Kao dugogodišnji reporter Associated Press iz Južne Karoline, više od 20 godina prisustvuje pogubljenjima u državnoj komori smrti, a posljednjih je mjeseci taj posao postao intenzivniji nego ikad.

Južna Karolina je u rujnu ponovno uvela smrtnu kaznu nakon 13-godišnje pauze, uzrokovane nedostatkom lijekova za smrtonosne injekcije. Egzekucije su nastavljene tek nakon što je država zakonom zaštitila identitet dobavljača pentobarbitala. U samo 14 mjeseci provedeno je sedam pogubljenja.

Uloga novinarskih svjedoka pritom je ključna. Pogubljenja se ne snimaju, a izvještaji novinara jedini su neovisni zapis o postupku koji provodi država. Prema zakonu, pogubljenjima mogu prisustvovati tri novinara, među kojima obavezno i predstavnik nacionalne agencije. Collins je u posljednjih sedam slučajeva bio jedini novinar u prostoriji uz glasnogovornika zatvora.

Od 1976. godine, kada je smrtna kazna ponovno uvedena u SAD-u, Collins je svjedočio više od četvrtine svih pogubljenja u Južnoj Karolini. Vidio je sve tri metode; smrtonosnu injekciju, električnu stolicu i streljački vod. Jednom je čak bio svjedok situacije u kojoj se činilo da je postupak krenuo po zlu.

Mračno iskustvo

U razgovoru za The Guardian rekao je da nitko ne može biti spreman na prvo pogubljenje. „To je vrlo mračno iskustvo, jer shvatiš da se spremaš gledati kako netko umire. Ovo je zapravo jedino vrijeme kada je ubojstvo planirano“, kaže Collins, dodajući da se često pita koliko ljudi uopće vidi smrt iz prve ruke.

Opis električne stolice iz 2004. godine i danas mu je vrlo živ u sjećanju: mala prostorija, stolica udaljena tek nekoliko metara, kapuljača na glavi osuđenika i zvuk okretanja ključeva prije nego što struja prođe kroz tijelo. „Struja prolazi kroz svaki mišić, tijelo se napne. Kolega je rekao da izgleda kao da osoba pokušava ustati i pobjeći.“

Prije svakog pogubljenja Collins detaljno proučava slučaj, a na dan izvršenja u zatvor dolazi satima ranije. Tijekom smrtonosnih injekcija pažljivo promatra osuđenika, obitelji žrtava i zatvorske dužnosnike. „Potpuno sam svjestan da su ovo jedini zabilježeni detalji. Nema snimke. Nema ničega osim mojih riječi“, ističe.

Kod dokumentiranja se, kaže, drži jednog pravila: „Govorim ono što vidim i ne tumačim.“ Emocije su, priznaje, neizbježne. Pamti odvjetnicu koja je neutješno plakala tijekom pogubljenja Richarda Moorea, ali i majku Jerryja McWeeja koja je, kao zagovornica smrtne kazne, gledala sina u oči dok je umirao. „Sjećam se suze koja mu se otkotrljala niz obraz. Emocije su dio priče.“

Kazna smrtonosnom injekcijom

Smrtonosne injekcije, primijetio je, slijede sličan obrazac: pogled prema svjedocima, zatim usporavanje disanja i tišina. Kod jednog je osuđenika prvi put primijetio izrazitu promjenu boje kože. Streljački vod, s druge strane, odvija se naglo; bez odbrojavanja, bez upozorenja - samo pucanj. „Ljudi se trgnu jer nema nikakvog signala.“

Posebno kontroverzno bilo je pogubljenje Mikala Mahdija, za koje su odvjetnici tvrdili da je izvedeno loše. Collins je opisao jauk koji je Mahdi ispustio i zvukove nelagode prije smrti. „Morao sam reći ono što sam vidio i čekati obdukciju“, kaže.

Svjedočenje tolikom broju pogubljenja, priznaje, ostavlja trag. „To mora na vas utjecati.“ Reporter kaže kako dan poslije nastoji učiniti nešto što afirmira život, ali se pritom stalno podsjeća zašto je ondje. „Ljudi su odlučili da smrtna kazna postoji. Ljudi moraju znati kako to izgleda.“

Najveći problem vidi u tajnosti procesa. Ne zagovara javne prijenose, ali smatra da bi pogubljenja trebala biti snimana. „Ne znamo kako su obučeni strijelci. Ne vidimo postavljanje igle ili mete. Tajnost procesa sprječava da se ispriča cijela priča“, zaključuje.