VIZIJA DVOJE AMERIKANACA

Solarni autoput - put u budućnost bez nafte

Bionic
Reading

Njihova ideja nekome će možda djelovati utopistički, no bračni par Brusaw iz američke države Idaho već je dobio i državni novac za pilot svog projekta

Tražeći način da doprinesu ekološki održivom razvoju planete, Julie i Scott Brusaw razradili su viziju autocesta i općenito automobilskih površina. Umjesto od asfalta, one bi bile načinjene od specijalne, gotovo kao čelik tvrde vrste stakla ispod kojih bi bili postavljeni paneli za prikupljanje sunčeve energije. Par se nada da bi takve ceste pomogle prebacivanju čovječanstva na električni pogon umjesto naftnog. Ušteda naftnih derivata bila bi dvostruka jer se trenutno, osim kao gorivo, koriste i kao građevni materijal za asfalt.

'U početku nas je pola ljudi nazivalo genijalcima, a pola je mislilo da smo sišli s uma', ispričao je za njemački Spiegel Scott Brusaw, po struci inače inženjer koji se posvetio ostvarivanju ideje svoje supruge. Radni naziv je 'Solarni autoput'.

U prilog tome da nisu luđaci ide i odluka američke vlade da im dostavi 750 000 dolara za njihov pilot projekt, solarno parkiralište u rodnom im Sandpointu, blizu granice s Kanadom. Bračni par svjestan je da u ovom trenutku ne može pretendirati na gradnju autocesta, pa se planiraju skoncentrirati na biciklističke staze, parkirališta kraj supermarketa i slična mjesta.

Trenutno se struktura solarne table za autoput sastoji od tri dijela. Na vrhu je sloj od posebne vrste stakla sa solarnim panelima, LED svjetlima i grijanjem. Ispod je razina s regulatorom i mikroprocesorima koji aktiviraju svjetla i komuniciraju s površinskim dijelom (moguća su i upozorenja za vozače u obliku svjetlosnih znakova). Najniža razina osigurava da nakupljena električna energija dospijeva do domova i stanica za punjenjene električnih vozila. Ima mjesta i za druge kablove, poput telefonskih i TV linija – piše Spiegel.

Naravno, ideja u ovoj fazi razrade ima masu praktičnih prepreka, poput stvaranja optimalnog materijala koji bi omogućavao trenje poput asfalta, a ne, recimo, skliskost. Tu je i pitanje kolapsa u slučaju potresa i sličnih prirodnih katastrofa, a nigdje u članku se ne spominje koliko bi takva cestovna reforma, barem na manjem teritoriju, teoretski koštala. Bračni par Brusaw tvrdi da bi takva cesta koštala triput više od asfaltne, ali da bi se dugoročno neizmjerno isplatila.

U ovom trenutku, dvoje vizionara ufa se u daljni tehnološki razvoj napominjući da je svako solarno parkiralište na mjestu asfaltnog korak u emancipaciji čovjeka od fosilnih goriva.