KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Pozivi na zajedništvo i jedinstvo opasna su prijetnja demokraciji

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 12.08.2015 11:50
  • Objavljeno 12.08.2015 u 10:09
Podizanje zastave na kninskoj tvrđavi 02

Podizanje zastave na kninskoj tvrđavi 02

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Ima li demokracija u Hrvatskoj perspektivu? To nije samo moralno, nego i praktično pitanje jer su društva s nerazvijenom demokracijom nesposobna za napredak, ekonomski nisu održiva i, blago rečeno, nisu udobna

Postoje, doduše, nedemokratske zemlje s konjunkturnom ekonomijom, ali to su u pravilu velesile koje raspolažu golemim prirodnim i demografskim resursima. Kombinacija autoritarnosti i ekonomske konjunkture nemoguća je u malim i siromašnim zemljama kojima su potpuna otvorenost za protok ljudi i ideja i bezuvjetno poštivanje građanskih i tržišnih sloboda, jedino jamstvo opstanka. Zato je svaki razgovor o stanju demokracije u Hrvatskoj ujedno i razgovor o perspektivama hrvatske ekonomije i, uopće, o sudbini građana Hrvatske.

Situacija je loša, za sada i beznadna. Zorno se ogledala u kolovoškim nacionalističkim svečanostima, toj dosadnoj apoteozi samoobmana, zapravo, psihoanalitičkoj seansi: super-ego državnog i medijskog ceremonijala pokušava prikriti antidemokratsku i nasilničku podsvijest jednog promašenog projekta, a ta podsvijest uvijek iznova iziđe iz ormara i oglasi se svojim šovinističkim krikom, oslobođena i sljubljena sa svojom suštinom, sa svojom istinom. Bezbroj puta ponovljene propagandne mantre nude se kao utočište u prividu da je sve što se zbilo bilo doista bajkovito kakvim se prikazuje, ali je to isto hipnotičko ponavljanje ponajbolji dokaz da s tom bajkom nešto od samog početka nije bilo u redu. Već sâm povišeni ton i obilje patetike i neukusa govore dovoljno o kolovoškom trijumfalizmu kao naličju teškog moralnog i društvenog poraza.

No, to je samo znakovita simbolika. Meritum je podjednako žaloban. Demokratski poredak u Hrvatskoj zajamčen je Ustavom i na formalnoj razini funkcionira, ali je toliko besadržajan da je beskoristan: najvažnije partije imaju praktično identične stavove o državotvornosti i ekonomiji. Mogućnost da se u parlamentu ili vodećim političkim strankama otvori rasprava koja bi dovela u pitanje nacionalističke dogme ili etatističko upravljanje ekonomijom (što je također nacionalistička dogma) praktično je nezamisliva. Odsutnost racionalnog i kritičkog dijaloga i kreativnog sukoba mišljenja – a to, ponovimo, nisu samo moralne nego i praktične vrednote – izazvala je intelektualnu i moralnu sklerozu i sveopću društvenu entropiju, dok se različitosti, iako su vitalna sastavnica svakog modernog i demokratskog društva, marginaliziraju i percipiraju kao eksces, nerijetko kao ugroza.

Osim što imaju praktično identične stavove o relevantnim pitanjima, svi važni politički faktori uporno se zalažu za 'zajedništvo' i 'jedinstvo'. To nije samo izravna i (vrlo) opasna prijetnja demokraciji, nego i pokazatelj provincijalnog neshvaćanja modernog pluralnog društva. Osobito je smiješno kada se 'jedinstvo' doživljava kao čimbenik ekonomskog oporavka. Takva infantilna i populistička percepcija ekonomije (možda) bi bila i bezazlena kada je ne bi promicali i najviši državni službenici. Temeljni intelektualni i moralni preduvjet ekonomskog oporavka Hrvatske je radikalni odustanak od mitova i zabluda – napose odustanak od jedinstva u promicanju tih mitova i zabluda – i njihovo prepuštanje na milost i nemilost javnoj kritici i slobodnom tržištu različitih svjetonazora, ideja i stavova. Samo u takvom ozračju moguć je napredak i samo društva koja su s prezirom odbacila totalitarni san o jedinstvu, posjeduju moralni i politički legitimitet. Zazivanje jedinstva u Hrvatskoj utoliko je izravno zazivanje konačne propasti.

Demokracija u Hrvatskoj je, nažalost, već na samom početku doživjela sudbinu naivne žabe koja je pristala da škorpiju prenese preko rijeke. U izvornoj basni nastradaju oboje, kad škorpija na sredini rijeke ubija žabu, jer je to u njenoj naravi. U Hrvatskoj 1990. nacionalizam je iskoristio demokraciju, ali ju je usmrtio – jer to je u njegovoj naravi – čim se dokopao izborne pobjede. Nesretnu žabicu demokracije kasnije je nekako oživjela Tuđmanova smrt. Uslijedila je kratkotrajna stabilnost u epohi Ive Sanadera, čovjeka koji je ostavljao dojam racionalnog i modernog državnika. Je li se kasnije izgubio u vlastitim moralnim labirintima ili u labirintima kaotičnog hrvatskog pravosuđa, pitanje je koje spada u neku drugu priču. Danas se, osobito u svjetlu obnovljene nacionalističke agresivnosti njene bivše stranke, čak i epoha Jadranke Kosor doima kao doba bezbrižne stabilnosti.

Demokracija je sustav vladavine koji je po definiciji ranjiv i boluje od mnogih proturječja i paradoksa. Nastao je u težnji da se ljudska destruktivnost i iracionalnost svedu na podnošljivi minimum i da se omogući odabir manjeg zla. Temeljni paradoks i temeljna slabost demokracije je veći ili manji prostor slobode koji ostavlja svojim neprijateljima. Savezna Republika Njemačka je možda jedina država koja je, zbog strahotnih povijesnih iskustava, uspjela riješiti taj problem: nedvosmisleni ideološki i politički nasrtaji na demokraciju u Njemačkoj su najstrože zabranjeni i to tako da te zabrane nitko ne doživljava kao (inače načelno dvojbena) ograničenja slobode.

Neprijatelji demokracije u Hrvatskoj djeluju slobodno, što samo po sebi možda i nije problematično, koliko je paradoksalno da u demokratskoj Hrvatskoj oni svojim djelovanjem ne preuzimaju nikakav zakonski, moralni i egzistencijalni rizik, za razliku od onih malobrojnih kritičara sustava koji nastupaju s demokratskih, liberalnih, kozmopolitskih, pa i humanističkih pozicija. Kada je sustav koji je po definiciji ranjiv (možda i naivan poput one nesretne žabe), izložen napadima ideologije koja je po svojoj prirodi antidemokratska i agresivna, postaje moguće da, primjerice, Rijeka doživi nacionalistički incident kakav se u tom gradu ne pamti od D'Annunzijeve okupacije 1919. Situacija je tim teža što aktualna opozicija – a opozicija bi u normalnim prilikama trebala biti utočište nade u boljitak – ima neskriveno nedemokratske porive.

Perspektive su loše. No rasplet hrvatske drame dat će odgovor na jedno važno pitanje o ljudskoj naravi i ljudskim porivima. Ako građani žele udoban i miran život u slobodnom društvu gdje će svrsishodna, racionalna i demokratska država jamčiti njihova ljudska prava, odbacit će nasrtaje na demokraciju neovisno o tome jesu li utjelovljeni u ulične falange ili neukusno zazivanje jedinstva. Ako, pak, žele živjeti u nezaposlenosti i siromaštvu, ali u beskrajnoj sreći domoljubnog jedinstva, odabrat će beskrajnu sreću domoljubnog jedinstva koju će platiti nezaposlenošću i siromaštvom. Netko se može upitati, a što ako netko tko iskreno želi udobnost i demokraciju greškom odabere domoljubno jedinstvo? Nemoguće. Nakon četvrt stoljeća više nema prostora za takve nesporazume i toliku naivnost. Većina će dobiti točno ono što želi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!