Vlasnik pogona za preradu male plave ribe 'Olasagasti' na prostoru Gospodarske zone Kukuzovac (GZK), Jon Olasagasti, ovih je dana preko valova sinjskog HIT radija uzburkao duhove u Cetinskoj krajini i šire. Jon se izravno javio u program i u razgovoru s voditeljem kazao da u svojem pogonu nudi posao za stotinjak radnica. Iz registra ranije prijavljenih nazvali su više od 150 nezaposlenih, od kojih je samo četrdesetak pristalo doći na posao. Posao nije fizički naporan, zaposlenici ribi nožem sijeku glave, sole je i pakiraju. Jedini je problem što se radi stojeći, piše Slobodna Dalmacija
Jon Olasagasti potječe iz poznate španjolske riboprerađivačke obitelji. Taj viški zet, kojemu je punica iz Hrvaca, odlučio je pogon za tradicionalni obiteljski biznis realizirati na Kukuzovcu. Napravio je to zahvaljujući i nepovratnim sredstvima iz EU-ova programa IPARD, kojima je financirao pola investicije od oko 10 milijuna kuna. Pogon za preradu male plave ribe 'Olasagasti' pokazao se, do sada, kao jedini hvalevrijedni projekt realiziran na području Kukuzovca, piše Slobodna Dalmacija
Kad je u kolovozu 2011. godine položen temeljni kamen za izgradnju hale od oko 1500 četvornih metara, Jon Olasagasti najavio je da će pogon početi s proizvodnjom u travnju 2012. godine, uz zapošljavanje 25 stalnih i još petnaestak sezonskih radnika, te godišnju proizvodnju od oko 350 tona soljenih i filetiranih inćuna.
Zbog niza administrativnih problema, Olasagasti je na Kukuzovcu propustio prošlogodišnju sezonu, ali zato je ovu dočekao potpuno spreman. Napravio je više nego što je obećao. Umjesto 25, ima 30-ak stalno zaposlenih, a umjesto 15-ak, trenutno ima više od 100 sezonskih radnika.
Ističući problem nuđenja sezonskog rada zaposlenicima, Jon Olasagasti je, vjerojatno neupućen u ukupnu hrvatsku radno-socijalnu zbilju, dotaknuo jedan sustavni problem. U Hrvatskoj se, naime, nemalom broju nezaposlenih više isplati ne raditi nego prihvatiti posao, osobito sezonski. To je Slobodnoj Dalmaciji na svojem primjeru posvjedočio jedan nezaposleni Sinjanin, koji s također nezaposlenom suprugom ima četvero djece.
'Imam srednju školu i vozač sam B-kategorije. Nemam na svoje ime nikakve nekretnine ni automobil. Prijatelj mi je pronašao posao vozača dostavljača u jednoj urednoj privatnoj tvrtki. Plaća bi mi bila oko 3500 kuna. Nisam mogao prihvatiti jer bih bio na gubitku, budući da moja obitelj, sa statusom obitelji u socijalnoj potrebi, mjesečno u prosjeku po osnovi socijale ostvari primanja veća od 5000 kuna. Imamo dječji doplatak, korisnici smo stalne pomoći za uzdržavanje, a dobijemo i jednokratne novčane pomoći.S mojom plaćom od 3500 kuna sve bih to doveo u pitanje, a mojim zapošljavanjem članovi obitelji bili bi zakinuti za više od 1500 kuna mjesečno.
