Napadi na desalinizacijska postrojenja posljednjih dana ponovno su otvorili pitanje jedne od najvećih strateških slabosti država Perzijskog zaljeva – njihove ovisnosti o pitkoj vodi dobivenoj iz mora, piše The Guardian.
Još je 1983. američka CIA upozorila da bi uspješni napadi na nekoliko takvih postrojenja u najovisnijim državama mogli izazvati nacionalnu krizu, paniku među stanovništvom i masovno napuštanje gradova. Kao potencijalnu prijetnju tada je posebno istaknula Iran, piše Guardian.
Napetosti su ponovno porasle prošlog vikenda kada je iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči optužio SAD za napad na desalinizacijsko postrojenje na otoku Kešm u Hormuškom tjesnacu. Washington je odgovornost negirao. Dan kasnije Bahrein je objavio da je pogođeno i jedno njegovo postrojenje, za što je optužio Iran.
Unatoč strahovima od šire eskalacije, napadi na takvu infrastrukturu zasad su prestali.
vezane vijesti
Gradovi ovise o desalinizaciji
Zemlje Bliskog istoka imaju vrlo malo oborina i gotovo nemaju velike rijeke. Zbog brzog razvoja nakon 1950-ih i rasta potrošnje vode mnoge su države bile prisiljene osloniti se na desalinizaciju – proces pretvaranja morske vode u pitku.
Udio pitke vode dobivene desalinizacijom u regiji iznimno je visok:
- Saudijska Arabija: oko 70%
- Oman: 86%
- Kuvajt: oko 90%
- Ujedinjeni Arapski Emirati: 42%
- Izrael: oko 50% pitke vode iz pet velikih postrojenja
Bliski istok proizvodi oko 40% ukupne desalinizirane vode u svijetu, s kapacitetom od gotovo 29 milijuna kubičnih metara dnevno.
‘U nekoliko država Perzijskog zaljeva moderni gradovi jednostavno ne bi mogli funkcionirati bez desalinizacije’, rekao je Nima Shokri s Tehničkog sveučilišta u Hamburgu.
Potencijalno oružje u sukobu
Napad na takva postrojenja mogao bi brzo izazvati nestašicu vode. Budući da mnogi gradovi ovise o malom broju velikih postrojenja uz obalu, uspješan udar mogao bi prekinuti opskrbu pitkom vodom za nekoliko dana.
Za razliku od naftnih postrojenja, desalinizacijska se infrastruktura teško i sporo popravlja, pa bi vlade mogle biti prisiljene uvesti racionalizaciju vode za milijune stanovnika.
Napadi bi imali i okolišne posljedice jer postrojenja koriste kemikalije poput natrijeva hipoklorita, željezova klorida i sumporne kiseline.
Iran također ranjiv
Iako je manje ovisan o desalinizaciji, Iran se također suočava s ozbiljnim problemima s vodom. Zemlja godinama pati od suše, prekomjernog crpljenja podzemnih voda i smanjenja riječnih tokova.
Stručnjaci upozoravaju da bi napadi na iranske brane, crpne stanice ili postrojenja za pročišćavanje vode dodatno pogoršali postojeću krizu.
Zbog toga analitičari smatraju da obje strane zasad pokazuju određenu suzdržanost. Napadi na vodnu infrastrukturu mogli bi izazvati teške humanitarne posljedice i snažnu međunarodnu osudu.
CIA je 1983. godine primijetila da je Teheran obećao svojim arapskim susjedima da neće napadati njihova postrojenja za desalinizaciju. Hoće li se to obećanje i dalje održavati četiri desetljeća kasnije nije sigurno.
Retorika ostaje oštra. Predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf poručio je da će Iran primijeniti pristup ‘oko za oko’.
‘Ako oni započnu rat protiv infrastrukture, mi ćemo bez sumnje gađati njihovu infrastrukturu’, rekao je.
