Upravo u medijima pratim crowdfunding kampanju koju je pokrenuo poduzetnik Nenad Bakić. Cilj je prikupiti novac kojim bi se omogućilo da svako dijete u 7. i 8. razredu osnovne škole dobije mini računalo BBC micro bit i edukaciju kao bazu za učenje o programiranju. Istu stvar rade u Velikoj Britaniji pa je vjerojatno otamo i potekla ideja da se ta praksa proširi na Hrvatsku. 

Što god mislili o Nenadu Bakiću, kojeg osobno ne poznajem, meni se sviđaju ideje koje u obrazovni sustav unose novine i napredne tehnologije te takve inicijative uvijek podržavam (i financijski), no to neće biti tema ove kolumne. Bavit ću se dijelom koji se odnosi na činjenicu da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odbilo ovaj projekt za financiranje bespovratnim sredstvima.

Iako u medijima nije navedeno o kojem se točno pozivu radilo i je li bila riječ o nacionalnim ili EU sredstvima, iz informacija koje su objavljenje lako je zaključiti da je postojao poziv, da je proveden postupak dodjele i da su postojali kriteriji prihvatljivosti i vrednovanja. 

Nije to sprdnja nego procedura

Prema medijskim napisima, Bakić je na svom profilu na Facebooku komentirao da je nedobivanje sredstava sprdnja i odbijanje, istaknuvši nekoliko konkretnih kriterija po kojima njegova prijava nije zadovoljila, kao što su iskustvo prijavitelja i slično.

Bez obzira na to što mislili o Bakićevoj inicijativi, pozivi za dodjelu bespovratnih sredstava imaju svoja pravila koja su jednaka za sve sudionike i svi ih se sudionici natječaja moraju pridržavati. Ako poziv traži da imaš iskustvo u provedbi projekata, a ti ga nemaš, nađeš partnera koji ima. Dakle, mogao je uzeti bilo koju od škola s kojima tvrdi da ima sklopljeno partnerstvo, a koja je već imala projektnog iskustva ili nekog drugog prihvatljivog prijavitelja. 

Problem je navodno bio i u tome što nema jedinicu lokalne samouprave koja bi bila partner. Pretpostavljam da je takvo partnerstvo bilo uvjet prihvatljivosti ili kriterij u vrednovanju koji se bodovao. Gradovi i općine jedva čekaju da ih netko pozove u projekt. Sigurno bi našao barem jednoga da zadovolji tu formu, koliko god ona bila potrebna, nepotrebna, pametna ili glupa.

Poanta je u tome da Bakić i njegova ekipa nisu poštovali pravila poziva i da zato nisu dobili ugovor, a ne zato što se netko s njima sprda ili misli da je projekt loš. Jesu li u tom pozivu poštovana sva pravila, ne znam, ali i to može biti predmetom žalbe, revizije ili nekih drugih aktivnosti. Dakle, i to je moguće utvrditi.

A da se aktiviraju kroz udruge?

Bakić i ostali poduzetnici trebali bi se zalagati za poštovanje pravila i procedura, bez obzira na to što one nekada nisu najbolje. Da ih nema, dijelili bi novac šakom i kapom, bez ikakvih kriterija, kumovima, frendovima, uhljebima i rođacima, protiv čega se Bakić i njegova ekipa redovito bore. No kad je riječ o njihovim projektima, očekuju da će se kriteriji izostaviti i da će se njihovi projekti prepoznati bezuvjetno. To u pozivima, posebice kad su posrijedi EU sredstva, ne ide.

Redovito kritiziram procedure koje se odnose na fondove EU-a i predlažem kako ih pojednostaviti i poboljšati. U više sam navrata sudjelovala u pojednostavljenju procedura, posebice za poduzetnike, a isto može i kolega Bakić kroz brojne organizacije u kojima je aktivan (HUP, HGK…) pa će i europski novac naći put do njegovih projekata.

Dakle, procedure možda jesu glupe, ali vrijede i za Marka, i za Janka i za Nenada.