Donald Trump nikada nije skrivao svoje divljenje prema Richardu Nixonu, unatoč aferi Watergate i sramotnom odlasku s dužnosti. No američki predsjednik sada je tu sklonost podigao na novu razinu prijetnjama o 'brisanju Irana kao civilizacije', da bi se povukao kada je Teheran pristao – uz određenu cijenu – ponovno otvoriti strateški važan Hormuški tjesnac, piše Robert Tait u analizi za Guardian.

Riječ je o primjeni tzv. teorije luđaka, diplomatskog pristupa koji je koristio Nixon, a temelji se na stvaranju dojma kod protivnika da je vođa nepredvidiv ili nestabilan kako bi ih se prisililo na ustupke.

Nixon je tu ideju iznio budućem šefu kabineta Bobu Haldemanu 1968. godine, prije nego što je izabran za predsjednika, sugerirajući da bi takav pristup mogao pomoći u okončanju rata u Vijetnamu.

Podivljali lider

'Zovem to teorijom luđaka, Bobe', rekao je Haldemanu, kako navodi Anthony Summers u knjizi 'The Arrogance of Power' iz 2000. godine. 'Želim da Sjeverni Vijetnamci vjeruju da sam došao do točke kada bih mogao učiniti bilo što kako bih zaustavio rat. Samo ćemo im dati do znanja da znaju kako je Nixon opsjednut komunistima, da ga ne možemo obuzdati kad se razljuti – i da ima prst na nuklearnom gumbu – pa će sam Ho Ši Min za dva tjedna biti u Parizu moleći za mir.'

Taj je pristup Nixon kasnije više puta ponavljao, stoga je suradnicima nalagao da sovjetskim dužnosnicima prenesu kako je 'pomalo lud' i sposoban za ekstremnu brutalnost. Godine 1972., dok je rat u Vijetnamu i dalje trajao unatoč Nixonovu stvaranju dojma nepredvidivosti, rekao je svom savjetniku za nacionalnu sigurnost Henryju Kissingeru da želi upotrijebiti nuklearno oružje protiv komunističkog sjevera.

'Uništit ću tu prokletu zemlju, vjeruj mi', rekao je. Kasnije je dodao: 'Radije bih upotrijebio nuklearnu bombu. Je li to spremno?'

'Mislim da bi to bilo previše', odgovorio mu je Kissinger, na što mu je Nixon uzvratio da je 'previše zabrinut za civile'.

Dokazi da je Nixonovo stvaranje dojma ludila bilo učinkovit diplomatski alat u najboljem su slučaju ograničeni. Njegov pristup prema Moskvi doveo je do razdoblja popuštanja napetosti u odnosima između SAD-a i Sovjetskog Saveza, što je rezultiralo potpisivanjem dvaju sporazuma o kontroli naoružanja.

No primjena iste taktike u Vijetnamu kulminirala je snažnim bombardiranjem Hanoja i drugih ciljeva tijekom božićnog razdoblja 1972. godine, s ciljem uništenja ključne infrastrukture i prisiljavanja Sjevernog Vijetnama na povratak pregovorima. Ishod je bio mirovni sporazum čiji su uvjeti, prema kritičarima, bili otprilike isti kao i oni dogovoreni prije bombardiranja.

Neki su smatrali da Nixonovo poigravanje idejom ludila nije bilo samo taktičko; tako Summers u svojoj knjizi navodi da je predsjednikov psihijatar, koji ga je pratio više od 40 godina, izrazio zabrinutost da 'možda nije prava osoba za donošenje odluka o upotrebi nuklearnog oružja'.

Trump kao Nixon

Sve to dovodi do Trumpa i njegova pristanka na primirje s Iranom nakon što je prijetio da će 'uništiti cijelu civilizaciju', 'vratiti ga u kameno doba' te razoriti mostove i civilne energetske objekte.

Cijena tog povlačenja jest iranski pristanak na ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, strateški ključne pomorske točke kroz koju prolazi oko 20 posto svjetske nafte, a koja je bila otvorena sve dok SAD i Izrael nisu pokrenuli vojne udare 28. veljače. Iran je pritom uveo naknadu od dva milijuna dolara za svaki brod koji prolazi tjesnacem, čime će ostvarivati veće prihode nego ranije.

Kao pobjeda takav ishod djeluje ograničeno, podsjećajući na situaciju iz 1972. godine i odnos Nixona prema Sjevernom Vijetnamu.

No kako Iran ni nakon gotovo šest tjedana bombardiranja ne pokazuje znakove popuštanja, Trumpu je, poput Nixona prije njega, bio potreban potez kojim bi izbjegao dojam slabosti, a upravo bi takve prijetnje mogle poslužiti kao sredstvo za to.

Takav ishod neki analitičari smatraju ograničenim uspjehom. Prema Aliju Vaeziju iz Međunarodne krizne skupine, Trump traži način da konflikt prikaže kao pobjedu, iako nije ostvario jasnu vojnu prednost.

Istodobno takva strategija može imati cijenu – uključujući narušavanje međunarodnog ugleda SAD-a i poticanje sumnji u stabilnost predsjednika.

Trump i Nixon - stari prijatelji

Nije iznenađujuće to što se Trump koristi starim Nixonovim obrascem. Njih dvojica dopisivala su se još 1980-ih, kada je tada rastući poduzetnik Trump pisao bivšem predsjedniku izražavajući divljenje i navodeći ga kao osobnu inspiraciju.

Nixon, koji je preminuo 1994. godine, navodno je 1990. napisao Trumpu da ga 'veliki medijski napadi stavljaju na njegovu stranu'. Jedan od Trumpovih bliskih suradnika, Roger Stone, također je radio kao Nixonov pomoćnik te ima tetovažu bivšeg predsjednika.

Ipak, dok pokušava izaći iz potencijalno dugotrajnog i složenog sukoba bez gubitka političke snage, Trump se suočava s pitanjem vjerodostojnosti. Ostaje pitanje koliko se dugo takva taktika može koristiti bez posljedica, osobito imajući u vidu Nixonovu političku sudbinu.