Merz je prošlog tjedna izjavio da Europa mora izbjeći situaciju kakva je nastala tijekom sirijskog građanskog rata, kada su milijuni ljudi napustili svoju zemlju, a velik dio njih potražio utočište u Europi. Samo je Njemačka tada primila oko milijun izbjeglica iz Sirije, što je duboko obilježilo europsku politiku i potaknulo višegodišnje rasprave o migracijama, sigurnosti i integraciji, ali i ojačalo krajnju desnicu.

Kancelar je stoga pozvao na očuvanje stabilnosti Irana i upozorio da bi urušavanje državnih institucija ili dugotrajan rat mogli izazvati nekontrolirane migracijske tokove prema Europi – u prijevodu, poslao je poruku svojim saveznicima SAD-u i Izraelu da što prije završe ono što su započeli. Izjavio je to u trenutku u kojem se sukob na Bliskom istoku zaoštrava, a američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je proširenjem vojnih operacija protiv Irana.

U europskim institucijama već se raspravlja o mogućim posljedicama takvog scenarija. Povjerenik za migracije Europske komisije Magnus Brunner zasad naglašava da nema znakova većih migracijskih kretanja prema granicama Irana. Prema procjenama međunarodnih organizacija, mnogi Iranci u slučaju opasnosti privremeno se sklanjaju kod rodbine ili prijatelja u drugim dijelovima zemlje, što zasad smanjuje pritisak na međunarodne migracije.

Ipak, određena zabrinutost postoji. U Iranu živi oko 90 milijuna ljudi, no pored Iranaca, tu zemlju obilježava mozaik različitih etničkih skupina. Između ostalog i Afganistanaca pobjeglih od talibanskog režima. Procjenjuje se da ih ima oko 2,5 milijuna, a mnogi od njih nemaju stabilan pravni status niti razvijenu socijalnu mrežu.

Europski dužnosnici strahuju da bi upravo ta populacija mogla prva krenuti prema susjednim državama u slučaju destabilizacije Irana. Takav razvoj događaja mogao bi pokrenuti lančanu migracijsku dinamiku u regiji, slično onome što se dogodilo tijekom sirijskog rata.

Kako bismo procijenili koliko je realna opasnost od ponavljanja migrantske krize iz 2015. godine, razgovarali smo s vanjskopolitičkim analitičarom Branimirom Vidmarovićem.

Vidmarović: Bez građanskog rata nema masovnog egzodusa

Analitičar Vidmarović smatra da je opasnost od ponavljanja sirijskog scenarija zasad relativno mala. Prema njegovu mišljenju, ključna razlika između Sirije prije deset godina i današnjeg Irana jest činjenica da u Iranu (zasad) nema građanskog rata.

'Da bi se generirao veliki izbjeglički val, morate imati masovna razaranja i potpuni kolaps države. U Iranu toga zasad nema. To je i dalje relativno uređena zemlja s funkcionalnim institucijama, zdravstvom i obrazovnim sustavom', objašnjava.

Drugim riječima, bez građanskog rata teško je očekivati migracijske tokove usporedive s onima iz Sirije.

Etnička raznolikost Irana mijenja migracijske rute

Vidmarović ukazuje i na još jednu važnu razliku: etničku strukturu Irana.

Za razliku od Sirije, Iran je izrazito raznolika zemlja u kojoj žive brojne etničke skupine – od Azerbajdžanaca i Kurda do različitih manjina. Zbog toga bi eventualni izbjeglički valovi u slučaju većih razaranja vjerojatno prije svega bili usmjereni prema susjednim državama.

'Naravno, to ovisi i o tome gdje bi bila žarišta. Teheran se nalazi podno Kaspijskog mora, pa ako bi građanski rat gravitirao oko sjevernog dijela, etnički Azerbajdžanci na sjeveru Irana vrlo vjerojatno bi potražili utočište u Azerbajdžanu, a ne u Europi', kaže Vidmarović.

Slična logika mogla bi vrijediti i za druge skupine, što znači da bi migracijski tokovi bili znatno raspršeniji nego u sirijskom slučaju i nije izvjesno da bi svi oni bježali u Europu.

'Jedna od mogućih destinacija za eventualni izbjeglički val je isto tako Rusija, što zbog blizine, što zbog činjenice da ima svoju iransku dijasporu. Moguća je dakle i ta ruta preko Kaspijskog mora', dodaje Vidmarović.

Što se tiče Kurda – najvećeg naroda bez države na svijetu, koncentriranog prvenstveno u Iraku, Iranu i Siriji – teško je reći bi li oni mogli doprinijeti nekom većem izbjegličkom valu jer ih je teško specificirati i locirati zato što se konstantno premještaju.

'Oni bi eventualno mogli krenuti prema Turskoj, ali kad su oni u pitanju, lako je zamisliti scenarij u kojem se, u slučaju da Iran kolabira, Turska uključuje podno svoje granice kao u Siriji i bombardira Kurde, a onda je teško bilo kamo otići', smatra Vidmarović.

Iranska dijaspora kao alternativno odredište

Još jedan čimbenik koji smanjuje vjerojatnost velikog migrantskog vala prema Europi jest snažna iranska dijaspora.

Velike iranske zajednice već postoje u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i dijelovima zapadne Europe, a u slučaju eskalacije sukoba, dio Iranaca mogao bi pokušati otići upravo u zemlje u kojima već imaju rodbinske ili poslovne veze.

'U najgorem scenariju logično je očekivati da bi mnogi Iranci pokušali otići ondje gdje već postoji njihova dijaspora, ponajprije u SAD, u kojem je iranska baza daleko najveća', ističe Vidmarović.

Dok u SAD-u danas živi oko 750.000 Iranaca, u Njemačkoj ih ima oko 300.000, dok ih je u Velikoj Britaniji oko 115.000.

Balkan kao potencijalna ruta?

Iako smatra da je scenarij masovne migracije prema Europi zasad malo vjerojatan, ne isključuje mogućnost da bi dio migranata ipak koristio tzv. balkansku rutu, no upravo zbog različitih opcija koje su Irancima na raspolaganju situacija je ovaj put drugačija od one u Siriji.

'Balkanska ruta je balkanska ruta, ona uvijek postoji i uvijek će je netko pokušati koristiti. Samo u specifičnom slučaju u Iranu oni imaju više smjerova kojima bi krenuli. Ali, ponavljam, samo u slučaju doista velikih razaranja', kaže.

Migracije i političke posljedice u Europi

Čak i relativno manji migrantski val mogao bi imati političke posljedice u Europi, u kojoj su migracije već godinama jedna od najosjetljivijih političkih tema. Od čuvene rečenice bivše njemačke kancelarke Angele Merkel iz 2015. godine 'Wir schaffen das' (Mi to možemo), ispostavilo se da mi to ipak ne možemo, barem ne bez većih političkih posljedica.

Vidmarović smatra da bi hipotetski novi dolazak većeg broja izbjeglica gotovo sigurno ojačao krajnje desne političke opcije i antiimigracijski sentiment, ali da taj trend svakako postoji i bez toga.

'Jačanje krajnje desnice je razumljiv proces, prije svega kao antielitizam, pogotovo nakon svega što se otkrilo iz Epsteinova dosjea jer se ispostavilo da su ljudi koji su govorili protiv elita, političara i bogataša većim dijelom u pravu. Veće migracije sigurno bi pridonijele jačanju desnice u Europi, no za jačanje tog antielitističkog raspoloženja među ljudima nisu im potrebne dodatne izbjeglice. Samo ne znam kako bi eventualni migrantski val utjecao na odnose tih struja s Amerikom jer bi svima bilo jasno da do toga ne bi došlo da oni nisu napravili ono što su napravili', kaže analitičar.

Istodobno naglašava da bi eventualni dolazak iranskih izbjeglica bio i na razini dojma drukčiji od migracijskih valova s Bliskog istoka koji su obilježili posljednje desetljeće.

'Iransko društvo je obrazovano i kulturno vrlo razvijeno te je riječ o šijitskoj tradiciji islama, a ona se bitno razlikuje od sunitskih struja, s kojima Europa ima više iskustva. To je druga povijest, druga tekovina islama. Iranci nikad nisu imali ideju gradnje kalifata i širenja Osmanskog Carstva. Od Iranca je nemoguće očekivati neki teroristički napad i džihad', objašnjava.

Europa je danas spremnija nego 2015.

Bilo kako bilo, Vidmarović ističe da je Europa danas u svakom slučaju institucionalno bolje pripremljena za upravljanje migracijama nego prije desetak godina.

Prema njegovu mišljenju, suradnja sigurnosnih službi, europskih policijskih agencija i graničnih tijela danas je znatno učinkovitija.

'Antiterorističke službe, Europol, Frontex i obalne straže danas funkcioniraju puno bolje nego prije deset godina', zaključuje.

Osim jačanja granica, Europska unija je u međuvremenu razvila niz novih mehanizama za upravljanje migracijama. Nova reforma europskog sustava azila, koja bi trebala u potpunosti stupiti na snagu ove godine, predviđa krizne mehanizme za slučaj masovnih migracija te raspodjelu tražitelja azila među državama članicama.

U slučaju otvaranja rute prema Europi, ključnu ulogu kao glavna tranzitna zemlja odigrala bi Turska, kao i tijekom migrantske krize. No i Turska je posljednjih godina značajno ojačala kontrolu svojih granica, a i države EU-a, poput Bugarske i Grčke, uložile su velike resurse u zaštitu vanjskih granica.