Radni dan Južnokorejca izgleda ovako: 11,3 sata na radnom mjestu, najmanje tri sata putovanja na posao i povratak kući, barem sat do dva hwe-sika, obveznog neformalnog druženja s kolegama i nadređenima jer je zajedničko piće i iće dio korporativne kulture zbog jačanja kolektivne svijesti, uslijed čega piju dvostruko više od Rusa i četverostruko više od Amerikanaca! Ostatak dana, bolje reći noći, ostaje za spavanje i obitelj. I tako svakog dana osim nedjeljom.

Oni koji prežive obrazovni proces naviknu se na život sa stresom

Južnokorejci su na to navikli odmalena provodeći u školskim klupama i na privatnoj dodatnoj nastavi (hagwons) 14 sati te spavajući pet sati i 27 minuta dnevno kako bi upali na sveučilište, o čemu im dramatično ovisi radna budućnost, društveni status, ženidba i udaja te nije čudno to što su po broju samoubojstava školaraca prvi na svijetu. Oni koji prežive obrazovni proces naviknu se na život sa stresom.

Ali pretjerana azijatska radišnost postala im je golem problem. Produktivnost stagnira, a narod nema vremena rađati, što se vidi po drastičnom padu nataliteta zadnjih dekada, otkada se ova donedavna siromašna zemlja pretvorila u azijskog gospodarskog diva. Južnokorejski parlamentarci stoga su u ožujku izglasali zakon po kojemu se maksimalni radni tjedan skraćuje sa 68 na 52 sata i stupa na snagu početkom srpnja.

Kao uvod u promjene, predsjednik Moon Jae-in je netom nakon dolaska na vlast prošlog listopada poslao cijelu naciju od 51 milijun stanovnika na desetodnevni kolektivni odmor, što je vrlo neobično u zemlji kulta rada i malih odmora.

U bogatim zemljama radi se manje, a zarađuje više

Prema podacima Svjetske organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Južnokorejci su među razvijenim zemljama rekorderi po broju sati provedenih na poslu s prosječnih 2069 radnih sati godišnje po radniku. Od 38 analiziranih nacija nadmašuju ih samo Meksiko (2225 radnih sati godišnje) i Kostarika (2212 radnih sati) - dokaz da se u siromašnijim zemljama u pravilu radi više, a manje zarađuje. A u bogatim zemljama radi se manje (Danska 37,8 sati tjedno, Francuska 39) i neusporedivo više zarađuje.

Ali ni to nije sveto pravilo. U usporedbi s bogatijim Južnokorejcima, siromašniji Hrvati 'delaju' samo 40,2 sata tjedno, u što su uračunata dva i pol sata plaćenog dnevnog odmora, pa kad se u srpnju našim azijatskim prijateljima smanji tjedna satnica na 52 sata, izračunajte koliko će Hrvati raditi manje od Južnokorejaca.

Takav istočnjački mentalitet s osjećajem za odgovornost, hijerarhiju i fanatična predanost poslu u Japanu su toliko ozbiljni da Japanci često izgaraju te su u svom jeziku za to našli i posebnu riječ: karoshi (smrt uslijed prekomjernog rada). U financijskoj godini 2015. - 2016. bilo je prijavljeno 1456 karoshija, iako grupe za zaštitu radnih prava tvrde da je broj u stvarnosti mnogostruko viši. Njihovih 1713 radnih sati godišnje na listi OECD-a čak nije najviše na svijetu, ali iza te brojke tinja stvarnost u kojoj zakonodavstvo nije odredilo maksimalni broj dopuštenih, ni limit prekovremenih radnih sati.

Najradišniji kontinent je Azija

No prema zadnjim podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), Azija je ionako najradišniji kontinent: u 32 posto zemalja nema zakonskog ograničenja maksimalnog tjednog radnog vremena, a 29 posto ih radi 60 i više sati. Nema ga ni 34 posto nacija na Karibima, u Južnoj i Sjevernoj Americi (ni u SAD-u); u osam od 10 zemalja na Srednjem istoku također se radi više od 60 tjednih sati. U Africi više od trećine radne snage radi više od 48 sati tjedno, za razliku od Europe, u kojoj je to zakonski dopušteno samo u Belgiji i Turskoj.

Ali nije sve u broju sati provedenih na poslu. Jedno britansko ispitivanje 2000 činovnika pokazuje da su djelatnici od osam radnih sati produktivni samo dva sata i 53 minute. Na globalnoj razini nema jasne povezanosti između produktivnosti zemlje i prosječnog radnog vremena, pa s 38,6 sati tjedno Amerikanac radi 4,6 sati duže od Norvežanina, ali Norvežanin pridonosi nacionalnom BDP-u sa 78,70, a Amerikanac sa 69,60 dolara po satu.

Pauze za kavu imaju dobar učinak

Eksperimentirajući u nekim tvrtkama sa šestosatnim radnim vremenom, Šveđani su zaključili da su im radnici boljeg zdravlja, a proizvodnost veća. U Italiji, zemlji il dolce far niente, prosječno se radi samo 35,5 sati, a produktivnost joj je 40 posto viša od Turske s 47,9 prosječnih radnih sati tjedno. Talijani su jednako učinkoviti kao Britanci, iako Britanci rade sat duže od Talijana. Pauze za kavicu očito imaju dobar učinak.

Dobar učinak ima i odmak od radnog mjesta odlaskom na godišnji odmor, jer američki stručnjak za menadžment Jeffrey Pfeffer u svojoj knjizi 'Dying for a Paycheck' (Umrijeti zbog plaće) tvrdi kako suvremeno radno mjesto izaziva opasnu razinu stresa koji tvrtkama nimalo ne pomaže, optužujući vlade zbog ignoriranja nove krize javnog zdravstva. To je naročito aktualno u doba tzv. gig ekonomije, ekonomske nesigurnosti u kojoj radnik nema pojma kakav će mu prihod biti sljedećeg tjedna, mjeseca ili godine, zbog čega ne može planirati ni život, ni obitelj, u što su Hrvati inače dobro upućeni.

Ali tu opet miriši na paradoks: iako prema OECD-u Meksikanci rade najduže na svijetu, imaju jedan od najkraćih zakonski zajamčenih godišnjih odmora, manje od 10 dana, poput višestruko slabije plaćenih Nigerijaca i višestruko bolje plaćenih Japanaca, dok meksički susjedi Brazilci imaju zajamčenih 20 do 23 dana. SAD je jedina napredna ekonomija svijeta u kojoj radnici nemaju zajamčen plaćeni godišnji odmor.

30 dana godišnjeg

Dakako, uvijek može gore, pa Indija nema ni ograničenja maksimalnih radnih sati, niti zajamčenih minimalnih dana odmora. Ali može i mnogo bolje. Državljani Kuvajta imaju 30 dana plaćenog odmora, plus pravo na plaćenu odsutnost za 13 državnih praznika. Ni u Europi nije loše. Rekorderi su Estonija i Velika Britanija s 28 dana, slijede ih Austrija, Danska, Finska, Francuska, Luksemburg, Norveška i Švedska s 25 dana. U Hrvatskoj je zakonom propisano minimalno 20 radnih dana, plus 14 neradnih zbog državnih praznika, a uz to smo majstori u kreiranju produženih vikenda.

U nas ipak najbolje prolaze saborski zastupnici. Nemaju zakonski propisanu tjednu radnu satnicu, ali zato imaju propisanu osnovnu plaćicu između 13.000 i 18.000 kuna te propisano to da ne rade između 15. srpnja i 15. rujna, osim u iznimnim situacijama.