Kako u analizi za britanski Guardian piše Patrick Wintour, vanjskopolitički urednik tog lista, mogući trilateralni susret na marginama summita Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje (APEC) u kineskom Shenzhenu mogao bi imati posljedice daleko izvan odnosa Washingtona, Moskve i Pekinga.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski među onima je koji upozoravaju na opasnost od svojevrsne 'Jalte 2.0', odnosno dogovora velikih sila kojim bi se odlučivalo o sudbini drugih država.

Zabrinutost ne postoji samo u Kijevu. Slične bojazni prisutne su u istočnoeuropskim i baltičkim zemljama, ali i na Tajvanu. Razlog je isti: mogućnost da sigurnost manjih država postane dio šire geopolitičke trgovine.

Putin želi novu podjelu svjetskog utjecaja

Prema Wintourovoj analizi, Putin već dulje vrijeme zagovara međunarodni sigurnosni poredak u kojem bi najveće sile imale presudnu ulogu u određivanju pravila, uključujući sigurnosne odnose na europskom kontinentu. Takav pristup podsjeća na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada su pobjedničke sile odlučivale o političkoj budućnosti Europe.

Ruski glavni pregovarač Vladimir Medinski nedavno je otvoreno govorio o ambiciji stvaranja novog europskog sigurnosnog sustava.

'Zadatak je stvoriti sveobuhvatan sigurnosni sustav u Europi koji će postati nova, suvremena Jalta ili Potsdam', izjavio je Medinski za rusku televiziju. Dodao je da bi takav dogovor, prema ruskoj zamisli, mogao osigurati dugotrajnu stabilnost na europskom kontinentu.

Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova također je izrazila nadu da bi predstojeći summit mogao pridonijeti stabilizaciji međunarodnih odnosa.

No u Kijevu se takve poruke ne doživljavaju kao jamstvo mira. Ukrajinske vlasti strahuju da bi Moskva mogla pokušati iskoristiti sastanak kako bi dobila međunarodno prihvaćanje svojih zahtjeva, osobito kada je riječ o teritoriju i budućim sigurnosnim ograničenjima za Ukrajinu.

Zašto svi ponovno govore o Jalti?

U veljači 1945. američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill i sovjetski vođa Josif Staljin sastali su se na Jalti, na Krimu, kako bi razgovarali o završetku Drugog svjetskog rata i poslijeratnom uređenju Europe.

Iako su saveznici tada raspravljali o budućnosti oslobođenih zemalja, u dijelu istočne i srednje Europe sastanak je ostao simbol političkih dogovora koji su velikim silama omogućili presudan utjecaj na sudbinu manjih država. Posebno je osjetljivo bilo pitanje Poljske.

Roosevelt je želio osigurati sovjetsku potporu stvaranju Ujedinjenih naroda i završnim operacijama protiv Japana, dok je Churchill pokušavao zaštititi poljsku neovisnost. Staljin je, međutim, već imao vojnu prednost na terenu jer je Crvena armija kontrolirala velik dio istočne Europe.

Premda su na Jalti dogovorena načela koja su uključivala pravo oslobođenih naroda na političko samoodređenje, poslijeratna stvarnost za mnoge zemlje bila je drukčija. Poljska i druge države istočne Europe postupno su završile unutar sovjetske sfere utjecaja.

Američki predsjednik George W. Bush 2005. godine, tijekom posjeta Latviji, kritizirao je nasljeđe Jalte, upozorivši da je sloboda manjih država bila žrtvovana u pokušaju postizanja stabilnosti.

Trumpov pogled na svijet zabrinjava europske saveznike

Wintour piše da je Trumpova vanjska politika znatno bliža konceptu podjele svijeta na velike sfere utjecaja nego tradicionalnom američkom pristupu koji naglašava savezništva i zajednička međunarodna pravila.

U američkoj strategiji nacionalne sigurnosti iz 2025. posebna je pozornost posvećena zapadnoj hemisferi kao području ključnih američkih interesa. Takvo razmišljanje otvara pitanje hoće li Washington biti spreman prihvatiti da Rusija i Kina imaju slične ambicije u svojim susjedstvima.

Za Ukrajinu bi to bilo posebno opasno ako bi se njezina sigurnost i teritorijalni integritet počeli promatrati kao pitanje odnosa velikih sila, a ne kao pitanje međunarodnog prava i suvereniteta.

Ipak, sam susret Trumpa, Putina i Xija ne znači da je dogovor o podjeli utjecaja već postignut ili da je takav sporazum uopće na dnevnom redu. Neizvjesno je koliko će razgovori biti sadržajni i hoće li kineska strana pristati na ambiciozne ruske prijedloge.

Kina se našla u neočekivano snažnoj poziciji

Posebno zanimljiv dio Guardianove analize odnosi se na položaj Kine. Dok Rusija pokušava pronaći izlaz iz dugotrajnog rata protiv Ukrajine, Sjedinjene Države suočavaju se s posljedicama vlastitih vojnih operacija protiv Irana. Obje države imaju razloga tražiti kinesku diplomatsku pomoć.

Peking, međutim, nema isti interes u svim krizama. Profesor Minghao Zhao sa Sveučilišta Fudan, govoreći na konferenciji u Abu Dhabiju, ocijenio je da su i ruska invazija na Ukrajinu i američki rat protiv Irana rezultat pogrešnih strateških odluka njihovih predsjednika. Kina, prema njegovu viđenju, sada pokušava upravljati posljedicama sukoba koje sama nije započela.

Za kinesko gospodarstvo osobito je važna stabilnost Bliskog istoka i nesmetan protok nafte pomorskim pravcima. Zato Peking ima razloga pomoći u smirivanju sukoba s Iranom, uključujući pronalaženje rješenja koje bi omogućilo sigurniju plovidbu ključnim energetskim koridorima.

Zašto Xi ne želi naljutiti Europu?

Situacija s Ukrajinom znatno je složenija. Kina održava bliske odnose s Rusijom, ali istodobno pokušava poboljšati gospodarske i političke odnose s Europskom unijom.

Wintour smatra da Peking ne želi otvoreno okrenuti leđa Putinu, ali ni podržati dogovor o europskoj sigurnosti koji bi nastao bez pristanka europskih država. Takav potez mogao bi izazvati oštru reakciju Njemačke i Europske komisije te dodatno pogoršati odnose koji su posljednjih godina bili opterećeni trgovinskim sporovima i zabrinutošću zbog kineskog industrijskog izvoza.

Za kinesko gospodarstvo pristup europskom tržištu iznimno je važan. Zbog toga Xi ima razloga izbjegavati poteze koji bi Europi poslali poruku da se o njezinoj sigurnosti može odlučivati bez njezina sudjelovanja. Kineska pozicija stoga bi mogla biti znatno opreznija od ruskih očekivanja.

Novi svjetski poredak ili samo velika politička predstava?

Guardian upozorava i na mogućnost da susret trojice čelnika završi bez važnijih rezultata. Za Putina bi već sama fotografija s Trumpom i Xijem bila diplomatski korisna jer bi omogućila predstavljanje Rusije kao jedne od država koje i dalje odlučuju o najvažnijim svjetskim pitanjima. No stvarni pregovori mogli bi otvoriti niz spornih tema, od nuklearnog naoružanja i Ukrajine do Irana i Tajvana.

Kina zasad nije pokazala spremnost prihvatiti sve američke prijedloge, uključujući one povezane s nuklearnim razoružanjem.

Američki politolog John Ikenberry, zagovornik liberalnog međunarodnog poretka, upozorava na opasnost da bi dogovori između velikih sila mogli potisnuti vrijednosti i interese demokratskih saveznika.

S druge strane, Charles Kupchan, stručnjak za međunarodne odnose pri američkom Vijeću za vanjske odnose, smatra da svijet ulazi u razdoblje u kojem će suradnja demokratskih i autoritarnih država biti nužna. Prema njegovoj procjeni, zapadne demokracije više nemaju dovoljnu globalnu premoć da bi same određivale međunarodni poredak.

Sve veću ulogu imaju Kina, Indija, Indonezija i druge velike države globalnog juga, od kojih mnoge održavaju snažne gospodarske veze s Pekingom.

Kupchan pritom priznaje da postoji opasnost da bi Ukrajina ili Tajvan mogli postati žrtve političkih kompromisa, ali smatra da je otvaranje dijaloga među velikim silama ipak potrebno.

Hoće li se o budućnosti Ukrajine odlučivati bez Ukrajine?

Predstojeći sastanak u Shenzhenu zato ima značenje koje nadilazi njegov službeni diplomatski okvir. Za Rusiju je to prilika da ponovno nametne ideju velikog dogovora o europskoj sigurnosti. Za Trumpa mogućnost da se predstavi kao posrednik u rješavanju velikih međunarodnih kriza. Za Kinu prilika da pokaže svoju rastuću diplomatsku važnost, ali i rizik od narušavanja odnosa s važnim partnerima.

Za Ukrajinu i europske države ključno je nešto drugo: hoće li njihovi interesi i sigurnost biti zastupljeni u razgovorima koji bi mogli oblikovati buduće međunarodne odnose.

Wintourova analiza ne tvrdi da je nova podjela svijeta već dogovorena. Upozorava, međutim, da bi upravo spremnost velikih sila na pregovore o sferama utjecaja mogla postati jedno od najvažnijih obilježja novog međunarodnog poretka.

A za države koje nisu pozvane za pregovarački stol, usporedba s Jaltom iz 1945. godine zato ima posebno zabrinjavajuće značenje.