Tihomir Orešković nije prilikom predstavljanja Vlade odgovorio na ona životna pitanja koja muče građane. Ono što me izuzetno žalosti jest činjenica da u stavkama Ministarstva rada i mirovinskog sustava nema nijedne jedine riječi o radnicima, niti jedne. Znači, to je ključno ministarstvo koje se treba brinuti o radnicima, a radnike se spominje jedino u Ministarstvu poduzetništva, kada se govorilo o fleksibilizaciji tržišta rada. Fleksibilizacija tržišta rada znači u pravilu smanjenje radnih prava i ukidanje određenih kolektivnih prava', zavapila je laburistica Nansi Tireli prilikom predstavljanja nove Vlade u Saboru.

Da bi nova Vlada mogla raditi na sužavanju radničkih prava i daljnjem rastakanju socijalne države, smatra i analitičar Žarko Puhovski. 'Ono što je izneseno o programu Vlade i životopisi većine ljudi koji bi trebali predstavljati tu vladu upućuju na takav zaključak', kaže Puhovski za tportal, dodajući: 'Svi govore o jačanju poduzetništva, a nitko ništa ne govori o onima s kojima se to poduzima.' Puhovski ne očekuje da će sindikati i radnici dobiti neku naročitu pomoć SDP-a, sada oporbene socijaldemokratske stranke.

'Oni su se i na ovoj sjednici Sabora uglavnom bavili antifašizmom, odnosno najavljenim ministrom kulture Hasanbegovićem. Imali su dobre razloge time se baviti, ali trebali su otvoriti i druge teme', kaže Puhovski, naglašavajući da ga to ne čudi jer je SDP i dosadašnji mandat gradio na svjetonazorskim razlikama i sukobima.

Pitanje trebaju li se sindikati politički angažirati deplasirano je pitanje jer su sindikati oduvijek politički angažirani, a činjenica da se to pitanje uopće postavlja najviše govori o hrvatskim sindikatima, kazao je sociolog Dragan Bagić na okruglom stolu Matice hrvatskih sindikata koji je ovog tjedna održan pod naslovom 'Je li vrijeme za političko organiziranje sindikata?'.

Svi prisutni analitičari složili su se, međutim, da hrvatski sindikati ne bi trebali kretati u osnivanje neke svoje nove političke stranke.

Svi sindikalni pokreti u Europi bili su kroz povijest na ovaj ili onaj način politički angažirani. U Europi postoje tri modela:sindikati koji su u političkom savezu s jednom političkom strankom, socijaldemokratskom strankom, kao što su to laburisti u Velikoj Britaniji, a oni su i osnovani od sindikata i velikim dijelom se financiraju iz sindikata i nakon reformi koje je poduzeo bivši vođa laburista Tony Blair, a sličan odnos sindikata i socijaldemokratskih stranaka postoji i u skandinavskim zemljama. Drugi model odlikuje južnije države Europe poput Francuske, Španjolske i Grčke, u kojima se sindikati dijele po ideološkom ključu, pa pojedini sindikati surađuju s pojedinim strankama, s kojima se slažu i po drugim svjetonazorskim pitanjima - tako postoji široka lepeza sindikata, od demokršćanskih do komunističkih sindikata.

Treći je model onaj koji odlikuje srednju Europu, u kojoj su sindikati relativno neutralni prema političkim strankama, s kojima nastoje isposlovati najbolje uvjete za radnike.

U Hrvatskoj i ostatku tranzicijske istočne Europe položaj sindikata, zbog repova iz prošlosti, nije tako jasan. Poseban slučaj je onaj poljskog sindikata Solidarnost, pokrenutog na socijalnim pitanjima, ali su u 90-ima, kada su došli na vlast, političari koji su proizašli iz Solidarnosti poduzeli neke od ekonomski najliberalnijih reformi u Europi, prateći sve naputke Svjetske banke i MMF-a, podsjeća Bagić.

Profesor Puhovski na istoj je tribini podsjetio kako je od 19. stoljeća postojala tradicionalna podjela: radništvo je bilo uključeno u sindikate i glasali su za socijaldemokrate, sitni vlasnici i poduzetnici su glasali za liberale, a zemljoradnici su bili orijentirani na demokršćane. Smatralo se da se sindikati bore za bolja prava pojedinaca, a stranke za javna prava

Sadašnji hrvatski sindikati ne uklapaju se u tradicionalno poimanje uloge sindikata kao opreke poslodavcima jer je u Hrvatskoj najveći poslodavac država, koja bi ujedno trebala imati ulogu posrednika. U privatnom sektoru nema pravog sindikalnog angažiranja, niti ozbiljnih štrajkova. U štrajk se kreće kad je neka firma već propala i ti su štrajkovi prije znak očaja, nego suvisla akcija', upozorava Puhovski.

U jednom istraživanju, koje je prije nekoliko godina poduzeo Dragan Bagić, a koje je obuhvatilo 500 značajnijih hrvatskih poduzeća, pokazalo se da čak trećina tih poduzeća nije imala ni sindikat ni radničko vijeće. Novije istraživanje nije poduzimao, ali sumnja da se u međuvremenu situacija popravila nabolje.

Ni Puhovski ni Bagić ne misle da bi sindikati trebali krenuti u osnivanje političke stranke. Puhovski misli da oni za to nisu sposobni, a Bagić naglašava da je od nekoliko zastupnika u Saboru važnije postići dominantan utjecaj na smjer javnih politika u ekonomskoj i socijalnoj sferi.

Socijaldemokratski veteran Anton Vujić također nije za osnivanje sindikalne političke stranke, imajući u vidu da bi to moglo dovesti do pucanja nekih veza po svjetonazorskim pitanjima. Podsjetimo kako istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj skala lijevo-desno ne određuje prema socijalnom statusu, nego po tome tko je praktični vjernik, a tko nije.

Vujić se zalaže za 'bitnu radikalizaciju socijaldemokracije' koja bi trebala poduzeti borbu za poboljšanje socijalnog položaja radnika te promovirati participativnu kulturu samoodlučivanja. 'Rastakanje bivše socijalne države nije se pokušalo zamijeniti socijalnom državom zapadnog tipa, nego devastacijom', smatra Vujić, što i ne čudi jer se kapitalizam kod nas nije gradio na stvaranju novih vrijednosti, nego na prisvajanju postojećih vrijednosti.

Žarko Puhovski kaže nam da on sumnja u neki zaokret SDP-a kad dođe u opoziciju. Njihov će prioritet biti stanje u stranci, a sindikati mogu eventualno očekivati pomoć od laburista, ovisno o tome koliko će snage oni uopće imati.

Sindikati bi na taktičkoj razini mogli iskoristiti predstojeće mjesece prije nego nova Vlada uspije u potpunosti preuzeti ministarstva za plasiranje svojih tema u medije i pridobivanje javnog mnijenja oko čitavog niza neriješenih pitanja, savjetuje Puhovski.