U-2 predstavlja jedan od najdugovječnijih vojnih zrakoplova u povijesti. Razvijen tijekom Hladnog rata za izvođenje strateških izviđačkih misija na velikim visinama, ovaj je zrakoplov kontinuirano moderniziran te danas raspolaže naprednim elektrooptičkim, radarskim i signalno-obavještajnim sustavima. Iako je prvotno bio zamišljen kao privremeno rješenje prije razvoja satelitskih sustava, U-2 je uspio zadržati svoju operativnu relevantnost zahvaljujući sposobnosti brzog prikupljanja podataka i prilagodbe različitim operativnim zahtjevima.

Zračne snage SAD-a već godinama zagovaraju povlačenje flote U-2, argumentirajući to time da Northrop Grummanova bespilotna letjelica RQ-4 Global Hawk te sve napredniji svemirski senzori mogu preuzeti njegove zadaće. Prema stajalištu USAF-a, održavanje dvije platforme s djelomično preklapajućim sposobnostima predstavlja financijski teret i otežava provedbu prioriteta modernizacije usmjerenih na buduće sukobe visokog intenziteta.

Međutim američki Kongres redovito blokira ili odgađa prijedloge za umirovljenje U-2. Glavni razlog takvog pristupa proizlazi iz procjene da trenutno ne postoji potpuno adekvatna zamjena za sve sposobnosti koje on pruža. Zakonodavci naglašavaju da ovaj zrakoplov može nositi veću količinu senzorske opreme, ostvariti veću fleksibilnost tijekom misije te prilagoditi konfiguraciju specifičnim zahtjevima pojedinog operativnog područja brže od mnogih alternativnih sustava.

Kosim kutom do zabranjenih područja

Dodatni argument Kongresa odnosi se na rastuće sigurnosne izazove povezane s Kinom. U indopacifičkom području američke oružane snage suočavaju se s potrebom neprekidnog nadzora velikih geografskih prostora te, prema mišljenju kongresnika, U-2 u takvom okruženju pruža jedinstvenu kombinaciju velike operativne visine, dugog vremena leta i mogućnosti prijenosa podataka u stvarnom vremenu.

Kongresnici i vojni analitičari ističu da Dragon Lady i dalje nudi nezamjenjivu platformu za prikupljanje obavještajnih podataka, nadzor i izviđanje te može letjeti više od bilo koje druge operativne neorbitalne platforme, s posadom ili bez nje, a koju američka vojska trenutno posjeduje. To pak znači da U-2 može prikupljati fotografije, signale, obavještajne podatke, komunikacijski teret i druge senzore do visine od 21.300 metara, što mu daje osobito dobro vidno polje. S te pozicije, avioni tipa U-2 mogu koristiti kosi kut da bi zavirili duboko u zabranjena područja dok i dalje lete međunarodnim zračnim prostorom i udaljenije od potencijalnih prijetnji.

Stoga mnogi članovi Kongresa smatraju da bi prerano povlačenje tog zrakoplova moglo stvoriti privremeni obavještajni jaz upravo u razdoblju u kojem Sjedinjene Države nastoje ojačati sposobnosti nadzora i ranog upozoravanja u širem području Tihog oceana.

Kongres također izražava zabrinutost zbog ograničenja sustava koji bi trebali zamijeniti U-2. Premda RQ-4 Global Hawk može ostati u zraku dulje od zrakoplova kojim upravlja ljudska posada, njegova je sposobnost prilagodbe tijekom misije manja, a troškovi održavanja i operativne raspoloživosti predmet su dugotrajnih rasprava. Istodobno satelitski sustavi, iako iznimno važni, ne mogu uvijek osigurati kontinuirano promatranje ciljeva niti jednaku fleksibilnost kao zrakoplov koji se može brzo preusmjeriti prema novim prioritetima.

Zamjena obavijena velom tajni

Važnu ulogu u kongresnim raspravama imaju i industrijski i regionalni interesi. Program U-2 podupire određeni broj radnih mjesta i industrijskih kapaciteta povezanih s održavanjem i modernizacijom flote, a zakonodavci iz saveznih država u kojima se nalaze ključne vojne baze ili industrijski partneri često zagovaraju nastavak financiranja tog programa, ističući da bi njegovo ukidanje moglo negativno utjecati na lokalna gospodarstva i obrambenu industrijsku bazu.

Iz strateške perspektive, otpor Kongresa prema povlačenju U-2 odražava načelo smanjenja operativnog rizika. Umjesto oslanjanja na jednu novu tehnologiju ili platformu, zakonodavci preferiraju postupan prijelaz, tijekom čega će se zadržati postojeće sposobnosti sve dok nove platforme ne dokažu jednaku ili veću učinkovitost. Takav pristup posebno je važan u području obavještajnih operacija, u kojima čak i privremeni gubitak sposobnosti može imati značajne posljedice za nacionalnu sigurnost.

Unatoč svemu, američko ratno zrakoplovstvo i nadalje tvrdi da su visokoleteći mlažnjaci iz doba Hladnog rata previše ranjivi za podršku budućim borbenim akcijama visokog intenziteta te da bi ih trebalo zamijeniti kombinacijom svemirskih i drugih sposobnosti. To bi, prema ocjenama vojnih analitičara, vjerojatno uključivalo klasificirani nevidljivi dron za velike visine, poput tipa RQ-180 ili njegovih derivata koji su se prvi put javno pojavili ranije ove godine.

Ipak, program RQ-180 zasad je obavijen velom tajni pa je teško procijeniti u kojoj je mjeri taj sustav već operativan i koliko je spreman zamijeniti postojeće izviđačke platforme. Stoga će budućnost U-2 vjerojatno ostati predmet političkih i vojnih rasprava sve dok se ne pojavi konkretni sustav koji može bez značajnih kompromisa preuzeti sve njegove ključne zadaće.