Mogućnost da sukob preraste u novi otvoren rat uznemirila je međunarodnu zajednicu i izazvala živu diplomatsku aktivnost. Područje južnog Kavkaza, na kojem se nalaze zaraćene zemlje, graniči s Rusijom, Iranom i Turskom te je premreženo brojnim naftovodima i plinovodima kojima se energenti s područja Kaspijskog mora izvoze na svjetska tržišta. Sukob širih razmjera mogao bi negativno utjecati na svjetsku ekonomiju, već dobrano uzdrmanu pandemijom koronavirusa.

Tko su sukobljene strane

Armenija je zemlja s većinskim kršćanskim stanovništvom, njih nešto više od tri milijuna, dok Azerbajdžan ima oko devet milijuna stanovnika, uglavnom muslimana. Između dvije zemlje ne postoje nikakve diplomatske veze.

Etničke napetosti oko Nagorno Karabaha počele su još 1988., dok su obje zemlje bile dio Sovjetskog Saveza, a otvoreni rat buknuo je 1992. Primirje je potpisano 1994., ali su se povremeni sukobi nastavili sve do danas. U ratu je praktički pobijedila Armenija jer je primirjem legalizirano stanje prema kojem ta država, odnosno separatisti u Nagorno Karabahu, imaju vojnu kontrolu nad dijelovima Azerbajdžana. Službeni Baku nikad se nije odrekao namjere da vrati okupirane teritorije u svoj ustavno-pravni poredak. Trenutna eskalacija najgora je od 2016. i prvi put od tada koristi se teško naoružanje.

Što je Nagorno Karabah

Nagorno Karabah službeno je područje u Azerbajdžanu veličine 4400 četvornih kilometara, u kojem živi 137.737 stanovnika, prema podacima iz 2005., od čega Armenci čine 99,7 posto. Godine 1990. ondje je živjelo 192.400 stanovnika, od čega su Armenci činili 76 posto, a Azerbajdžanci 21,5 posto. Sastoji se od većeg planinskog dijela (do 3724 metra visoki planinski lanci Malog Kavkaza) te nizinskog područja na istoku i sjeveroistoku.

U Sovjetskom Savezu Nagorno Karabah je, unatoč armenskoj većini, uvršten u Azerbajdžansku Socijalističku Sovjetsku Republiku, što je izazivalo prosvjede Armenaca, kao i pokušaje da se promijeni takva situacija. Uoči raspada Sovjetskog Saveza 1988. armenski zastupnici u oblasnoj (karabaškoj) vladi glasali su za ujedinjenje Nagorno Karabaha, koje je imalo autonomiju unutar sovjetskog Azerbajdžana, s Armenijom. Prema podacima iz Hrvatske enciklopedije, na početku 1990. i 1991. armenska zajednica bila je izložena napadima u Azerbajdžanu.

Iz Bakua se u cijelosti iselila armenska zajednica (oko 200.000 stanovnika) dok su Azerbajdžanci s druge strane masovno odlazili iz Nagorno Karabaha, u kojem su armenske vlasti 3. rujna 1991. proglasile republiku (procjenjuje se da je oko 270.000 Azerbajdžanaca napustilo Armeniju). U studenom 1991. azerbajdžanska vlada ukinula je autonomiju Nagorno Karabaha, a potom je na armenskom referendumu u tom području 10. prosinca 1991. podržana njegova neovisnost. Isti dan azerbajdžanska vojska topništvom je napala Stepanakert, najveći grad Nagorno Karabaha. Karabaška neovisnost proglašena je 7. siječnja 1992., a nije ju priznala nijedna država, čak ni Armenija.

Borbe su okončane sredinom 1994., s više od 30 tisuća poginulih (pojedine procjene navode i do 100.000 poginulih). Žrtve su se nastavile brojati i nakon primirja jer linije razdvajanja nikad nisu u potpunosti utihnule. Osim većeg dijela Nagorno Karabaha, armenske snage zauzele su pojedina susjedna područja, uključujući dio oko grada Lačina (armenski Berdzor), koji povezuje Nagorno Karabah s Armenijom. Procjenjuje se da je pod armenskim nadzorom od 15 do 20 posto azerbajdžanskog teritorija. Od 1994. spor se bezuspješno nastoji riješiti pregovorima.

Koje strane sile ih podržavaju

Borbe prijete da u sukob uvuku i velike regionalne igrače Rusiju i Tursku, a svoje interese imaju i druge velike sile. Armenski premijer Nikol Pashinyan pozvao je svijet da spriječi Ankaru da se umiješa u sukob. Armenija je optužila Tursku da je poslala borce iz Sirije u Azerbajdžan kako bi pomogla tamošnjim snagama.

Rusija je pozvala na hitan prekid vatre, a Turska je objavila da će dati potporu Azerbajdžanu. Ruski predsjednik Vladimir Putin telefonski je razgovarao s armenskim premijerom Nikolom Pashinyanom, ali nisu objavljeni detalji razgovora. Rusija pokušava imati dobre odnose i s Erevanom i Bakuom i ne odgovara joj rat. No s Armenijom ima strateški vojni savez i na armenskom teritoriju raspoređenu svoju vojsku pa bi u slučaju eskalacije mogla biti direktno uvučena u sukob.

Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske, pružio je podršku Azerbajdžanu nazvavši Armeniju 'najvećom prijetnjom miru i stabilnosti u regiji'. Turska održava bliske veze s Azerbajdžanom, dok s Armenijom nema diplomatske odnose. Turska ne priznaje masovna ubojstva Armenaca prije stotinu godina u Osmanskom Carstvu kao genocid i takvu kvalifikaciju smatra velikom uvredom. Genocid nad Armencima priznaje tridesetak zemalja, kao i mnogi povjesničari. Procjenjuje se da su tijekom Prvog svjetskog rata vojnici Osmanskog Carstva ubili između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca.

Rusija i Turska podržavaju rivalske skupine u ratovima u Siriji i Libiji, ali istodobno surađuju i pokušavaju doći do diplomatskog rješenja, što im teško ide.

Vlada Francuske, zemlje u kojoj živi brojna armenska zajednica, također je pozvala na trenutni prekid vatre i početak dijaloga, ponudivši se kao posrednik. Turska i Francuska već se nalaze na suprotnim stranama u sukobu u Libiji, u kojoj podržavaju rivalske vlade, a i u sukobu Grčke s Turskom oko morskih granica u istočnom Mediteranu, u kojem su Francuzi snažno podržali Atenu. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će SAD pokušati zaustaviti nasilje koje je buknulo između Armenije i Azerbajdžana, a na smirivanje situacije pozvale su i brojne druge zemlje, kao i Ujedinjeni narodi i Europska unija.

Što kažu obje strane

Armenija je proglasila izvanredno stanje u cijeloj zemlji i opću mobilizaciju. Izvanredno stanje proglašeno je i u dijelovima Azerbajdžana, a predsjednik Ilham Alijev u ponedjeljak je potpisao djelomičnu mobilizaciju. Jedna i druga strana vode informacijski rat, tako da je teško sa sigurnošću znati kakvo je zaista stanje na terenu. Izvori iz obje zemlje potvrdili su da su se intenzivni sukobi vodili tijekom cijele noći nakon što su izbili u nedjelju.

Tijekom nedjelje azerbajdžanska vojska uspjela je osvojiti nekoliko naselja pod armenskom kontrolom, a Armenci tvrde da su u ponedjeljak uspjeli povratiti izgubljeni teritorij. Baku tvrdi da njihova vojska nastavlja s napredovanjem dok Armenci poriču to.

Armenski vojni dužnosnici rekli su da azerbajdžanske snage nastavljaju napadati pobunjeničke položaje teškim topništvom, a azerbajdžansko ministarstvo obrane optužilo je separatističke snage za granatiranje civilnih ciljeva u gradu Terteru. Eskalacija je potaknula izljeve nacionalističkog žara u obje zemlje.