Od Miše Kovača primjerenog oproštaja nema: čovjek koji se spontano izbrendirao kao sinonim za legendu, čemu svakako nije škodila ogromna količina njegove specifične samohvale i grandece, ionako je odavno prestao biti osoba jer je postao koncept. Neće li biti glupo, bezvezno i besmisleno ubuduće viđati to ime na hladnom mramoru kad znamo da nije ondje, nego u svojoj vlastitoj dimenziji?

Strah od Miše

A ipak, valja ga nekako ispratiti. Kako to obično biva, društvene mreže eksplodirale su od pustih RIP-ova i PUMB-ova, a čini se i da baš svatko ima barem jednu fotografiju s njim, makar kakav zrnati selfie koji bi valjda trebao dokazati bliskost i prijateljevanje s Mišom. I potpisnik ovih redaka ima ih nekoliko, s različitih susreta u različitim periodima, no to ne znači da ću sudjelovati u općem prisvajanju najveće face ikad, u Hrvatskoj i puno šire.

Ne, nisam bio prijatelj s Mišom Kovačem. Dapače, čak sam ga se malo bojao kad bi mi kao dječarcu u ruke dospjela kazeta s koje bi me mrko gledao, ili dok bih slušao roditelje kako u transu, s neobično strmo uzdignutim rukama, kako sa svojim društvom prate taktove koji zvukom oslikavaju Dalmaciju. Mišo je zapravo stečeni okus, nešto poput maslina koje ne voliš kao dijete, a tamaniš kad postaneš zaista svjestan i sebe i svijeta oko sebe.

Ili, kako bi on rekao: 'Mladi slušaju rock and roll tamo negdje do 16. ili 17. godine. A onda se zaljube i slušaju Mišu Kovača, samo Mišu Kovača.'

Hodajuća aura

Previše je respekta prema Legendi i strahopoštovanja prema Ikoni da bih se gurao u prve redove ili izmišljao zajedničku prošlost. Da, prozborili smo nekoliko puta, čak i zapjevali u garderobi nakon jednog njegovog koncerta (hvala, Ivana), a bogme je bilo i rasprava o nogometu, centralizaciji i novinarstvu, koliko je on mogao. Ljudi se često razočaraju kada upoznaju svoje idole jer se često ispostavi da u isprazniji, plići i nekako običniji nego što ih se zamišlja, ali s Mišom Kovačem stvar je potpuno obrnuta.

Čovjek doista jest bio hodajuća aura.

Točno onakav kakvim se prikazao u legendarnoj 'Nedjeljom u 2' koju smo na sprženom DVD-u izvrtjeli valjda bezbroj puta, petkom i svetkom (hvala, Stankoviću). Sjećam se jednog dostavljača pizze koji je vjerojatno pomislio da ima moždani udar kad je čuo njegov glas kako odjekuje s televizije u četvrtak u 22 sata navečer, umjesto uz nedjeljni ručak.

Elem, nitko osim Miše nije mogao tako prirodno i logično objasniti kako nastaju 'rundeci, urbani i lukiji', odnosno 'takozvana popularna glazba koju nitko ne sluša', niti na hrpetinu hvale i komplimenata koje mu je uputio Mile Kekin uzvratiti sa: 'Čovjeka ne poznam, ali ako može živjeti od svog pjevanja, dobro je'. Ne, nikomu ni prije ni poslije Miše neće uspjeti da ama baš svaka njegova izjava postane pop-referenca, niti će tako slikovito znati predstaviti kako je namještao eurovizije i nogometne utakmice i kako su ga na radijima blokirali radnim danima, ali non-stop vrtjeli nedjeljom, kada su na redu bile želje i pozdravi slušatelja.

Mali Karan (nema dušu, nema karizmu, ne izgleda baš nešto, kako je - tako je), Lady Gaga koja cijeli koncert pleše zajedno s onim svojim crncima, velika Zora Kondža ili recimo legendarni Citroen Masseratti kojega su u sedamdesetima vozili 'samo Papa, François Mitterrand, Brigitte Bardot i Mišo Kovač' - slika za slikom i prispodoba za prispodobom, biser za biserom, iskrena i autentična Mišina je ostavština, uz dakako pjesme koje su mnogima postale soundtrack za život. U njima nema prenemaganja i velike glume, a neki će reći i da u umjetničkom smislu nemaju osobitu vrijednosti - no ništa od toga nije važno kad gomila zagrmi i zaplače u isto vrijeme.

'Lidija, pošalji momku ploču'

Mišo Kovač jest pjesma, on je na svojim maljavim prsima i blago pogurenim plećima iznio sav teret dokazivanja i potvrđivanja, barem za početak, a onda je narod odradio svoje.

'Jer glazba nije trčanje na sto metara, jel' ti jasno Stankoviću? Glazba je emocija.'

Za potpisnika ovih redaka u njegovom nevelikom prijateljevanju s Mišom Kovačem ipak se dogodio onaj jedan the moment, trenutak u kojemu se 'pjesma spojila s nebom', kao Miši na Elvisovom koncertu u Madison Square Gardenu nakon kojega bi, da ga je netko pitao čime se bavi, mrtav-hladan rekao da 'navigaje'. U ledenoj veljači, u kipućem 'Lisinskom', u trenutku inspiracije i pogonjen s nešto alkohola ovaj bezvezni novinarčić preskočio je zaštitare, dotrčao do pozornice i Legendi poljubio cipelu, uz delirično odobravanje par tisuća okupljenih.

I ne, ni danas me toga nije nimalo sram, dapače. Kao ni ideje da ću kad-tad, po uzoru na maradonijansku u Argentini, u kakvoj zadimljenoj splitskoj birtiji službeno osnovati Crkvu Miše Kovača.

'Cipelu nisu ljubili ni Elvisu ni Sinatri', kazat će mi Mišo nekoliko godina kasnije. 'Lidija, pošalji momku ploču', naredio je potom.

Nisam mu u kasnijim zgodama imao srca kazati da ga je izignorirala, nema veze.

Adio, Bože.