Sukob u Sjevernoj Irskoj, koji je eskalirao krajem 1960-ih, bio je obilježen nasiljem između republikanskih i lojalističkih paravojnih skupina te britanskih sigurnosnih snaga. PIRA se smatrala glavnom oružanom organizacijom irskog republikanskog pokreta, s ciljem okončanja britanske vlasti u Sjevernoj Irskoj i ujedinjenja Irske. Tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih, PIRA je intenzivirala kampanju napada na britansko kopno, nastojeći izvršiti pritisak na britansku vladu i javnost.

Tijekom sukoba, kao dio svoje oružane kampanje protiv britanske vlasti u Sjevernoj Irskoj, PIRA je više puta koristila improvizirane minobacače. Jedan od najznačajnijih takvih napada dogodio se u Newryju 1985. u kojem je ubijeno devet pripadnika Kraljevske ulsterske policije. Premda je PIRA izvela brojne napade u Engleskoj, niti jedan od nije uključivao minobacače, sve do 7. veljače 1991. godine.

Iako ranije nitko nije očekivao da će PIRA osmjeliti i izvesti minobacački napad u središtu Londona, sigurnost oko ulice Downing svejedno je pojačana nakon povećane aktivnosti PIRA-e u Engleskoj tijekom 1988. godine, uključujući dodavanje policijske straže i sigurnosnih vrata na kraju ulice. Pojačane mjere sigurnosti provedene su nakon što su britanske tajne službe razotkrile PIRA-ine planove da u ulici Downing postavi automobilsku bombu i detonira je daljinskim upravljačem u trenutku prolaska vozila tadašnje premijerke Margaret Thatcher. Međutim, taj plan isključilo je Vojno vijeće IRA-e zbog vjerojatnosti civilnih žrtava, za što su pojedini članovi tog vijeća tvrdili kako bi takav napad bio politički kontraproduktivan.

Napad u trenutku dok ratni kabinet raspravlja o Zaljevskom ratu

Vojno vijeće IRA-e je umjesto toga odobrilo minobacački napad na ulicu Downing te su sredinom 1990. dvojica članova PIRA-e otputovala u London kako bi detaljnije isplanirali napad. Jedan od njih, kako se kasnije ispostavilo, bio je upoznat s putanjom minobacača, dok je drugi bio upoznat s njihovom proizvodnjom. U međuvremenu, teroristi su pribavili eksploziv i materijale potrebne za izradu minobacača, dok su na krovu kombija Ford Transit izbušili rupu kroz koju bi se mogle ispaljivati minobacačke granate. Uz to, izviđali su i obližnje lokacije kako bi pronašli prikladno mjesto s kojeg bi se granate mogle ispaljivati na stražnju stranu premijerove rezidencije.

Nakon što su pripreme završene, dvojica članova PIRA-e vratila su se u Irsku, jer ih je vodstvo iz krovne IRA-e smatralo vrijednim osobljem i nije željelo riskirati da budu uhićeni u bilo kojoj naknadnoj operaciji britanskih sigurnosnih službi. U studenom 1990. Margaret Thatcher je neočekivano dala ostavku, ali je Vojno vijeće odlučilo nastaviti planirani napad, s time da je cilj postao njezin nasljednik John Major koji je u veljači 1991., sa članovima svojeg ratnog kabineta, raspravljao o uključenosti Ujedinjenog Kraljevstva u međunarodne vojne operacije u okviru prvog Zaljevskog rata. Taj je kontekst, prema ocjenama analitičara, dodatno povećao simboličku težinu napada na središte britanske izvršne vlasti.

Dok se Majorov ratni kabinet, zajedno s drugim visokim vladinim i vojnim dužnosnicima, okupljao u ulici Downing, član PIRA-e je dovezao kombi na raskrižje udaljeno nekih 180 metara od sjedišta premijera i potom pobjegao na motociklu koji ga je čekao. Nekoliko minuta kasnije, oko 10 sati i osam minuta, dok je policajac hodao prema kombiju kako bi ga istražio, iz njega su ispaljene tri minobacačke granate, nakon čega je uslijedila eksplozija unaprijed postavljene zapaljive naprave. Ta je pak naprava bila dizajnirana da uništi sve forenzičke dokaze i zapali kombi, dok je svaka granata bila dugačka 1,4 metra, a nosila je po 20 kilograma plastičnog eksploziva Semtex.

Dvije granate pale su na Mountbatten Green, travnjak u blizini Ministarstva vanjskih poslova, dok je treća granata eksplodirala u stražnjem vrtu premijerove rezidencije, nekih 27 metara od Ureda kabineta, gdje se održavao sastanak. Prema procjenama balističara, da je granata pogodila samu zgradu premijerovog ureda, vjerojatno bi cijeli kabinet bio ubijen. Takve procjene sačinjene su nakon obavljenog očevida u vrtu rezidencije u kojoj je zjapio krater dubine nekoliko metara.

Simbolika strateškog terorizma

Nakon što se zvuk eksplozije i naknadnog potresa utišao, premijer Major je poručio članovima svojeg kabineta da bi ''bilo najbolje da počnu ispočetka, negdje drugdje''. Prostorija je potom evakuirana, a sastanak je nastavljen manje od deset minuta kasnije u sobi za sastanke Ureda kabineta. Nijedan član kabineta nije ozlijeđen, ali su dvojica policajaca i isto toliko članova pratećih službi lakše ozlijeđeni letećim krhotinama. Odmah nakon napada, stotine policajaca zatvorile su vladinu četvrt, od zgrade Parlamenta do trga Trafalgar, dok su prolaznici bili preusmjeravani podalje od mjesta napada.

Još istog dana, PIRA je preuzela odgovornost za napad izjavom objavljenom u Dublinu u kojoj se, između ostaloga, navodi kako ''britanska vlada mora shvatiti da će biti prisiljena sastajati se u bunkerima sve dok je nacionalistički narod u šest sjevernoirskih grofovija prisiljen živjeti pod britanskom vlašću''. Premijer Major se pak obratio zastupnicima u Donjem domu, poručivši IRA-i i njezinim ograncima kako je ''krajnje vrijeme da se nauče da se demokracije ne mogu zastrašiti terorizmom''. Majoru se pridružio i tadašnji vođa britanske oporbe Neil Kinnock, izjavivši da je napad bio okrutan i uzaludan.

Iako u napadu nije bilo smrtno stradalih, a počinjena materijalna šteta ograničena, činjenica je da je minobacački napad izveden unutar strogo osiguranog središta Londona, što je pokrenulo niz pitanja o učinkovitosti sigurnosnih mjera. Napad je također imao važan psihološki učinak, pokazujući sposobnost PIRA-e da izvede složene i simbolički snažne operacije unatoč intenzivnom protuterorističkom pritisku britanskih vlasti.

Stručnjaci za međunarodni terorizam tumače granatiranje premijerovog sjedišta kao dio šire strategije PIRA-e kojom se nastojalo prisiliti britansku vladu na političke pregovore. Iako napad sam po sebi nije doveo do neposredne promjene politike, on je doprinio općem dojmu da sukob nema vojno rješenje. Tijekom sljedećih godina došlo je do postupnog pomaka prema dijalogu, što je kulminiralo Sporazumom na Veliki petak 1998. godine, kojim su okončana neprijateljstva u Sjevernoj Irskoj. Valja reći kako se ovaj napad promatra kao primjer strateškog terorizma, gdje simbolika cilja i medijski odjek imaju jednaku, ako ne i veću važnost od izravnog vojnog učinka.