Kad mi je u tridesetoj dijagnosticiran dijabetes tip 1, u potpunosti sam postala ovisna o inzulinu. Primam ga putem injekcija koje si sama dajem. Da nestane inzulina, umrla bih za par tjedana.

Kada je dan normalan i bez većih uzbuđenja, napora ili stresa, pikam se šest puta. Dani često nisu normalni. Izračunala sam da sam si u svom četverogodišnjem dijabetičkom stažu ubola barem 8.760 doza. Terapiju je propisao liječnik dijabetolog nakon sedam dana provedenih u bolnici, još tjedan dana odlazaka u dnevnu bolnicu na edukaciju, potom analizirajući rezultate mog svakodnevnog mjerenja šećera u krvi. Ono se putem glukometra vrši barem šest puta dnevno. Dodatnih 8.760 uboda u četiri godine.

Ukupno 17.500.

Krvav posao, u svakom smislu riječi.

Programiranje terapije za ovu bolest traje 24 sata dnevno. Do kraja života. To je rutina kojom imitiram nefunkcionalnu gušteraču i trudim se matematikom nadomjestiti metabolički poremećaj inače savršenog ljudskog organizma. Možda je ulogu inzulina u ljudskom organizmu najlakše usporediti s tankanjem automobila. Neće krenuti ako nema pogonsko gorivo. Ja ću bez inzulina koji moje tijelo ne proizvodi ostati bez energije.

Ove brojke ne navodim da bih nekoga šokirala ili izazvala sažaljenje. Služe mi da dokažem kako znam što znači željeti normalno živjeti, a pritom biti ovisan o šprici koja za mene znači život.

Ilustracije radi, za posljednje značajnije korekcije terapije inzulinom sa svojim sam dijabetologom bila u kontaktu kroz mjesec dana uspona i padova (šećera) u kojima smo testirali hoće li ova promjena donijeti bolje rezultate. U normalnim uvjetima, što znači barem četiri godišnje kontrole kod dijabetologa, analiziramo rezultate, radimo korekcije, razgovaramo o prehrani, stresu, čak i o temperaturi zraka o kojoj ovisi hoću li se motivirati na džoging. Svaka moja dnevna aktivnost, pa i odluka hoću li na posao otići pješke ili sjesti na tramvaj, utječe na dozu pojedinog od dva različita inzulina koju ću tog dana uzeti.

Novim pravilnikom HZZO je velikodušno preusmjerio dijabetičare na liječnike obiteljske medicine koji im mogu propisati besplatni inzulin što praktično znači da mi više nije potreban liječnik specijalist?!

Radi se o ozbiljnoj stručnoj pogrešci zdravstvenog sustava koji predvodi internist Rajko Ostojić. Prema novoj restrikciji, HZZO nudi zamjenski inzulin, no ne radi se o generičkom proizvodu.

Zagrebačko dijabetičko društvo objavilo je tekst inženjerke kemijedr. sc. Danijele Barić o razlici dvaju spornih inzulina, Levemira koji se odnedavna naplaćuje i Lantusa koji je na listi besplatnih HZZO-a. Doktorica Barić potvrđuje da su ta dva inzulina donekle slična po djelovanju, no jedan drugome nisu generik, kao što nijedan inzulinski analog nema svoju odgovarajuću generičku zamjenu, jer ni za jedan na tržištu još nije istekao patent.

'Nekim pacijentima može dobro funkcionirati i Lantus i Levemir, ali svejedno je potrebna prilagodba ako se idu mijenjati jedan drugim. Dakle, nema govora da se u to petlja liječnik obiteljske medicine, to se radi pod nadzorom specijalista - i sad se pitam, zar je rad naših dijabetologa zbilja jeftiniji od ovih 25 kuna po kutiji?' - navodi u svom članku ova znanstvenica koja i sama živi s dijabetesom tip 1 28 godina.

Vijest o naplati inzulina zatekla me par dana nakon što sam u ljekarni bezuspješno pokušavala podići inzuline na recept. Nije radio sustav koji povezuje HZZO i primarnu zdravstvenu zaštitu. Nije radio cijeli dan. I to se nije desilo prvi put. Naravno, zbog vlastite se paranoje nikad neću dovesti u situaciju da nemam pri ruci inzulin, no ne želim pristati da sustav kojem iz moje plaće mjesečno ide prilična svota, a bez dopunskog ne prelazim prag liječničke ordinacije, ne radi.

Razljutilo me jer me podsjetilo da sam prije tri mjeseca gotovo dva tjedna istraživala kako da od liječnika opće prakse dobijem potrebnu uputnicu za svog dijabetologa. Budući da je nedavno, radi navodnih ušteda, mijenjan i princip upućivanja pacijenata na specijalističke preglede, a tendencija je da što više posla ostane na liječnicima opće prakse, tako se ispostavilo da zbog racionalizacije troškova dio laboratorijske analize krvi moram obaviti u ambulanti opće prakse, a dio u specijaliziranom laboratoriju.

Praktično, da bih dobila potpuni nalaz krvi koji radim svaka tri mjeseca, za tu bih priliku dvaput morala izvaditi krv. U međuvremenu, Zagrebačko dijabetičko društvo protestiralo je, a u smjernice HZZO-a dijabetičari ovisni o inzulinu uvedeni su kao iznimka od novog pravila. Isto je društvo i u ovom slučaju reagiralo neki dan pišući Ministarstvu zdravlja i HZZO-u.

Tko zna koliko se udruga nije pobunilo pa je po principu APP štedljivi sustav postigao cilj!?

Na koncu, sjećate li se nesmotrene izjave ministra zdravlja Ostojića koji je u roku od 24 sata demantirao samog sebe i najavu povišenja cijene dopunskog osiguranja?

Svi ovi primjeri plastično pokazuju da je mačeta kojom su rezana prava pacijenata lišena liječničkog, kamoli humanog promišljanja, nepromišljena do te mjere da imate osjećaj kako vam u državi koja se hvali svojom socijalnom osjetljivošću jednu kompliciranu terapiju propisuje administrativna služba sustava. Nekad radi, nekad naprosto padne sustav.