Američki predsjednik Donald Trump otvoreno najavljuje da bi mu se svidjela slična akcija u susjednoj Kolumbiji, odakle mu stižu oštri odgovori i najave da će vojska biti do kraja odana tamošnjem režimu. Iz cijele Latinske Amerike stižu uglavnom bijesne reakcije, čak i iz zemalja poput Brazila ili Čilea, čija su vodstva dosad bila krajnje nesklona Maduru.

Trumpovi suradnici istovremeno prijete Kubi i Meksiku – ali i Grenlandu, što izaziva vidljivu nelagodu u Europi i sve oštrije reakcije europskih političara. Kina zahtijeva hitno Madurovo puštanje i upozorava SAD da se ne ponaša kao 'svjetski sudac', a i Rusija je barem verbalno stala uz venezuelanskog diktatora, svojeg dosadašnjeg geopolitičkog saveznika.

Što se zapravo događa u Venezueli?

Zasad je zapravo najmanje jasno što se u ovom trenutku događa u samoj Venezueli i kakav će se scenarij u idućim danima i tjednima odvijati u toj zemlji, naglašava geopolitički analitičar i bivši saborski zastupnik Tonči Tadić.

'A to je ključno: bez obzira na ono što govore Trump, Rubio i ekipa okupljena oko njih, što god oni maštali, jasno je da je vlast u Venezueli zasad zapravo netaknuta. Drži je Madurova potpredsjednica Delcy Rodríguez, a funkcioniraju i vojska, i policija, i sve službe režima. Tvrditi da se vlast rasula bilo bi jednako tvrdnji da bi se nakon smrti američkog predsjednika vlast u SAD-u raspala, pa Kina može instalirati svoje ljude. Osim uhićenja samog Madura zapravo se gotovo ništa nije dogodilo. Jasno je da će doći do neke vrste tranzicije, ali nitko nema pojma ni kada ni kako će doći do toga. Lako je moguće da Trumpova administracija uopće nema razrađenu strategiju preuzimanja vlasti, kao što je svojedobno nije imao ni George W. Bush kada je krenuo na Irak', kaže Tadić za tportal.

Oporba, tranzicija i američki paradoksi

Donedavna Madurova potpredsjednica Rodríguez u međuvremenu je prisegnula na dužnost predsjednice i pozvala SAD na 'suradnju na ravnopravnim osnovama', dok za stvarnu vođu oporbe i dobitnicu Nobelove nagrade za mir Maríu Corinu Machado Trump tvrdi da 'neće preuzeti vlast jer nema poštovanja u Venezueli'.

'Svaki prevrat najbolje se može napraviti isključivo s "domaćim" snagama, ali one ne smiju biti instalirane izvana jer će zbog toga uvijek imati stigmu da su pijuni okupatora. U Venezueli je nužna detaljno promišljena tranzicija vlasti koja mora doći iznutra, a za njezin uspjeh bitno je i da u prevratu sudjeluje dio bivšeg režima. U ovom trenutku to nije nemoguće jer je američki upad ostavio dojam da je prethodno bio vrlo dobro pripremljen u obavještajnom smislu i da se jako dobro znalo tko neće reagirati. Dakle, bitno je osigurati stabilnost i učinkovitost nove vlasti i stoga treba inzistirati na provedbi poštenih demokratskih izbora. Jedini dobar aspekt u svim ovim događanjima jest da smo se podsjetili na činjenicu da je Maduro zapravo nelegalni predsjednik koji je ostao na vlasti nakon što je izgubio izbore', kaže Tadić.

Uhićenje bez promjene sustava

I on je primijetio da je američki predsjednik Trump u svojem prvom javnom nastupu nakon vojne intervencije govorio o okupaciji Venezuele, dok je njegov državni tajnik Marco Rubio na primjedbe o nelegalnosti akcije, jer ona nije dobila odobrenje Kongresa, odgovarao potpuno suprotno – riječima da se radilo isključivo o uhićenju jednog optuženika.

'Ako je akcija bila samo radi uhićenja Madura, onda je uspjela. No to bi bilo otprilike jednako kao da je 1993. godine uhićen Slobodan Milošević, a moć je ostala u rukama Šešelja, Arkana i vojnog vrha na čelu s Miloševićevim generalima', sarkastičan je Tadić.

Povratak Monroeve doktrine

U širem geopolitičkom smislu, po njemu, izuzetno je problematično to što nova američka administracija reinkarnira gotovo dva stoljeća staru 'Monroevu doktrinu', prema kojoj je SAD apsolutni gazda na cijeloj zapadnoj hemisferi, gdje ni Europa ni druge svjetske sile nemaju što tražiti.

'Ta doktrina spominje se i u famoznom dokumentu "Project 2025" i u najnovijoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti, a sada je sasvim jasno da oni nisu pisani u promidžbene svrhe i reda radi, nego da iza svega stoje vrlo jasni politički motivi. Poprilično je zabrinjavajuće da se ta doktrina izvlači iz naftalina jer to pretpostavlja ne samo prijetnje državama poput Meksika, Kolumbije ili Kube, nego i Kanade i Grenlanda', upozorava analitičar.

Velike sile i njihovi interesi

Tadić nije sklon spekulirati o 'idućoj Trumpovoj meti' jer se ni stvari oko Venezuele još nisu rasplele do kraja. Moguće je, kaže, da akcija ostane nedorečena poput navodnog uništavanja iranskog nuklearnog programa ili navodnog obračuna s islamistima u Nigeriji.

'Četiri velike sile dosad su imale svoje interese u Venezueli i nijednoj od njih ne odgovara korjenita promjena režima, odnosno dolazak na vlast figure s kojom se ne bi moglo pregovarati jer je vezana uz SAD. U prvom redu tu je Rusija, koja je onamo slala svoje ratne brodove kako bi projicirala moć, zatim Kuba, gdje opstanak režima doslovno ovisi o nafti iz Venezuele – jer deseci tisuća kubanskih operativaca bili su angažirani u pomaganju Maduru. Treća je Kina, koja bi rado stavila šapu na venezuelansku naftu, a tu je i Iran, za koji se osnovano sumnja da je upravo u Venezueli na više lokacija stvorio utočište za Hezbolah', objašnjava sugovornik tportala.

Trumpova vizija svijeta

Tadić kaže da je Trumpovo zaoštravanje odnosa prema Južnoj Americi poruka svima njima, ali i Europskoj uniji, da ondje ne sklapa trgovinske sporazume jer je SAD ondje 'jedini gazda'.

'Vizija svijeta u glavi Donalda Trumpa vizija je u kojoj ne postoje međunarodni odnosi, nego djetinjasto naivna ideja prema kojoj nekoliko velikih lidera između sebe dogovaraju podjelu interesnih sfera, kreću se svijetom i dijele šamare, a svi ostali pasivno čekaju kada će dobiti batine. To je sasvim nerealno jer zanemaruje postojanje ostalih igrača – od Europske unije preko Indije do Brazila, Indonezije, Japana, Kanade, Australije i drugih. To nisu zemlje koje se ništa ne pita, koje nemaju svoje interese i koje bi se ponašale potpuno pasivno i nezainteresirano', smatra Tadić.