KOMENTAR HELENE PULJIZ

Preko stranke do karijere: ostvarenje hrvatskog sna o državi

25.06.2015 u 10:30

Bionic
Reading

Za upisom u HDZ opet vlada prava pomama i nema boljeg signala da sitni karijeristi računaju na to da će ta stranka preuzeti vlast nakon predstojećih parlamentarnih izbora. Je li ta njihova računica točna, tek će se vidjeti, ali čini se da su se preračunali u provedbi namjere da se domognu zajedničarske stranačke iskaznice. Jer HDZ je ovih dana osobama željnim njihove partijske knjižice, poslao na desetke odbijenica. Doznali smo to iz vijesti koju je objavila ovih dana Slobodna Dalmacija, o odbijenicama koje su s Trga žrtava fašizma stigle na adrese čak 50 Solinjana

Među njima apsolutno najuporniji i najnesretniji je zasigurno izvjesni Nediljko Bulić koji je čak četiri puta molio HDZ da ga primi, ali to se uopće nije dojmilo Tomislava Karamarka i Milijana Vasu Brkića. Očito je zavladala tolika gužva da više u HDZ malo tko stane ili naprosto ne stižu natiskati toliko iskaznica. Ta strka da se što prije ukrca u brod onih za koje misle da će pobijediti, karakteristična je pojava u hrvatskog življa ususret svim izborima. Mnogi čekaju da izbori prođu pa igraju na sigurno i tek po proglašenju rezultata postaju članovi političkih stranaka, ali neki znaju da 'rizik' ranijeg učlanjenja donosi i brojne povlastice. Povijest je pokazala - sa stranačkom iskaznicom otvaraju se vrata ekonomskog i karijernog napredovanja. Bez stranačke iskaznice, napredak je spor ili naprosto izostaje.

Hrvatska klijentelistička mreža

Klijentelizam se duboko ukorijenio u hrvatski politički, ekonomski i društveni život, za sve stranke koje su vladale ili participirale u vlasti to je prvo i temeljno načelo praktičnog djelovanja. Nije to, naravno, ekskluzivna osobina hrvatskog političkog sustava, ali jedan smo od europskih naroda koji je klijentelizam doveo gotovo do savršenstva. I ta mreža je, ovdje i sada, neprobojna, a počela se plesti i prije nego što je Hrvatska proglasila državnost.

Negativne posljedice tog umrežavanja svima su nam dobro poznate i da ne bismo gubili vrijeme na opis poznatog, prigoda je da se upitamo može li se to promijeniti, mogu li se te mreže, za početak, barem olabaviti i prorijediti kako bi kroz njih do vodećih ili bitnih funkcija u sustavu državne uprave ili državnim i javnim poduzećima mogli proći sposobniji, širokogrudniji, pošteniji i mudriji kandidati od onih koje gledamo sve ove godine, koji se nisu ničim dokazali osim veselim mahanjem stranačkom iskaznicom. Čast iznimkama.

Uskoro ćemo opet na parlamentarne izbore i možda i nema bolje prilike da i sami potaknemo promjene tako što ćemo bolje razmisliti o svom odabiru i preuzeti za njega odgovornost. Ovoga puta izborni sustav nam barem malo ide u korist jer ćemo moći birati shodno vlastitim preferencijama i konačno ćemo ponovno, nakon petnaest godina, moći glasati za 'ljude s imenom i prezimenom', a ne samo za ukupne stranačke liste.

Upravo se taj dosadašnji način izbora isključivo prema stranačkim (ili nezavisnim) listama pokazao pogubnim po razvoj liberalne demokracije u Hrvatskoj. Šefovima stranaka omogućio je produljeno autokratsko vladanje i uvrštenje poslušnika na izborne liste u maksimalnom broju. Rezultat je u konačnici Hrvatski sabor ispunjen većinom koja nema vlastitog stava, koja se ne bori za opće dobro i koja spremno diže ručice za zakonska rješenja koja odgovaraju onima koji su ih uvrstili na listu, odnosno, njihovim financijskim pokroviteljima.

Najslabija karika hrvatske državnosti

Tako postavljena pravila igre, kroz proteklo desetljeće, Sabor su, koji je trebao biti središnje mjesto borbe za bolje, pravednije i bogatije društvo, učinile najslabijom karikom hrvatske državnosti. Proces je započeo još u doba vladavine predsjednika Franje Tuđmana, koji je uživao i najviše izvršne ovlasti u zemlji, ali tada se još uvijek moglo birati 30-ak zastupnika 'imenom i prezimenom' pa je parlament i iz HDZ-a i iz ostalih stranaka imao ljudi koji nisu bili tek puki dio glasačke mašinerije. Premda nisu imali prevelikog utjecaja na odluke koje su se donosile, barem su privremeno utjecali na promjenu ukorijenjenog (podaničkog) mentaliteta.

Zoran Milanović i Tomislav Karamarko dokazano ne vole Hrvatski sabor, prvi u njemu nastupa bahato i nerijetko s neskrivenim prijezirom prema opoziciji, a prema svojima kao prema podanicima i dužnicima. Kad je bio u opoziciji, Milanović nije volio biti u Saboru jer je tvrdio da ga u parlamentu 'bole prepone'. Ne znamo bole li i Karamarka prepone, ali njemu Sabor predstavlja zgradu koja je nije vrijedna njegova vremena i pažnje. Njih dvojica već polako slažu izborne liste, ali ovoga puta moraju voditi računa i o tome da na njih uvrste neke koji uživaju kakav-takav ugled među biračima. To bi nam, za početak, moglo u SDP-u i HDZ-u iznjedriti pojedince koji će glasati po vlastitoj savjesti, a ne samo po stranačkim naredbama.

Još ako stranke i nezavisne liste tzv. treće opcije ponude kvalitetnije programe i kandidate nego što je bio slučaj posljednjih 15 godina te tako osvoje i veću naklonost birača, mogli bismo na izbore za pet godina i po mješovitom izbornom sustavu - s ukupno manjim brojem zastupnika, ali većim brojem biranih izravno nego 90-ih. Ako saziv koji ćemo dobiti u sezoni 2015/2016. povuče taj hrabri potez i vrati u četverogodišnjem mandatu Hrvatskom saboru ulogu kakvu bi morao imati u sustavu parlamentarne demokracije, onda za nas kao naciju i građansko društvo još ima nade.