Kulturne ustanove između paralize i skleroze

Kulturne ustanove između paralize i skleroze

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 14.12.2013 10:57
  • Objavljeno 14.12.2013 u 09:00
Noć muzeja - Muzej suvremene umjetnosti

Noć muzeja - Muzej suvremene umjetnosti

Izvor: Cropix / Autor: Marko Todorov / CROPIX

Muzeji, galerije, kazališta... sve te institucije danas u Hrvatskoj imaju jedan zajednički problem: u odnosu prema socijalnom kapitalu nastupaju kao Terminator

Izazvana nemogućnošću izbora novog ravnatelja, naoko mala, ali višemjesečna institucionalna kriza u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti – koji slavi četvrti rođendan u novom 'ruhu' - ukazuje na općenitiji problem hrvatskih institucija: one su se posljednjih 25 godina uglavnom bavile iscrpljivanjem kreativnosti jedne raskomadane zajednice. Ne mislim polemizirati i dokazivati ovu tvrdnju, čak i ako je ona za neke pretjerana. Slažem se sa sociolozima koji će reći da su institucije po definiciji strojevi koji ukalupljuju i tipiziraju ljudsko ponašanje, mišljenje i osjećaje, ali ipak smatram da su hrvatske institucije pritom izgubile ono drugo elementarno svojstvo, ono da omogućavaju pojedincu oslonac i zaštitu kako bi oslobodio višak vlastite kreativne energije i živio bolji život. Naprotiv, naše su institucije postale istrebljivači socijalnog kapitala.

Shizofrenija u kulturi

Ipak, čini mi se da je ovdje riječ o jednom dubljem poremećaju u odnosu institucija i hrvatskog koliko-toliko moderniziranog čovjeka intelektualca. Kao da se radi o žestokoj pobuni protiv prekomjerno velikog institucionalnog, ali istovremeno i o dubokoj uznemirenosti, jer se i dalje hvatamo za institucije i vjerujemo im.

Što više promatramo gubitak vjerodostojnosti institucija, sve više se čini da se modernizirani čovjek, taj produkt organizacijske matrice sekularne države, ponaša pomalo kao razočarani katolik, koji utočište od užasa kleptomanije, razvrata i samoljublja klera traži u domeni privatne duhovnosti. Ona ili on više ne ide u crkvu, ali i dalje vjeruje u Isusa Krista. Taj bijeg u vlastitu duhovnost i različite pokrete i sekte, podsjeća na inicijative i organizacije civilnog društva. Baš kao što katolik i dalje vjeruje u Boga, čovjek uvjeren u institucije i dalje ustrajno vjeruje u svrhovitost udruživanja na platformi zajedničkih normi, pa stoga ustrajno osniva nove institucije i organizacije.

Kada slušamo organizacije civilnog društva, pogotovo nezavisne kulturnjake, kako gorljivo brane svoju poziciju i optužuju etablirane kulturne institucije za propuste u njihovoj javnoj funkciji, može nam se činiti da je njihova akcija usmjerena protiv velikih institucija. Ta kritička i negativna identifikacija – 'mi nismo kao one institucije' - za alternativne institucije civilnog društva omogućava ključno samopoimanje identiteta . A u optužbama na institucionalnu adresu, tipa 'vi biste trebali raditi to i to', nazire se vjera u te institucije koja ne slabi niti kad ih se napada. Danas se možda najveća vjera i institucionalna imaginacija događa u sektoru naše nezavisne kulture.

Jedna me nedavna zgoda podsjetila na našu paradoksalnu uvjerenost u moć institucija. Slušao sam na televiziji razgovor o nemogućnostima etničkog suživota u jednom našem gradu. Iskreno, svakodnevno pretrpan sličnim temama, nisam na njega obraćao preveliku pozornost, sve dok me nije iznenadila rečenica poput: 'Trebalo bi izgraditi centar za suživot, jer kuća prijateljstva sigurno bi pomogla rješavanju međuetničkih sukoba u gradu.' Privukla me ova pomalo naivna vjera u ideju da bi se takva kuća trebala sagraditi jer bi potpuno riješila akutni društveni problem. Otkuda, u gradu koji je živi dokaz da se obnovom arhitektonskih ljuštura i izgradnjom novih Potemkinovih fasada ne mogu obnoviti elementarne institucije poput dobrosusjedstva ili komšiluka, otkuda dolazi ova naivna vjera da bi se dekretom, buldožerom i armiranim betonom mogla osnovati svrhovita institucija?

Dijagnoza i uputnica

Kakvu perspektivu ovo stanje postavlja za izbor novog ravnatelja muzeja, kad dio našeg kolektivnog tijela ne vjeruje u instituciju kao takvu? Mislim da je taj dio najbolje predstavljen kroz soj udobno uhljebljenih, iskusnih kustosa, koji u tom istom muzeju zapravo ne žele preuzeti odgovornost za promjene koje će se kad-tad dogoditi. Jer, da žele, valjda bi izašli s kandidaturama. Institucije ne idealiziraju, ali ih dobro poznaju. Jednostavno: oni svakodnevno podmazuju zupčanike tog velikog stroja.

Drugi dio je malo mlađi i bliži onima koji grade paralelne institucije. To su one i oni koji svoj pečalbarski kruh zarađuju kurirajući svjetske izložbe i oni što u Hrvatskoj organiziraju relevantne izložbe s nemogućim sredstvima. Misle da se kod nas premalo toga i presporo mijenja, da prošlost ustrajava i ukida budućnost i da je ustajali zrak što ga oko sebe šire naše kulturne institucije nemoguće provjetriti. Iako najviše kritiziraju institucije, u njih zapravo polažu najveću nadu - možda upravo zato što ih idealiziraju.

Postoji i treći dio, onaj vrlo mlade, informatički i tehnološki pismene generacije koja zapravo ne shvaća stabilne institucije, nego se od malena kreće po nestabilnom terenu privremenih asocijacija i fluidnih identiteta. Teško je artikulirati njihovu institucionalnu svijest, ali to je možda jednostavno povezano s načinom na koji grade svoje socijalne mreže.

Možda danas u svakome od nas, u različitim omjerima i u različito vrijeme, žive sva ta tri tipa institucionalnog čovjeka. Možda će se institucionalni krajolik radikalno promijeniti u narednom stoljeću. Moguće je da će u tom međuprostoru, dok ne uspostavimo nove institucije, nastajati svakojaki institucionalni mutanti, uključujući i one koji će biti rezultat primitivnijih institucionalnih oblika – gotovo afekata koji će nastati iz straha i institucionalne neizvjesnosti, o čemu svjedočimo posljednjih mjeseci u Hrvatskoj. Što ako smo ušli u trajno stanje globalne institucionalne krize iz koje nećemo tako brzo izaći?

Jedno je sigurno: ako ne smislimo neki lukav način kako probiti taj nepropusni kordon društvene kvazi-elite, kočničara i skretničara novih ideja u našim kulturnim institucijama, sve više ćemo postojeće institucije tretirali kao brodske olupine na dnu isušenog mora, a one će se i dalje baviti našim životima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!