Uvijek je neobično za vidjeti kako uzavrele strasti poslije derbija stvaraju posve različita, često dijametralno suprotna viđenja događanja na terenu. Dok hajdukovci tvrde da su nadigrali Dinamo u svim segmentima igre (Oremuš), dinamovci tvrde da su bili bolji cijele utakmice, pa i s igračem manje (Krstanović).

No ovaj put specifično i još čudnije je to što se toliki slažu u ocijeni da smo vidjeli dobar nogomet – počevši od televizijskih komentatora pa do prvih dojmova objavljenih po portalima. Borbena utakmica – itekako; zanimljiva – sigurno; spektakularna – pa možda i to, uzevši u obzir koliko rijetko imamo prilike gledati domaće susrete u pravoj nogometnoj atmosferi... Ali dobra, kvalitetna? Ma kakvi. Maksimirski derbi u rujnu bio je neusporedivo kvalitetniji po igri.

U najavi one odgođene nedjeljne utakmice, Hajdukov trener Mišo Krstičević susret je najavio kao borbu dvaju suprotstavljenih stilova igre. 'Momčadi sa sjevera imaju dobar posjed lopte' rekao je. 'Mi imamo agresivnu igru, ova momčad na tragu je Ivićevog i Poklepovićevog Hajduka.'

Zanimljiva je to teza s dobrim uporištem u povijesti. Dinamove momčadi još su od Martona Bukovija, preko one koja je osvojila Kup velesajamskih gradova i one Ćirine pa sve do današnjih, puno polagale na kombinatoriku u sredini i oslanjale se na fantasiste kao što su bili Mlinarić, Boban, Modrić, a danas je Sammir. Hajduk je, pak, od pradavnog vremena čeških trenera i Luke Kaliterne najčešće težio energičnijoj, izravnijoj igri; kasnije su presing, automatizam i igra s malo dodira koje je utemeljio Tomislav Ivić postali prepoznatljiva značajka stila kojim su igrale njegove momčadi (barem one dobre), a koji je dosta odudarao od tipične jugoslavenske škole nogometa. Dinamo je mahom igrao šmekerski, a Hajduk – hajdučki.

Igra koju je Krunoslav Jurčić suprotstavio Hajduku na Poljudu bila je iznenađenje – vrlo malo u skladu s opjevanom tradicijom, a puno više nalik stilu po kojem je trener sam bio poznat u svojim igračkim danima. Bila je to doslovce razbijačina i teško se sjetiti kad je Dinamo igrao tako destruktivno na Poljudu – Jurčić je jako smanjio udaljenost između linija svoje momčadi, a u sredini uspostavio žestoku agresiju na loptu. Dinamo nije radio visoki presing ili pokušavao zagospodarati posjedom lopte (prilično je neobično da je u tom segmentu zaostajao čak i u prvom poluvremenu: 47, a do kraja utakmice 42 posto). Umjesto toga, modri su bili usmjereni na to da bijelima onemoguće predaju lopte u veznom redu te uzvrate brzim protunapadima.

Neočekivano, s obzirom na to da Dinamo (čak i nakon odlaska Badelja i Kovačića) ima dovoljno kvalitete u sredini da bi dominirao protiv svih suparnika u MAXtv Prvog ligi, uključujući Hajduk. Možda je Jurčić, znajući koliko rijetku ima priliku za uvježbavanje u natjecateljskom susretu protiv ne toliko slabije momčadi i pred punim gostujućim stadionom, odlučio testirati svoje momke za buduće kontinentalne izazove?

Trener je poslije utakmice priznao da je tražio takvu agresiju i da se iznenadio u kojoj mjeri je ostvarena, ali i dodao: 'Nismo imali gotovo nikakav protok lopte'.

Igra je nosila i jasni rizik od pretjeranih prekršaja i kartona – pogotovo kad u momčadi imate Jerka Leku, koji se prečesto na terenu ponaša kao slon u stakleniku i kojega su lani čak i vlastiti suigrači prozvali 'prvim mesarom Lige prvaka'. No isključenje nije zaradio on, nego inače relativno mirni Brozović.

Nesumnjivo je i golim okom vidljivo da je Dinamo naprosto bolja momčad od Hajduka – iako je ta razlika ove zime ipak znatno smanjena. On je imao i bolje prilike, ali redovito iz protunapada nakon što bi čvrstim pokrivanjem izborio posjed u suparničkoj polovici terena ili dubinskim loptama, poput sjajne asistencije mladog Jedvaja za Krstanovića; nismo baš vidjeli cjelovito građenje akcija, prilike su se rađale iz jednog ili dvaju nadahnutih poteza.

S druge strane, Hajduk zna kako želi igrati – ali to iz objektivnih razloga ne može, barem ne u ovakvoj utakmici. Previše je toga u momčadi bilo loše da bi se došlo do željenog rezultata, usprkos pohvalnoj i fanatičnoj borbenosti. I kod domaćih je zadnja linija stajala dosta visoko, ali njena neuigranost je na trenutke bila komična. Osim toga, praznina između obrane i veznog reda bila je veća i primjetnija, a nimalo nije pomogla ni njena asimetričnost: dok je desno Oremuš uglavnom ostajao natrag, lijevo je Jozinović neprestano 'visio' negdje oko centra. Iako je prema naprijed bio možda i najučinkovitiji Hajdukov igrač (posebice zato što je Caktaš ulazio u sredinu), patile su njegove defenzivne obveze – središnjim braničima većim je dijelom uskraćena opcija dodavanja na lijevi bok, a u Dinamovim kontrama (primjerice, kod Krstanovićevog gola) nije bilo Jozinovića da pomogne zatvoriti prostor.

U sredini je Hajduk, kao i uvijek pod Krstičevićem, težio brzom prijenosu lopte. Dijelom zato što mu je Dinamo to onemogućavao, a dijelom i zbog vlastitog nedostatka kvalitete, točnost dodavanja bila je na vrlo niskoj razini. Kao rezultat toga, napad je opet bio gotovo posve odsječen, a dominacija u izvedenim kornerima samo je pojačala osjećaj ofenzivne nemoći. Nijednom tijekom cijele utakmice Hajduk nije došao u izrađenu priliku.

Nakon isključenja Brozovića Dinamo se povukao puno dublje, pozivajući Hajduk na pritisak i čekajući prilike za brze kontre u formaciji 4-5-0. Dojam je da je Krstičević tu potpuno kiksao i da je mogao puno bolje iskoristiti situaciju. Probojni i dinamični Kouassi vjerojatno bi barem u jednom ili dva navrata napravio dar-mar na Dinamovom desnom boku, a dao bi i veliki impuls Torcidi, koja je jedva čekala njegov nastup u derbiju; ni uvođenje mladog 'revolveraša' Kiša ne bi bio loš potez...

Ovako, ostat će žal za nedosuđenim jedanaestercem poslije teško shvatljive Vrsaljkove 'intervencije' i sudačkog sljepila – po atmosferi i borbenosti Hajduk je svakako zaslužio bolje, ali pobjedu nije, jer je Dinamo bio znatno konkretniji. Kad se sve zbroji, vidjeli smo puno blokada, prekršaja i pogrešaka, jedan vrlo dobar gol kao rezultat iznimno loše postavljene Hajdukove obrane i po jedan 'krumpir' na svakoj strani – Jozinovićev odbijeni šut i Ibanezov promašeni centaršut koji je završio u mreži.

Kvalitetnog nogometa vidjeli smo najmanje.