Kad se slegne ova prašina i kad se umorimo od traženja krivca za sramoćenje pred svijetom, hoćemo li shvatiti da je taj dio priče, naime, to sramoćenje, zapravo najmanje bitan, pita se komentatorica tportala nakon skandala s kukastim križem na travnjaku Poljuda. Kaže da se Hrvati moraju izliječiti od toga da razmišljaju o svojim grijesima samo kada se uplaše što će drugi o njima reći i odluče ih kazniti. Vrijeme je da sazremo kao društvo i svoje grijehe ispravljamo radi sebe samih
U međuzvjezdanojprašini koja se oko poljudske svastike digla, još vodimo strastvenerasprave o tome tko je manje ili više kriv za novu hrvatsku sramotu.
Poljudskaljaga koja je pala na ovu zemlji i ovaj narod, sekundarna je stvar, iakoće rijetki to priznati. Mi smo se pred svijetom odavno osramotili, alinikako da shvatimo da poanta nije u tome. Da budem jasnija - zar jenormalno misliti da je problem premlaćene žene šljiva na oku koju ćevidjeti susjedi, a ne batine koje ona dobiva? Zar je normalan mentalitet proklinjati zao čas u kojem je gost banuo u dnevni boravak baš dok smrdi jer se član obitelji obilato isprdio, a ni ne pomisliti da je i nas mogaopoštedjeti smrada ispuštenih plinova?
Kad medijski obletimo svekontinente, kad svijet po tko zna koji put zaključi da Hrvatska imaozbiljnih problema s nerazriješenim odnosom prema vlastitoj prošlosti,kad nas opletu drakonskim novčanim kaznama, i dalje ostaje sparušenatrava na Poljudu i na toj travi mi - pod svjetlom reflektora, ogoljeni, onakvi kavi u suštini jesmo. Nezrelo i prilično primitivnodruštvo, okačeno o breme Drugog svjetskog rata, bez snage dakonstruktivno krene spašavati budućnost. Bez ideje kako se boriti sproblemima iz sadašnjosti. I tako gole guzice, sad slobodno možemodizati ruku u zrak i vikati: Za dom spremni!
Opera je to, svijete!Opera! Nema to veze s mrtvima, brutalno smaknutima na temelju proglasakoji su završavali s tom parolom! To je staro preko 300 godina i nećemoodstupiti od toga makar nas prezreno izolirao cijeli civiliziranisvijet. Dakle, opera! A za one koji ne vjeruju, tu je kao argument ievergreen Zelena trava doma mog, s naglaskom na stihove:
A onda sam ugledao
četiri siva zida
shvatio sam, ja samo sanjam!
Reflektora ti, pa to je svastika! U što nam se izrodilo U?
Kakva to djeca rastu na zelenoj travi doma mog?
Ulistopadu 2014. godine u Vinkovcima je odigrana utakmica mladihreprezentacija Hrvatske i Engleske. Uz nogometaše i suce, na terenpred početak susreta ponosno su išetali i pratitelji, slavonski dječaci udobi od sedam do 10 godina. Bilo ih je prekrasno vidjeti: nasmijani,odjeveni u friško raspakirane repkine dresove, poklon HNS-a. Našamladost. Potom su HNS-ovi štićenici zauzeli sjedala na zapadnojtribini. Ničim izazvani, otud su u jedan glas podviknuli: 'Za dom!'Istok i Ultrasi su uzvratili: 'Spremni!' I tako unedogled! Što ćeš,djeca se veselila!
Tijekom cijele utakmice, s manjim prekidima, u smisludrugog navijačkog repertoara tipa 'Hrvatska' i 'Vatreni', naši dječacipredvodili su
skandiranje zbog kojeg smo posljednju utakmicu igrali praznihtribina.
I nitko se od odraslih i odgovornih po tom pitanju nijeoglasio. Nikome nije ni palo na pamet do kud će ta šutnja, toleriranjehukanja, opravdavanje divljanja, a kod dijela građana i otvorenopodržavanje endehazijskih poskočica – dovesti. Ne u smislu kazni, većnaše budućnosti.
Nitko se u HNS-u nije uznemirio ni kada je Josip Šimunić,kao idol tolikih klinaca, klicao na isti pozdrav. Nismo se kao društvopitali kakvu je poruku poslao djeci, ali smo se zato usplahirili kada seoglasila UEFA. Nakon presude Šimuniću, službenu stranicu 'zaspamalo' joj jena desetke tisuća razjarenih navijača, pa i onih koje nogometbaš i ne zanima, te u 'pravedničkom' gnjevu ostavljalo bijesne porukešto na hrvatskom, što na engleskom, a što one slikovne, u skladu saZDS! Tih dana smo o povijesti glazbene i književne umjetnosti u Hrvata, 'naučili' više nego ikada. Na sve strane prštali su citati i argumenti otome kako je 'Za dom spremni' benigna i tradicionalna stvar, nasušnopravo svakog poštenog domoljuba i Hrvata. Apsolutno nas nije zanimalokoliko time druge asociramo na ustašku prošlost i počinjena zlodjela.Nije nas zanimalo ni to što zemlja koja je imala rasne zakone iautohtone logore smrti, na takve 'tradicije' nema pravo. Svatko onaj tkou uskliku ZDS nije vidio (i dan-danas ne vidi) visoko domoljubni čin,ne voli Hrvatsku i želi joj sve najgore.
Tako je ZDS postao kao 'dobar dan'. Tu kovanicu koriste majke, kućanice i hrvatske kraljicekad se navečer ulogiraju na fejs. Služi im 'ZDS' baš 'herzlich' – kaozavršni bod na domoljubnom komentaru.
Nije 'ZDS' stran ni pojedinimautorima članaka na opskurnim portalima, a mladost ga, pak, printa naprsišta i rukave pamučnih majica. I sve je to u našem malom svemirupostalo potpuno normalno. Osim kad se 'U' nenadano transformira usvastiku i kad to svijet ne može drugačije, nego prepoznati kao nacizam.E, onda se pitamo: tko nam to podmeće?
Što se ono na Dinari sjaji…
Tkonam je podmetnuo predsjednika HNS-a, nasmiješenog turista pokraj vječnogpočivališta Poglavnikova? Tko nam je podmetnuo bivšeg dužnosnika Hajduka sustaškom kapom na čelenci? Tko nam je u Livornu 2006. podmjestio onih200 'udbaša' u dresovima nacionalne reprezentacije i od njihovihtjelesa napravio simbol kukastog križa? Tko iz 25.000 grla na utakmicamaskandira pozdravom koji cijeli svijet smatra nacističkim, a mi ga takopožrtvovno čuvamo od zaborava? Tko nam je izvršio teroristički atak naVIP sjedala predsjedničine inauguracije i tamo smjestio tipa (da, tipa!Novinara koji kroji javno mnijenje!) koji je s kukastim križem na ruci iparolom ZDS na zidu, pozirao prije 20-ak godina, a rado se s ustaškimzastavama fotografira i danas? Kad ne uspije ugrabiti selfie s predsjednicom…
Tko nam to na javnoj televiziji 'greškom', a ponegdje ibez greške čestita 10. travanj? Tko nekim portalima i ljudima zlobnopodmeće članak u kojem se s ponosom obilježava 70. godišnjica padazadnjeg bastiona fašizma – ustaškog uporišta u gradu Odžaku?
Ma,nije to bitno - to nije vidjela UEFA, složit će se apologeti. TakoHrvati ne razmišljaju, to je samo grupica provokatora koji to rade zaneke druge ciljeve.
Ali, nije tako.
Godinama koketiramo sustašlukom, a u posljednje vrijeme to prelazi u otvoreno veličanje fašističkog simbola, ističući ga manje ili više stiliziranog izapletenog u pletere zvaničnih grbova i amblema raznih udruga iorganizacija. Osudu komunističkih zločina forsiramo ne radi te osudesame, već kao krinku beatifikacije kvazi države, vojske i ideologijekoja je najveća mrlja u našoj prošlosti.
No kada skandal isplivaovako jasno i potpuno javno i kada dosegne međunarodne razmjere, mismo, eto, užasnuti i pitamo ono klasično i pogrešno pitanje – 'tko nam topodmeće'?! I ne samo to! Licemjerno idemo i korak dalje pa upiremoprstom u druge zbog toga što su primijetili da se ponašamo tako kako seponašamo. Jer došli su u napast da pomisle da smo doista to što samicijelo vrijeme tvrdimo da jesmo.
Tako se proteklog tjedna Stožerza obranu hrvatskog (nego čijeg?) Vukovara, oglasio decidiranimzahtjevom (Predsjednici, Saboru, Vladi, DORH-u i Bogu osobno) zakaznenim progonom skupine političara i saborskih zastupnika iz redovanacionalne manjine, sve samo zato što su oni potpisnici izvjesneDeklaracije o nesnošljivosti i etnocentrizmu u državi Hrvatskoj. Da vaspodsjetim, to je isti onaj Stožer koji je po Vukovaru razbijaodvojezične ploče i pismo nacionalne manjine nazivao agresorskim,aludirajući time na to da je krivnja, pa i kazna koja po toj krivnji slijedi –kolektivna. Dakle, isti taj Stožer koji je pokrenuo sramni referendumkojim bi se uskratila prava svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj (kadveć ne može samo jednoj), tvrdi da takvo što (etnocentrizam inesnošljivost prema manjinama) ne samo da nije istina, pa čak ni ako jetemeljeno na revno prikupljanim grafitima, verbalnim i fizičkimizgredima te nastaloj šteti na sakralnim i kulturnim spomenicima srpskenacionalne manjine, nego je uvreda časti i ugleda Republike Hrvatske. Što će svijet misliti o nama? Izato netko treba snositi konzekvence!
A taj netko nisu oni!
E, tako! Krivi su drugi što se nama sve češće omakne!
Ipak,prije zaključka valja dodati nešto i o cinizmu navijača u ratu sHNS-om. Naime, njihova borba protiv vrha HNS-a i posebno Zdravka Mamićakulminira u svim smjerovima. Ovaj potez budale i očajnika nekiće (ispravno) procijeniti kao najgoru osvetu etabliranoj gospodi unogometnom polju moći. Jer ako su ti očajnici s ruba društva pokušavalisvašta kako bi uzdrmali okorjeli sustav i tako vratili puku ponešto, i utoj borbi primijetili kodove (fašizam) koji najviše pogađaju UEFA-u idemokratski svijet, možemo se složiti da su u potpunosti uspjeli.
Zamislimo na trenutak gnjevnog hajdukovca Antišu.
E,taj Antiša se neku večer obloka pa ogorčen na jebene centralističkepurgere i nenarodni HNS, nataknija vrićicu na glavu da zavara portiraStipu i sjebe rad nadzornih kamera i potlen s kanton cidokora ilipitroleja prošeta drito kroz vrata Poljuda, a unda prigazija po 16koraka tamo-vamo, dok nije ciljano, iako mu se od vrćenja, vina i smradacidokora ili pitroleja, malo k’o da smantalo, na travi našrica kukastikriž.
Na travnjaku je Antiša mogao nacrtati i ogroman penis uerekciji, što bi s duhovite strane pokazalo svijetu što misli o onimakoji su jedini na tribini. Ali, nažalost, želja za pokazivanjem mišljenjaje odavno prešla u zonu otvorenog rata u kojem cilj opravdava sredstva.Tako je izborom znaka smrti, naš Ante pljunuo HNS-u, ali i svima nama ulice.
Još samo kad bismo se osvijestili i shvatili koju korist iz oveštete možemo i moramo izvući. Ali bojim se da za to još nije došlovrijeme.
Cupkat ćemo još dugo gologuzi na travnjaku Poljuda, nazelenoj travi doma za koji smo tako krivo i farizejski spremni. Još ćebiti onih koji će iz inata ili iz glupe zabave, iz nemoći da artikulirajunezadovoljstvo vlastitim životom ili lošom vlašću (državnom ilinogometnom, svejedno), ali sve češće i iz istinskih ideološkihuvjerenja, skandirati ZDS. Da bi taj proces stao, potrebno je da počnemofunkcionirati i prije svega provoditi zakone koje imamo.
Možemo setražeći krivca za takva sramoćenja okretati oko sebe do mile volje. Dokne zavirimo unutra, Antišin cidokor će i dalje izdajnički kapati potravi. Tu, u nama je problem. Civilizacijski zastoj i konfuzija kodova.
Odricanjeod nacističke prošlosti moramo učiniti zbog nas samih. Ugled je tumanje bitan. Mi smo ti koji se guše. U našem čoporu je premalo zraka, apreviše metana. Svijetu je to odavno jasno. Nikakva mimikrija nam nepomaže. Odavno su upaljeni reflektori.
Sad su na redu samo kazne.
I vrijeme da pogledamo sebe u oči. Ovoga puta iskreno.
