Kada su svijest o važnosti očuvanja resursa pretvorili u zanimljiv posao reciklaže tekstila, od kojeg rade kvalitetne i privlačne proizvode, socijalna zadruga Humana Nova postala je prepoznatljiva kao tvrtka kojoj nije stalo samo do profita, već i do poboljšanja društva.

No, osim same proizvodnje, sortiranja i obrade tekstila u Čakovcu, bolje sutra stvaraju i dajući priliku za rad i dostojanstvo onima kojima nažalost mnogi i dalje ne vjeruju i boje se riskirati njihovim zaposlenjem. Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom 3. prosinca u javnom prostoru puno se govorilo o brojnim problemima koje osobe s invaliditetom i dalje imaju, a kojih u ukupnoj populaciji naše države ima oko 20 posto.

Od 60 zaposlenika, koliko ih trenutačno imaju, 34 su osobe s invaliditetom, ali obilazeći pogone i radne prostore ove zadruge, čini nam se da je to zanimljivo jedino nama. Radnici spremno i predano rade, bez odmjeravanja toga tko ima kakvih izazova u životu, u istim prostorijama, dakle bez segregacije, a one su, po potrebi, prilagođene tome.

U slobodno vrijeme vesele se druženjima koja ih jačaju kao složan i prijateljski radni kolektiv. K tome, svi uživaju u dvije pauze dnevno, a mnogi drugi radnici moraju zadovoljiti s po jednom pauzom od po pola sata.

Jedna od radnica u Humani Novoj, Ivanka Juričan, a zatekli smo je tijekom rada na ruksacima, rekla nam je da je šteta što nismo došli tjedan ranije, kada su slavili blagdan svetog Nikole. K tome, njezine kolegice ističu da je prava majstorica za roštilj i odlično peče palačinke. Puno se druže, kažu, što uključuje i posjete Špancirfestu i Adventu u Zagrebu.

'Jednom mjesečno slavimo rođendane pa se svi opustimo i podružimo, jednom mjesečno pečemo i palačinke. Volimo imati momente koji nas povezuju', rekla je Ivanka iščekujući tjedan nakon našeg razgovora jer su planirali otići u razgledavanje Muzeja grada Čakovca.

'Avantura' koja je Dini omogućila da prihvati sebe: 'Imao sam manjak samopouzdanja'

Da je važno imati posao ne samo zbog plaće, već i samopouzdanja, prijateljstva i svakodnevne motivacije, a invaliditet pri tome ne bi trebao biti prepreka, objasnio nam je Dino Višnjić, vedar i simpatični 29-godišnjak koji kao web administrator stavlja proizvode na njihovu web stranicu i društvene mreže, uređuje njihov opis te odgovara na upute kupaca i svih koji su zainteresirani donirati tekstil. Usto predstavlja Humanu Novu u školama i drugim poduzećima te nam nakon šest godina rada u ovoj zadruzi navodi da je ponosan na to i zahvalan na prilici koju je dobio.

Dok nam pokazuje svoja invalidska kolica pokraj stolice u kojoj sjedi tijekom rada, prisjetio se da je poslovnu priliku dobio u teretani jer se bavi dizanjem utega (powerliftingom). Pohvalio se da je svojedobno bio i državni prvak u tome, a prije šest godina upravo je preko poznanstva u teretani čuo za Humanu Novu i upoznao upravitelja koji mu je bio spreman pružiti priliku za novi korak u životu.

'I dandanas zovemo to avanturom – išli smo probati i vidjeti moje mogućnosti. Moram istaknuti da u početku to nije bio lagan proces. Sve mi je to u biti bila velika novost te je i sam odlazak na posao bio stresan zbog puno novih ljudi i pitao sam se kako će me prihvatiti. Ali svi su mi izašli u susret i na prvom mjestu zaista sam bio Dino, a ne osoba s invaliditetom', opisao nam je mladi web administrator početak svoje karijere.

Dodao je i da ga je cijelo ovo radno iskustvo formiralo kao osobu kakva je danas, a za Humanu kaže da mu nije samo radno mjesto, već i druga obitelj. Sretan je što može doprinijeti društvu i tvrtki u kojoj radi te je to imalo snažan utjecaj i na njegovo prihvaćanje samog sebe. Štoviše, danas želi primjerom približiti invaliditet ljudima i dokazati da je to samo jedna stepenica zbog koje se moraš 'malo više potruditi'.

'Iskreno, nisam bio baš na 'ti' sa svojim invaliditetom. Imao sam manjak samopouzdanja i smetalo mi je kad su ljudi u gradu gledali prema meni. No sada shvaćam zašto je to tako, jer u biti ljudi nemaju pristup osobama s invaliditetom. Prihvatio sam to, osvijestio, i sada želim bez zadrške govoriti o tome kako sam svoj minus pretvorio u plus', istaknuo je Dino.

'I osobe s invaliditetom na neki način generiraju svoj put'

Inače živi u okolici Čakovca, ali Dino je postao puno samostalniji jer otkako radi za Humana Novu pa je položio i vozački ispit te sada može više ići na kave s prijateljima i na vježbanje. Sve u svemu, naš sugovornik ističe da danas živi puno ispunjeniji život. No, kako nam kaže, važno je pri tome imati razumijevanje poslodavca i dobiti prilagodbu radnih uvjeta, na što u Humani Novoj itekako paze.

'Kod nas je situacija specifična jer nemamo normu ni pritisak. Znači, ako mi treba malo prostora da se odmorim, slobodno sjednem u kolica i izađem malo. Posao treba biti odrađen, plaća i troškovi se moraju podmiriti, ali prije svega su važni čovjek i to da se integrira u društvo i poboljša kvalitetu života', smatra Dino.

Dodao je i da je svjestan toga da takvu priliku vjerojatno ne bi dobio u drugim tvrtkama. Ipak, na upit o tome kako društvo tretira osobe s invaliditetom, naš sugovornik naveo je da 'uvijek može bolje, ali da situacija u zadnjih desetak godina ide nabolje'. No, ističe, važno je i da se same osobe s invaliditetom ne obeshrabre zbog izazova s kojima su se susrele u životu.

'Rekao bih da i osobe s invaliditetom, naravno ako su u mogućnosti (ovisno o stupnju invaliditeta, op.a.), na neki način generiraju svoj put. Osobno se vodim time da kako se postaviš prema svom invaliditetu, pronalaženju posla i radnim zadacima, tako će te i drugi prihvaćati. Ako sam sebe sažalijevam i govorim da nešto ne mogu ili 'u kolicima sam, pa ne mogu ovo ili ono', tako će me i okolina doživljavati. Ne želim si dozvoliti da me netko sažalijeva jer, unatoč svom hendikepu, imam druge kvalitete i na drugi način mogu kompenzirati fizičke barijere. Rekao bih da je sve u glavi i kako si to postaviš, a rješenja uvijek ima', rekao je Dino, dodajući da takav stav nije bitan samo u slučaju invaliditeta i na poslu, već se može primijeniti u životu svake osobe.

Upravitelj Humane Nove: '17 posto Međimurske županije čine osobe s invaliditetom'

Na tragu Dininih riječi da se odnos prema osobama s invaliditetom ipak poboljšava, upravitelj Humane Nove Ivan Božić navodi nam da 'apsolutno vjeruje u sve što vam padne na pamet da nešto učinite boljim'. Ipak, kaže da ljudi često misle da je Humana Nova zbog svog pristupa humanitarna organizacija, ali ističe da to nisu jer moraju biti održivi na tržištu, u čemu itekako uspijevaju. Kako kaže, jednostavno su odabrali put koji je možda teži, ali i dugoročno ispravniji.

'Ne želim reći da to netko mora raditi, ali osobno i dalje vjerujem u cijelu tu priču, u taj poslovni model. Ne kažem da smo najbolji na svijetu, mislim da nismo lokomotiva koja vuče, ali smo vagon prve klase koji može biti na nekoliko različitih područja', rekao nam je Božić.

Na tom tragu, pored brojnih nagrada i priznanja za njihov rad, drago im je i zbog toga što su ove godine postali članovi Europske mreže poduzeća za socijalnu integraciju (ENSIE), a ona okuplja društvena poduzeća koja se bave uključivanjem ranjivih skupina na tržište rada. S obzirom na situaciju u Međimurskoj županiji, to je itekako važno.

'Danas 17 posto stanovnika u Međimurskoj županiji čine osobe s invaliditetom i ne vidi se mogućnost da se ta brojka smanji. Znači da ima potrebe za integracijom', dodao je upravitelj Humane Nove.

Odgoj i obrazovni sustav utječu na nas

Glavna uloga u toj integraciji u Humani Novoj pripada Karolini Kraljić, voditeljici ljudskih resursa. Kako nam otkriva, među zaposlenicima ima osoba s tjelesnim invaliditetom, s različitim oštećenjima vida, sluha, intelektualnim poteškoćama i različitim kroničnim bolestima, a tu su i druge ranjive skupine (dugotrajno nezaposleni, Romi, osobe s nižom razinom obrazovanja, samohrane majke i dr.). Kako nam objašnjava, na razgovoru za posao ključno je prepoznati potencijal osobe, kako se može utjecati na poboljšanje nekih njezinih vještina, kako pomoći da stekne određene radne navike, da se uključi u radni proces i okruženje, daje svoj doprinos te na kraju zaradi svoju plaću i bude zadovoljna na radnom mjestu.

'Prilagođavamo radno mjesto osobi, a ne osobu radnom mjestu. Jer kad prilagođavate osobu radnom mjestu, potencijalno joj stvarate frustracije ako uvidi da se ne može nositi s radnim zadacima ili da nečemu neće moći udovoljiti. Stoga idemo obrnutim putem: dajemo priliku u različitim radnim zadacima, osluškujemo i pratimo, pa imamo situacije da osobe ne rade sve poslove iz određenog procesa, već su fokusirane samo na dio koji im najbolje ide i ostvaruju dobre rezultate. I sami se u svakodnevnom životu bolje osjećamo kad redamo male uspjehe. Na ovaj način osobama s invaliditetom, ali i drugim ranjivim skupinama gradimo samopouzdanje, stvaramo povjerenje, dajemo priliku da se bolje osjećaju i budu zadovoljne odrađenim poslom', opisala je Kraljić, ističući da u Humani Novoj svatko može dobiti priliku, otkriti što mu ide te uz trud i zalaganje steći i dugoročno zaposlenje.

Proces učenja i prilagodbe službeno traje tri do četiri mjeseca, ali naša sugovornica ističe da to ponekad bude i duže, a sve ovisi od osobe do osobe, njihove pozadine, vrste invaliditeta i osobne priče. Naravno, dolaskom novog radnika dolazi i do promjene dinamike u radnom okruženju te je uvijek potrebno vrijeme za upoznavanje, stjecanje obostranog povjerenja i balansiranje u odnosima, naravno uz veliku pažnju da se radni procesi ne poljuljaju ili da se brzo vrate na kolosijek, jer ipak smo tvrtka koja odgovara tržištu, kaže. 'Izazovno je to ponekad', priznaje Kraljić, 'ali na kraju, kad vidiš da si pridonio nečijem razvoju, transformaciji i boljoj kvaliteti života, shvatiš da vrijedi.'

Ističe pritom da je nekim osobama dovoljna samo prilika dok se kod drugih mora puno raditi na samopouzdanju i integraciji. Nedostatak samopouzdanja, što je čest slučaj kod ranjivih skupina, proizlazi iz različitih životnih iskustava, od najranijeg odgoja, kroz školovanje i obrazovni sustav, vršnjačku podršku ili njen nedostatak, do predrasuda u društvu.

'Odgoj je prvi koji na sve nas utječe i važno je kako se već sam roditelj postavi prema djetetu s invaliditetom. Ponaša li se previše zaštitnički ili ga gura u neke izazove i pomiče granice kad kaže 'idemo ponovno probati'. Potom osobe s invaliditetom uđu u sustav obrazovanja, pa se i tu postavlja pitanje podrške, prilagodbe i toga kako on odgovara na potrebe pojedinca', objasnila nam je Kraljić.

'Svakako treba spomenuti', nastavila je, 'da se danas puno radi na osobnim prilagodbama i individualiziranim programima, ali ljudi koji kod nas danas traže posao rasli su u nekim prijašnjim vremenima, u kojima podrška te razine nije postojala, pogotovo u ruralnim sredinama, u kojima je sav teret brige pao samo na obitelj, a ona je još bila 'označena' u društvu. Sve su to pitanja koja se roje u glavi kad osoba dođe na razgovor za posao i traži priliku za zaposlenje.'

Poruka ostalim poslodavcima: 'Samo dajte priliku'

Dok socijalna zadruga u Čakovcu nastoji svojim djelovanjem i poslovnom politikom integrirati osobe s invaliditetom, naša sugovornica se slaže s mišljenjem da i država – nacionalne politike, međuresorna suradnja i lokalna zajednica – imaju veliku ulogu u integraciji. Kao socijalna radnica, ima ključnu ulogu u pružanju emocionalne podrške i prilagodbama na radnom mjestu, ali su osobama s invaliditetom potrebni i pravna podrška i savjetovanje u ostvarivanju prava po osnovi invaliditeta. Ne obraćaju se svi Zavodu za socijalni rad i drugim relevantnim institucijama, malo znaju o postupku vještačenja ili profesionalnoj rehabilitaciji ili pak za mogući invaliditet koji su stekli saznaju tek usput 'jer im dosad nitko nije rekao' da se možda radi o tome.

'Dakle postoje i ljudi koji nisu svjesni svojeg invaliditeta. Primjerice, ako ste operirali kralježnicu, to vas ograničava u radu ili svakodnevnom životu i imate trajne posljedice, a niste ni svjesni toga da možete dobiti status. Znači, liječnik je taj koji bi vas o tome mogao malo više informirati, odnosno usmjeriti da pokucate na prava vrata. Problem je u tome što nemamo dovoljno povezan sustav i međusektorska suradnja je na niskoj razini iako se o njoj puno priča', komentirala je Kraljić aktualne teškoće u postupku utvrđivanja invaliditeta, prava na inkluzivni dodatak i druge izazove s kojima se suočavaju.

'Sustav je zakrčen svakakvim problemima te se teško pokreće jer i administracija uzima danak. Proces vještačenja je spor, čeka se i po godinu i pol, zato se osobe koje su u radno aktivnoj dobi mogu obratiti i centrima za profesionalnu rehabilitaciju, a često ni ne znaju da oni postoje i što rade', navela je Kraljić.

Kako god, u Humani Novoj svjesni su toga da su integracijom osoba s invaliditetom unijeli dodatne izazove u svoje poslovanje, a što mnogi poduzetnici još uvijek nisu spremni učiniti, često zbog stereotipa, predrasuda ili straha. Ipak, model funkcionira, što je, na kraju dana, najvažnije upravo radnicima s invaliditetom koji dokazuju da itekako mogu raditi te se time skrbiti za sebe, ali i doprinositi čitavoj zajednici.

'Samo dajte priliku, dajte prostora da se osoba izrazi, pokaže što može, pa će lakše s poslodavcem pronaći zajednički put i cilj te vidjeti imaju li perspektive i mogućnosti', savjetovao je Dino svima koji žele dati šansu osobama s invaliditetom, ali se brinu hoće li time ugroziti financijsku opstojnost svoje tvrtke.