Francuski dnevni list Le Monde objavio je da je 117 žrtava prisilne prostitucije podnijelo novu tužbu protiv Sjedinjenih Američkih Država, u kojoj prvi put optužuje američke trupe. List u svojem internetskom izdanju precizira da svaka od žrtava traži 10 milijuna vona, odnosno 7200 američkih dolara odštete. Žrtve u tužbi ističu da ih je država regrutirala, nadzirala i iskorištavala za prostituciju.

Uništeni životi

Najnovija tužba usmjerena na Ministarstvo obrane SAD-a podignuta je nakon što je Vrhovni sud Južne Koreje prije tri godine presudio da je vlada u Seulu ilegalo 'osnovala, upravljala i vodila' bordele za američku vojsku, naloživši joj da isplati odštetu i uputi ispriku 120 bivših prostitutki. Premda je najviši sud priznao da je država kršila ljudska prava tih žena, pitanje odštete još uvijek nije riješeno.

U zajedničkoj izjavi aktivistice za ženska prava, koje podržavaju žrtve, izjavile su da je američka vojska 'ignorirala južnokorejski ustav' te da je ženama oduzela osobnu slobodu i 'uništila im živote'. U tužbi se kao tuženik navodi južnokorejska vlada te prema postojećim zakonima Seul mora obeštetiti žrtve nezakonitih djela koja su počinili američki vojnici na dužnosti, a kasnije tražiti odštetu od Washingtona.

'Ova tužba nastoji smatrati južnokorejsku vladu i američke vojne vlasti zajednički odgovornim za nezakonita djela', izjavio je odvjetnik Ha Ju-hee za agenciju AFP, a koju prenosi Le Monde.

Kontroliranom prostitucijom do učvršćivanja vojnog saveza

Mučna priča o prisilnoj prostituciji stidljivo se počela pojavljivati u medijima početkom 1990-ih godina, kada je nekolicina žrtava počela javno govoriti o svojim traumatičnim iskustvima. No za razliku od poznatih 'žena za utjehu', koje su japanski vojnici koristili do kraja Drugoga svjetskog rata, one koje su radile za američke trupe dobile su relativno ograničenu pozornost, uglavnom zbog toga što je Washington ključni i dugogodišnji sigurnosni saveznik Seula.

Nakon Korejskog rata (1950. – 1953.), Južna Koreja bila je razorena i ekonomski na koljenima te su je zaposjele tisuće američkih vojnika stacioniranih u sklopu američko-korejskog sigurnosnog saveza. Oko američkih baza razvila su se tzv. camptown naselja (gijeongdan), u kojima su se vojnicima pružale i usluge prostitucije u lokalnim barovima i klubovima.

Korejska vlada i američka vojska nisu službeno odobravale prostituciju, ali su je tolerirale i neformalno kontrolirale. Službeni Seul smatrao je da je to način da se održi strateški savez s Washingtonom i zarade prijeko potrebne devize, ali i da se 'kontrolira' ponašanje američkih vojnika prema domicilnom stanovništvu. Prema povjesničarima, gospodarstvo koje je okruživalo vojne bordele, uključujući restorane, brijačnice i barove koji su usluživali američke vojnike, činilo je oko 25 posto južnokorejskog BDP-a 1960-ih i 1970-ih.

Žene prisiljene na prostituciju često su pogrdno nazivane yanggongju, što se može prevesti kao jenkijevske princeze. Najveći dio njih bile su siromašne djevojke i žene, ratne udovice ili kćeri iz obitelji pogođenih ratom i bijedom, a većina ih je bila obmanuta obećanjima o poslu konobarice ili barske plesačice. Posebno bolan podatak je taj da je država ponekad aktivno novačila žene za tzv. posebne zone oko američkih vojnih baza, dajući im 'zdravstvene iskaznice' bez kojih nisu mogle raditi.

Tukli ih zbog izostanka osmijeha

Južnokorejske vlasti provodile su zdravstvene preglede i testiranja na spolno prenosive bolesti. Ako su žene bile pozitivne na neku bolest, često su bile zatvarane u posebne ustanove. Na taj način država je zapravo legalizirala i institucionalizirala raširen sustav prostitucije. Žene prisiljene na nju trpjele su stigmu i društvenu diskriminaciju, a često nisu mogle stvoriti normalne obitelji niti se uklopiti u društvo.

Mnoge od njih imale su djecu s američkim vojnicima, koja se nazivaju Ameriasians, a također su bila stigmatizirana i diskriminirana. Zbog posvemašnjeg siromaštva i diskriminacije značajan broj te djece kasnije je usvojen u Sjedinjenim Državama, a nezanemariv dio njihovih majki više ih nikada nije vidio. Žene prisiljene na prostituciju nerijetko su bile i žrtve premlaćivanja.

'Još uvijek ne mogu zaboraviti kako su me američki vojnici pretukli. Udarali su me jer sam spustila glavu dok sam točila piće, jer se nisam smiješila ili bez ikakvog razloga', kazala je za agenciju AFP jedna od tužiteljica u šezdesetim godinama života. Kazala je da je imala samo 17 godina kada su je prevarili govoreći joj da će postati barmenica, nakon čega je uslijedio pakao prostitucije i višegodišnje isplaćivanje navodnog duga.

SAD u Južnoj Koreji još ima 28.500 vojnika

Ista žrtva rekla je da su je, s ostalim djevojkama, svake noći odvlačili američkim vojnicima koji su ih seksualno zlostavljali. 'Svaki tjedan bile smo prisiljene podvrgnuti se testovima na spolne bolesti. Ako bi se pojavila i najmanja abnormalnost, zaključali bi nas u malu sobu i ubrizgali nam debelu iglu jakog penicilina. Injekcije su bile toliko jake da su mi noge otkazale i nisam bila u stanju hodati', dodala je.

Sjedinjene Države još uvijek imaju oko 28.500 vojnika u Južnoj Koreji da bi je zaštitile od Sjeverne Koreje i njezine prijetnje nuklearnim oružjem. Američke oružane snage u Koreji (USFK) izjavile su za AFP da su 'svjesne izvješća o tom problemu', dodajući da ne žele komentirati slučaj dok traje pravni postupak. 'Potvrđujemo da ne odobravamo nikakvo ponašanje koje krši zakone, pravila ili direktive Republike Koreje i da ostajemo predani održavanju najviših standarda dobrog reda i discipline', poručili su iz USFK.

Premda je o toj bolnoj i mučnoj temi iz nedavne južnokorejske povijesti snimljeno nekoliko filmova, napisane su brojne knjige i postavljeni kazališni komadi, čini se da svako daljnje usporavanje pravog procesa dodatno traumatizira ionako već psihički i fizički slomljene žene.