartagena ima poznati međunarodni glazbeni festival na kojem publiku čine neki ljudi kakve u Kolumbiji na ulici nisam sretao, a koji, vidljivo je to već po njihovoj odjeći i stavu, pripadaju eliti. Sluh se ne traži kao uvjet za skupu festivalsku ulaznicu, a silikonske ljepotice i jednako operirani plejboji u poznoj dobi i ovdje dobro prolaze.

Nisu jedine razlike klasne. Iako ni rasizma nominalno nema, realnost je opet drugačija. Za razliku od ostatka Kolumbije, ovdje je puno više ljudi afričkog podrijetla, grad je ipak bio središte uvoza robova i mnogi su se obogatili na račun nemoralne trgovine. Iza njih ostale su velebne palače, iza prljavog posla milijuni nekadašnjih robova. Službeno, oni mogu sve što i oni 'prave' krvi. Ipak, često se događa da ih se ne pušta u dobre restorane u elitnim zonama grada, jednostavno tamo nisu poželjni. Cijela priča službeno je negirana, dok se nedavno nije dogodilo to da je u restoran ušla grupa stranaca sa ženom vodičem, Kolumbijkom afričkog podrijetla.

Oko gostiju rastrčali su se konobari, a ženi drugog podrijetla rečeno je da napusti restoran. Nije to vlasnik uglednog restorana napravio ni prvi ni posljednji put, imao je iskustva s tim, ali ovaj put nije imao sreće. Tamnoputa gospođa bila je zaposlenica vlade koja je vodila delegaciju uglednih inozemnih biznismena spremnih na ulaganje u Kolumbiju, pa je skandal postao međunarodni. Kako zakon za takav rasistički postupak predviđa zatvor ili javnu ispriku uvrijeđenom, gospođa se odlučila za potonje rješenje. Lokalni radio danima je najavljivao vrijeme i mjesto isprike pa se u restoranu i pred njim u zakazani termin okupila masa onih koji su željeli čuti javnu ispriku bogatog vlasnika restorana i vidjeti njegovo poniženje. Bilo je jakooooo zabavno, ponosno su komentirali moji sugovornici, ne samo afričkog podrijetla.

Ali ako vas ovakve priče zanimaju manje od onih o lijepim karipskim plažama i kolonijalnim ljepotama Kartagene, morat ćete se posvetiti fotografijama. Slabo mi idu detaljni opisi.

Nikolina i ja napuštamo južnoamerički kontinent, sve bliži našoj finalnoj destinaciji u potrazi za Che Guevarom - Kubi. Prije nje preostala nam je samo zemlja kojoj je Kolumbija prebacila svoj (i američki) problem, kokain - Meksiko.

Jasen Boko - kratka autobiografija

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone, putovao Svilenom cestom lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejom na Mljetu (dobro, ovo posljednje zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu i Dioklecijana u Turskoj, penjao se slobodnim stilom po ekstremnim stijenama, putovao zanimljivim dijelovima ovih naših pet kontinenata... Imam ja i ozbiljni dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK, producent... Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga su četiri (ili ipak pet?) putopisne, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!), za sve to pisanje zaslužio sam i nešto nagrada, a vjerojatno najvažnija je Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja'. Po zanimanju, barem onom u duši, sam - nomad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 2

Prikaži sve
  • samostalan

    11.02.2018 22:17

    Narkomani I droga....uzivajte

  • drago41053@gmail.com

    11.02.2018 21:09

    pametni kuze da vrijeme prolazi, a mi stojimo

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi