KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Tiger Woods: kap suza za šaku dolara

Tiger Woods 2009

Tiger Woods 2009

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Najsvježiji slučaj u nizu slavnih i uglednih preljubnika i erotomana podsjetio je na bitnu razliku između političara i ostalih javnih osoba: za razliku od sportaša, glumaca i pop-zvijezda, političari uhvaćeni spuštenih gaća nisu u situaciji da o granicama svoje privatnosti odlučuju sami. Barem ne u SAD-u...

Svijet je odahnuo. Napokon, nakon dugog i ozbiljnog razmišljanja, najbogatiji sportaš svijeta Tiger Woods javno se ispričao za 'neodgovorno i sebično' ponašanje – kako je sam nazvao svoje brojne seksualne avanture. Ispričao se svojoj supruzi, svojim suradnicima, prijateljima - a i nama, odnosno svekolikoj javnosti. Obznanio je to na nedavnoj konferenciji za medije, drhtavog glasa i suznih očiju, ali odlučan i čvrst u svojoj namjeri da povrati njihovo/naše povjerenje, a time i - svoj novac. Cinici će naime reći da je na ovu njegovu izjavu najviše utjecao gubitak sponzorskih ugovora i pad vrijednosti njegovog 'branda' – dakle, ozbiljni financijski razlozi mjereni milijunima dolara. Sada će svijet možda neko vrijeme zaokupiti pitanje hoće li njegova supruga prihvatiti javnu ispriku, ali, kako bi rekli Amerikanci, svatko ima svoju cijenu.

Trebaju li javne ličnosti svoje intimne probleme javno rješavati, imaju li uopće pravo na privatnosti? Pitanje je suvišno, jer Woods je Amerikanac. Nekako ne mogu zamisliti nekog evropskog sportaša, uzmimo Michaela Schumachera, kako saziva konferenciju za tisak zato da bi molio za oprost prevarenu suprugu. Naravno, teško da se ijedan evropski sportaš može mjeriti s Woodsom što se bogatstva tiče, no svejedno ne vjerujem da bi to učinio, jer to na našem starom kontinentu jednostavno nije običaj. Naravno, ne radi se samo o razlici u količini novca koja je u igri, a Woods je, uzgred, samo preklani zaradio gotovo koliko i tri najviše plaćena evropska sportaša zajedno (automobilist Schumacher, kolega mu Raikkonen i David Beckham), nego i o različitom poimanju privatnosti i morala.

Ova me situacija podsjetila na jednu drugu, sličnu, u kojoj se godine 1998. našao Bill Clinton. Bila sam u SAD-u kad je buknuo skandal s Monicom Lewinsky i pratila način na koji se o tome raspravljalo u medijima. Ne mislim pritom na opsesiju medija ovim slučajem i svim apsurdnim detaljima – od rasprave je li to uopće bio seksualni odnos pa do mrlja na njezinoj haljini, koje bi trebale dokazati ovo ili ono. Fasciniralo me nešto posve drugo: ozbiljnost diskusije o njegovom seksualnom životu, koji je podignut na razinu pitanja od nacionalnog, štoviše državnog značaja. I to ne samo u Virginiji, jednoj od najkonzervativnijih država američkog Bible Belta gdje sam se tada našla.

U Evropi pak, teško da je bilo koga previše zanimalo ima li francuski predsjednik Mitterand vanbračnu kćer Mazarine - a činjenici da je uz njezinu majku, povjesničarku umjetnosti Anne Pingeot, Mitterand imao i brojne usputne ljubavnice svakako se nije pridavao politički značaj. Ljubavnica Helmuta Kohla nije bila predmet trač-rubrika, a kamoli javne moralne indignacije ili političkih preispitivanja. Izuzetak je, naravno, Velika Britanija i njezini tabloidi, koji su marljivo otkrivali i kopali po privatnim životima političara, ali je to rijetko preraslo u državno pitanje, sve tamo od 'afere Profuno' 1963. kada je ministar obrane John Profumo morao odstupiti zbog laganja. Ne zato što je lagao oko ljubavnice Christine Keeler, već zato što se ustanovilo da je ona istodobno bila i ljubavnica sovjetskog pomorskog atašea (i KGB-obavještajca) pri ambasadi u Londonu Evgenija Ivanova.

Doduše, nedavni skandal s 'prvom damom' Sjeverne Irske Iris Robinson, 60-godišnjom majkom i bakom (kako sladostrasno naglašavaju tabloidi) koja je imala 40 godina mlađeg ljubavnika, izgleda da bi mogao imati političke posljedice. Ona je već napustila svoje mjesto u parlamentu i liječi se na psihijatriji, a njezin muž Peter, sjevernoirski premijer, uzeo je odmor da razmisli što će. Jer kad suprugu političara, koja je i sama političarka, ulove u preljubu, mjesto joj je, a gdje drugdje nego u ludnici! Doduše, tražeći kakvo uvjerljivo opravdanje svog seksualnog avanturizma za javnost – koje neosporno duguje - i sama gospođa pripisuje ga napadu mentalne bolesti. U izjavi za medije, gospođa Robinson govori o svojem osjećaju krivnje koji ju je doveo čak i do pokušaja samoubojstva. Teško je zamisliti da bi bilo kojem muškarcu u njezinoj situaciji tako što palo na pamet. U tome Evropa nije ništa drukčija od Amerike.

Clintonov se slučaj činio benignim, a njegovo dramatiziranje u moralnom smislu svakako pretjerivanjem. A on nije bio jedini. Sjetimo se slučaja demokratskih političara Johna Kerryja ili pak Johna Edwardsa - obojica su platila karijerom sumnjičenja za vanbračne veze. Baš kao da su američki političari, a pogotovo predsjednički kandidati, istovremeno i kandidati za svece, pa njihov privatni život mora biti moralno iznad svake sumnje. Međutim, ako biste pomislili da su u SAD-u oduvijek vladale tako stroge moralne norme, prevarili biste se. Franklinu D. Rooseveltu sekretarica je punih dvadeset godina bila i ljubavnica, no za to se doznalo tek 1973. Premda je tisak (i supruga Eleanor) znao za tu i njegove druge avanture, o njima se nije pisalo. Avanture braće Kennedy bile su uporno i dugo zataškavane, a nije se radilo samo o seksu, već i o smrti tajnice Mary Jo Kopechne u zagonetnom prometnom udesu u zaljevu Chappaquiddick, koji je navodno skrivio – ili je barem bio prisutan - Edward Kennedy. Ukratko, ova vrsta javnog puritanizma u novom obliku 'političke korektnosti' kasnijeg je datuma i ponekad ide do apsurda. Na primjer, profesori obavezno drže vrata svoje radne sobe otvorena da ih nijedna studentica ne bi mogla optužiti za napastovanje.

No nakon nekog vremena diskusija oko Clintonova ponašanja prešla je s razine nemoralnog ponašanja na posve drugu razinu. Naime, pokazalo se da je ovim svojim činom predsjednik demonstrirao sposobnost lošeg rasuđivanja. U pitanje je dovedena njegova mogućnost procjene određenih situacija i moguće političke štete koja odatle može proizaći, što je ipak nešto drugo. Kao što znamo, Clinton je preživio – također uz javnu ispriku supruzi i biračima – a da je pritom čak djelovao manje pokunjeno od Tigera Woodsa. Vanbračne avanture političara važne su ako ih se promatra jedino u tom svjetlu. Možemo samo nagađati koliko bi mjeseci na američkoj političkoj sceni izdržao jedan Berlusconi?!

Ipak, političari su posebna kategorija javnih ličnosti, jer svi ovisimo o njihovu prosuđivanju i zato ono, i u takvim privatnim stvarima, možda ponekad može biti značajno. Pop-zvijezde, glumci ili sportaši uglavnom proizvode skandale u korist vlastite štete. Njihov privatni život jest sve manje privatan zahvaljujući gladi senzacionalističkih medija, ali oni su ipak u mogućnosti da o granicama svoje privatnosti odlučuju sami. Najbolji primjer za to je slučaj Severine i njezina 'porno' filma koji je, iako snimljen za privatnu upotrebu, prevarom procurio u javnost. Dok je maltene cijela Hrvatska voajeristički uživala gledajući ga, istovremeno je ta ista javnost očekivala od nje ispriku zato što je bila u vezi s oženjenim čovjekom. Ali Severina im je s pravom uskratila to zadovoljstvo da, nakon što je bila žrtva krađe, bude još i pokajnica. I tako je pokazala da žena, čak ni u takvoj nezavidnoj situaciji, ne mora biti žrtva.

Tiger Woods platio je skupu cijenu za svoj pomno izgrađeni javni imidž savršenog sportaša i idealnog muškarca i svoju 'stvarnu' osobu. Njegovu javnu ispriku trebalo bi shvatiti prvenstveno u kontekstu opasnosti od urušavanja njegovog financijskog carstva, a za to vrijedi javno proliti koju suzicu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi