TRAGOM DOKUMENATA O ĐUREKOVIĆU

Misterij oko arhive CK SKH: jesu li papiri uništeni ili sakriveni?

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 02.03.2015 13:55
  • Objavljeno 02.03.2015 u 14:00
Arhiv udba Đureković

Arhiv udba Đureković

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu podsjeća i na to da se u Hrvatskoj arhivska građa političkih institucija ne čuva na primjeren način niti je pod jasnim kriterijima dostupna zainteresiranoj javnosti. Zato i nije iznenađujuće što mnogi dokumenti CK SKH, koji bi se mogli odnositi na slučaj Stjepana Đurekovića, nedostaju, iako ostaje pitanje jesu li doista uništeni

Prošlog tjedna je u Münchenu na suđenju za ubojstvo Stjepana Đurekovića završio svoju drugu etapu svjedočenja Bože Vukušić, kontroverzni publicist koji je devedesetih godina istraživao arhive tajnih službi socijalističkog režima u Hrvatskoj, i to kao dio posebne saborske komisije za žrtve rata i poraća, na čijem je čelu bio Vice Vukojević. Vukušić je u međuvremenu objavio i nekoliko knjiga o tematici Udbe i hrvatske emigracije, pozivajući se često na javnosti nepoznate dokumente iz vremena SFRJ, što za jedne uvećava Vukušićevu vjerodostojnost, dok je za druge umanjuje, ali zato neupitno svjedoči o tome da su u slučaju arhivske građe iz socijalističkih vremena hrvatske institucije zakazale.

Kako se čini, nikome nije bilo u interesu odgovarajuće sačuvati svu tu povijesnu građu pa je tako, primjerice, arhiv Službe državne sigurnosti završio u SOA-i, dokumentaciju SK SKH je godinama čuvao SDP na Iblerovom trgu, dok je sve to u međuvremenu završilo u Hrvatskom državnom arhivu, kojega ovaj vrući krumpir prilično opterećuje. SDP je 1995. i 2008. predao dokumentaciju CK SKH Arhivu, potvrdili su nam iz stranke, s time da nije baš do kraja jasno i kada su papiri iz Kockice stigli do Iblera.

Odvjetnik Siniša Pavlović, koji zastupa na sudu udovicu Stjepana Đurekovića Gizelu, stoga ističe da su nestali mnogi relevantni papiri, i to najviše oni koji se odnose na početak osamdesetih godina kada je eksplodirala afera Đureković, te otvoreno optužuje SDP kako se to dogodilo dok je arhiv CK SKH bio u njihovom posjedu. Pavlović se prvo morao mjesecima natezati s različitim institucijama da bi uopće mogao dobiti dokumente SDS-a i CK SKH iz osamdesetih, te ističe da je dosje Đurekovićevih, koji je nakon raznih peripetija dobio od SOA-e, značajno cenzuriran – npr. nema podataka o tome tko je informirao Udbu oko planova pokojnog Stjepana niti koji je agent bio zadužen za Đurekoviće. Još više papira nedostaje iz dokumenata CK SKH, koji se danas nalaze u Hrvatskom državnom arhivu, no Pavlović tvrdi da su raščerupani dok su bili u posjedu SDP-a.

Glasnogovornik SDP-a Tomislav Korman na to poručuje da 'u vrijeme dok je naznačeno gradivo bilo u posjedu SDPH nije bilo nikakvog otuđivanja bilo kojeg dijela gradiva CK SKH'. To i dalje ne objašnjava gdje su nestali brojni papiri, naročito raznoliki zapisnici sjednica CK SKH, tadašnje Vlade SRH tj. SIV-a te ostalih tijela socijalističkog režima, od koji Siniša Pavlović naročito ističe misteriozni Komitet za ONO i DSZ, koji je u slučaju izvanrednog stanja imao pravo izvršiti de facto državni udar u svakoj od republika Jugoslavije. Nedostaju svi zapisnici tog Komiteta, čiji su tadašnji članovi bili ljudi poput Mike Špiljaka (kojega se na minhenskom suđenju direktno povezuje s pričom o Đurekovićevom ubojstvu, i to zbog želje da zaštiti sina Vanju), Martina Špegelja, Milutina Baltića, Milke Planinc i drugih visokopozicioniranih dužnosnika socijalističkog režima.

Prema neslužbenim informacijama, dokumentaciju CK SKH je kroz različite periode čerupala raznolika ekipa ljudi, a o njihovim se namjerama može najbolje zaključiti na osnovu onoga što je nestalo. Jesu li nestali dokumenti – zapisnici oko pola sjednica CK SKH s početka osamdesetih – uništeni jer su kompromitirajući, pitali smo Pavlovića, koji smatra da ipak nisu, jer se neki od njih znaju pojaviti na crnom tržištu ili kada nekoga treba ciljano kompromitirati. Čak se pojavljuju i različite verzije istih dokumenata, kaže Pavlović, što sugerira da nestalim papirima raspolaže netko odlično upućen u cijelu priču.


Takav kaos, između ostaloga, omogućuje i činjenica da tematiku arhivistike u Hrvatskoj pokriva šest do sedam različitih zakona, od Zakona o zaštiti osobnih podataka do Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, koji su međusobno često proturječni.

Ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva (HDA) Vlatka Lemić očito je umorna od novinarskih poziva na ovu tematiku, pa odmah upućuje na priopćenje koje su već poslali medijima oko svoje uloge u priči. Lemić ističe da se građa u HDA proteklih 25 godina zaprimala na neprimjeren način. 'Papiri su se do prije tri godine dovozili na kamionima i u crnim vrećama čak, bez odgovarajućeg analitičkog zapisnika', objašnjava ravnateljica i dodaje da HDA nema utjecaja na zakone, ali ih zato mora provoditi i poštivati zadanu proceduru. 'Mi smo najizloženiji i svi zovu HDA', žali se Lemić. Kada je, pak, riječ o papirima koji nedostaju u građi CK SKH, Vlatka Lemić kaže da oni odgovaraju samo za ono što su od SDP-a dobili 1995. i 2008.

Na nepotpune dokumente CK SKH oko slučaja Đureković, žalio se i minhenski sud predvođen sucem Manfredom Dausterom, koji ih je dobio preko instituta međunarodne pravne pomoći, no ne treba zaboraviti da je taj aktualni primjer samo jedan od mnogih u kojima se neadekvatno rukovalo arhivskom građom, koju se čistilo ili objavljivalo prema vlastitim potrebama. Bez obzira na upozorenja u medijima o kaosu koji vlada, zasad se ne pokazuje inicijativa da se cijelo područje konačno uredi na zadovoljavajući način, koji bi značio klasifikaciju svih dokumenata, kao i njihovu dostupnost javnosti uz odgovarajuće mjere sigurnosti.

Možda se hrvatske institucije trebaju ugledati na one njemačke, koje su odavno uvele praksu provjetravanja vlastite problematične prošlosti, pa u svoje arhive puštaju povjesničare i druge stručnjake koji imaju zadatak istražiti i sve promašaje ili skandale institucionalne povijesti. Nakon istraživanja slijedi izvještaj za javnost, u kojemu se nemilosrdno analiziraju promašaji prošlih politika i odluka, što njemačke državne institucije definitivno nije oslabilo, nego baš obratno. Nema sumnje da bi bilo od javnog interesa rasvijetliti djelovanje Josipa Perkovića u osamdesetim godinama, kao i u devedesetima, kad je radio isti posao samo ne više za CK nego za HDZ.

Ali s obzirom na to koliko je papira već uklonjeno iz raznih arhiva, od onih CK SKH do Tuđmanove s Pantovčaka, vjerojatno nikad nećemo doznati cijelu istinu o tome što se radilo u naše ime, a za ovaj ili onaj viši cilj.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!