Bio je to izvanredan znak europskog jedinstva: delegacija vodećih europskih političara pratila je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Washington 18. kolovoza i jasno dala do znanja američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koliko hitno Ukrajini trebaju sigurnosna jamstva Zapada.

No, put do postizanja tog cilja bit će težak. Detalji europske podrške - uključujući moguće raspoređivanje trupa - još su uvijek otvoreni. "Spremni su poslati trupe", rekao je Trump američkoj televizijskoj postaji Fox News nakon sastanka s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom i drugim europskim šefovima država i vlada.

Nakon posjeta SAD-u učestali su sastanci takozvane "Koalicije voljnih", saveza više od 30 država, uključujući Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Neke od tih zemalja već su signalizirale spremnost za slanje trupa. Ali kako bi točno mogla izgledati prisutnost europskih trupa u Ukrajini? I što bi to značilo za Ukrajinu i Europu? Do dogovora na ta pitanja pokušao je doći Deutsche Welle.

Mirovna misija ili vojni angažman?

Tradicionalno, mirovne misije se šalju od strane neutralnih država i ne djeluju kao borbene jedinice. "Mirovna misija bila bi najbliža modelu UN-a: promatrači koji posreduju između sukobljenih strana nakon primirja", objašnjava Rafael Loss iz Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR). Međutim: "Konceptualno, to se ne uklapa u ono što Ukrajinci žele - niti u sliku Europe kako ona vidi sebe. Europa nije neutralna u ovom sukobu i želi jasno stati na stranu Ukrajine."

U kontekstu rata u Ukrajini takva bi misija predstavljala ulogu promatrača s nekoliko tisuća lako naoružanih vojnika, objašnjava Loss. Te bi trupe tada mogle dokumentirati poštivanje primirja između Rusije i Ukrajine duž linije kontakta, ali ne bi mogle aktivno intervenirati u bilo kakvim neprijateljstvima, odnosno borbenim djelovanjima. Upotreba sile u mirovnim misijama strogo je regulirana, prema Lossu, i obično je ograničena na samoobranu ili zaštitu civila.

Obuka umjesto borbe?

Prema mišljenju nekolicine stručnjaka, mnoge europske zemlje radije bi poslale troznamenkasti do četveroznamenkasti broj instruktora za obuku ukrajinskih vojnika – taktički i u korištenju specijalnog oružja i zapadne opreme općenito. „Oni bi mogli pomoći u modernizaciji ukrajinskih oružanih snaga i upoznavanju s NATO-ovim standardima“, kaže Loss.

Stručnjaci očekuju da bi to ne samo moglo povećati učinkovitost ukrajinskog obrambenog sustava, već i promijeniti vojnu kulturu: od sovjetskog modela zapovijedanja prema NATO strukturama, objašnjava Loss: „Promjena kulture uključivala bi novi stil vođenja – od hijerarhije prema većoj osobnoj odgovornosti.“

Odvraćanje prisutnošću na terenu?

Međutim, nitko ne vjeruje da bi mirovne misije ili osoblje za obuku mogle učinkovito odvratiti Rusiju. Stoga se raspravlja i o raspoređivanju borbeno spremnih europskih snaga – ne s ciljem izravne borbe protiv Rusije, već odvraćanja Rusije samom prisutnošću. „Značajna brojnost trupa na terenu ima odvraćajući učinak“, kaže Guntram Wolff iz think-tanka Bruegel sa sjedištem u Bruxellesu.

Istraživači berlinske Zaklade za znanost i politiku (SWP) također u svom radnom dokumentu naglašavaju da se ovdje ne radi o obrani Ukrajine u slučaju napada, već o odvraćanju potencijalne agresije dovoljno velikom europskom vojnom prisutnošću. Međutim, ta akcija bi zahtijevala i do 150.000 vojnika.

Prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI), europske članice NATO-a i EU-a trenutno imaju oko 1,5 milijuna aktivnih vojnika. Međutim, mnoge zemlje oklijevaju s povlačenjem snaga iz nacionalnih operacija ili NATO-ovih formacija: „NATO-ovi obrambeni planovi morali bi se revidirati u slučaju takve alokacije snaga, čemu se saveznici trenutno protive. Nadalje, premještanje snaga u Ukrajinu nosi rizik slabljenja obrane NATO-ovog teritorija“, navodi se u analizi SWP-a.

Zabrinutost se odnosi i na operativne sposobnosti: europski vojnici daleko su manje iskusni u borbi od svojih ruskih kolega. Bruegelova studija iz veljače također je kritizirala nedostatak koordinacije – budući da se svakom vojskom nacionalno upravlja, ne postoji jedinstvena zapovjedna struktura. Loss iz ECFR-a također smatra da je tako veliko raspoređivanje trupa politički teško opravdati.

To je vjerojatno jedan od razloga zašto postoje velike razlike u mišljenjima među europskim zemljama, kako primjećuje André Härtel, voditelj ureda SWP-a u Bruxellesu: "Njemačka ne vidi takvo raspoređivanje kao dio svojih sigurnosnih jamstava." Italija je već isključila mogućnost sudjelovanja.

Alternativna ideja je takozvani "Tripwire-scenarij": Brojčano manje trupe, od 5.000 do 10.000 vojnika, bile bi raspoređena na terenu, a u slučaju ozbiljnog napada na njih to bi izazvalo paneuropsku reakciju. Cilj te mjere je odvraćanje Rusije od napada.

Hoće li Europa postati strana u ratu?

Bez obzira na točno raspoređivanje, europski vojnici bili bi u opasnosti od ranjavanja ili čak smrtnog stradanja u ruskim napadima, poput napada dronovima. Međutim, sama njihova nazočnost na terenu ne bi automatski učinila NATO stranom u ratu.

Američki predsjednik Trump već je jasno dao do znanja da bi se takvo raspoređivanje trebalo odvijati izvan NATO-ovih struktura. Tada Savez ne bi automatski bio u ratu, čak i ako bi se europski vojnici našli pod ruskom vatrom.

„Malo je vjerojatno da bi NATO reagirao kao savez, ali bi se održale konzultacije", kaže Loss. „Ne postoji u tom slučaju zakonska obveza djelovanja. NATO-ov ugovor ostavlja puno manevarskog prostora."

Stručnjak Wolff pretpostavlja da bi pogođene zemlje reagirale opreznije i ovisno o okolnostima. „Nesreća bi bila jedno. Ciljani napad velikih razmjera na europske trupe bio bi nešto drugo.“

Europske vlade trenutno simuliraju različite scenarije – ali suočavaju se s dilemom: svako raspoređivanje trupa na terenu nosi rizike i moglo bi ih uvući u rat koji su zapravo željele okončati.