Salonit je desetljećima bio jedan od najvećih proizvođača proizvoda od azbesta u Hrvatskoj. U najboljim godinama zapošljavao je oko 1200 ljudi, no nakon zabrane uvoza i proizvodnje azbesta te pokretanja stečaja 2006. godine svi su radnici ostali bez posla.

Godine 2011. donesen je zakon prema kojem je 179 bivših radnika dobilo naknadu od po 219 tisuća kuna zbog gubitka radnog mjesta.

Sada se pripremaju nove izmjene zakona kojima bi se obeštetili radnici zbog izloženosti azbestu. No upravo je tu nastao problem, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.

'Mi smo radili s azbestom kao i svi drugi'

Prema prijedlogu, naknadu od oko 29 tisuća eura trebalo bi dobiti 340 zaposlenika koji su od 8. listopada 1991. do 14. veljače 2006. najmanje pet godina bili izloženi azbestu, a nisu prethodno obeštećeni zbog gubitka radnog mjesta.

Bivši radnici koji su već dobili naknadu zbog otkaza sada tvrde da ih se time neopravdano izbacuje iz novog sustava obeštećenja.

'Riječ je o dva različita osnova, mi smo te 2006. godine završili na ulici i dobili obeštećenje iz tog razloga. Ali ova naknada koja se sprema izmjenama zakona namijenjena je samo djelatnicima 'Salonita' koji su od 1991. godine bili izloženi opasnom utjecaju azbesta u razdoblju od minimalno pet godina, a koji nisu dobili obeštećenje zbog gubitka radnih mjesta jer im je radni odnos prestao prije 14. veljače 2006. godine. Ali, naknada bi se također trebala odnositi i na nas, jer smo radili u vranjičkoj tvornici i tko češće, tko rjeđe, svi smo bili u neposrednom kontaktu s azbestnom prašinom. Uostalom, zna se da samo jedna udahnuta čestica azbesta može izazvati teške bolesti, pa nije jasno kako je baš zaključeno da baš nakon pet godina rada netko ima pravo na naknadu, a što ako je bio četiri i pol godine', kažu Marženka Mišurac, Sandra Karuza i Nenad Grgić, bivši radnici Salonita za Slobodnu Dalmaciju.

Njihov odvjetnik Ivan Primorac smatra da se ne radi o dvostrukom obeštećenju za istu štetu. Naknada iz 2011. godine odnosila se na gubitak radnog mjesta nakon gašenja tvornice, dok bi se novom naknadom trebala priznati šteta zbog dugogodišnje izloženosti azbestu i zdravstvenog rizika koji iz nje proizlazi.

'Tí radnici nikada nisu primili posebno obeštećenje zbog izloženosti azbestu. Njihovo isključenje iz novog zakona smatramo pravno, socijalno i životno neopravdanim', upozorava Primorac.

Bivši radnici pritom ističu da nemaju ništa protiv kolega okupljenih u udruzi Biglovi azbesta, s kojom je, prema njihovim tvrdnjama, prijedlog zakona pripreman.

'Mi nismo protiv članova Udruge 'Biglovi azbesta', dapače, smatramo ih našim kolegama i suosjećamo s njihovim problemima, ali samo tražimo da nas se jednako vrednuje', kaže Mišurac.

'Kad smo se suočili s posljedicama, već je bilo kasno'

Marženka Mišurac u Salonitu je radila od 1974. godine. Prisjeća se vremena kada se azbest u tvornicu dopremao u velikim količinama, bez zaštitne opreme za radnike.

'U godinama najveće proizvodnje uvozili smo oko 20 tisuća tona azbesta godišnje, pretežito bijelog, a iz Kanade i plavog koji je još opasniji za zdravlje. Nikakvih sredstava zaštite nije bilo, azbest je dolazio vagonima i brodovima, prekrcavao se lopatama, tek osamdesetih godina počeo je dolaziti paletiziran pa je skupa s vrećama ubacivan u pogon', kazala je.

Nenad Grgić u Salonitu je radio 25 godina, uglavnom na skladištenju i otpremi. Kaže da radnici nisu imali odgovarajuću zaštitu.

'Nismo imali maske niti je tko od nas to tražio, a kad bismo ih i stavili, pod njima je bilo teško raditi. Ako je azbest ugrađen, odnosno izmiješan s cementom, onda je prilično siguran, u pločama i cijevima ima ga oko 12 posto, ali kad ga se mrvi i obrađuje, onda naravno završava u plućima.'

Posljedice izloženosti, ističe, postale su vidljive tek desetljećima kasnije.

'Kad smo se suočili s posljedicama, već je bilo kasno. Samo u malome Vranjicu je od posljedica azbesta preminulo 400 ljudi, a broj radnika 'Salonita' koji su se razboljeli nikad nije utvrđen', kaže Grgić.

Sporna i sanacija tvornice

Bivši radnici upozoravaju i na način na koji se nakon stečaja provodila sanacija nekadašnjeg tvorničkog kompleksa.

Tijekom postupka sanacije, koju je provodio Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, uništavali su se i zbrinjavali proizvodi koji su sadržavali azbest, među ostalim kanalizacijske i vodovodne cijevi. Radnici tvrde da se pritom stvarala nova azbestna prašina te da je zbog nepropisnog transporta materijal završavao i izvan tvorničkog kruga.

Za bivše zaposlenike tako pitanje Salonita ni danas nije završeno. Osim zdravstvenih posljedica kojima su, kako tvrde, bili izloženi desetljećima, sada se bore i protiv onoga što smatraju novom nepravdom – činjenice da bi radnici koji su već dobili naknadu zbog gubitka posla mogli ostati bez naknade za izloženost azbestu.