Ovu priču Sabina Sabljak, danas profesionalna pripovjedačica priča iliti na globaliziranom tržištu pripovjedačica, storytellerica, nikome još nije ispričala na način na koji je na livadi ispod glasovite ogulinske gore Kleka, gdje smo je zatekli, đacima pripovijedala priče o Kosjenki i Regoču. Baš u njenoj životnoj priči struji ista ona energija zbog koje bajke, začete u davnim vremenima usmene kulture, žive i u dobu kad ekrani pametnih telefona zbore i misle umjesto nas. Sabina je utemeljiteljica, vlasnica i zaposlenica privatnog obrta Živa riječ, jedinog u Hrvatskoj koji je registriran za pričanje priča u turizmu. A zlatna ribica u njenoj priči bila je Ankica Puškarić. Kao direktorica ogulinske turističke zajednice 2006. pokrenula je Ogulin, zavičaj bajki i zato imala izvrstan razlog.

'Naša najveća književnica u žanru bajki Ivana Brlić Mažuranić rođena je u Ogulinu, 'Priče iz davnine' (ove godine slavimo 100. obljetnicu njihova objavljivanja), duboko su prožete našim gradom, posebno njegovom nematerijalnom baštinom predaja i legenda i prirodnom ljepotom. Imali li išta logičnije nego da Ogulin postane – zavičaj bajke', objašnjava gospođa Puškarić, koja je upravo ovoga tjedna (sada kao ravnateljica Ivanine kuće bajke) za ovaj projekt, realizira i potvrđen u deset godina u cijelosti dobila još jedno priznanje. Vratila se iz Španjolske gdje je Ivanina kuća bajke bila nominirana za europski muzej godine. Pritom je Ivanina kuća dio cjelovite vizije i s međunarodnim Ogulinskim festivalom bajke tvori dva glavna stupa razvoja jedinstvene destinacije, jedine u nas koja identitet razvija na bajci. Na inicijativu gospođe Puškarić, projekt su osmislile i s njom razvijale Muze, hrvatska pionirska tvrtka za smišljanje kulturno-turističkih atrakcija.

Od 13. prosinca 2013., kada je Ivanina kuća svečano otvorena, Ivanina kuća bajke dobila je brojne nagrade, uključujući i nagradu Hrvatskog muzejskog društva za najbolji muzejski postav u Hrvatskoj. Posjetitelji dolaze iz svih dijelova Europe, a europska dimenzija očituje se i u činjenici da je financirana fondovima Europske unije. Projekt se od početaka nalazi u obveznim programima obrazovnih institucija. Jedan od indikatora uspješnosti je i porast posjećenosti za sto posto u odnosu na proteklu godinu. U čemu je tajna? Što je to ponuđeno i na turističkoj karti Hrvatske ucrtalo dotada nevidljivi Ogulin?

Prije svega evo što vas čeka kad prekoračite prag Ivanine kuće smještene u kompleksu starog grada, Frankopanskom kaštelu koji je podignut je 1500. godine. Ivanin dom se sastoji od multimedijalne stalne izložbe, biblioteke, prostora za radionice i suvenirnice. Stalna izložba započinje 'Čarobnom šumom', u kojemu stabla pripovijedaju priče iz Ivaninih djela i zgode iz njezina života.

Iz 'Čarobne šume' ulazi se u 'Začarane hodnike dvorca', gdje posjetitelje dočekuje nekoliko dodirnih ekrana, prerušenih u žive slike na zidu.

U prostoru 'Ognjišta', mjestu koje odiše toplinom koja poziva na okupljanje i pripovijedanje, nalazi se Bajkoviti Jukebox, interaktivni izložak zahvaljujući kojemu se mogu preslušavati bajke. Najveća je atrakcija čarobno zrcalo u tajnoj spilji - onome tko se u njemu ogleda ukaže se Bjesomar iz Ivanine priče 'Kako je Potjeh tražio istinu'. Bjesomar će posjetiteljima postaviti par pitanja – neki možda otkriju da i sami posjeduju čarobne moći...

'IKB je nastala na uspješnom balansiranju starog i novog. To je razmišljanje o baštinskoj instituciji novog doba, a ne o redizajnu postojećih modela institucija. Osim toga, IKB u cijelosti počiva na europskoj ideji interkulturnog dijaloga jer je bajka par excellence europski književni žanr koji povezuje sve europske narode', kaže Dragana Lucija Ratković Aydemir, direktorica Muza.

Ono što je za našu modernu bajku s početka teksta važno je da je uz projekt zavičaja bajki i Ivanine kuće stasale nove poslovne generacije Ogulinaca. 'Kreirana su nova, kreativna radna mjesta zbog čega mladi nakon školovanja odlučuju nastaviti živjeti i raditi u rodnom kraju. Mnogi mali i srednji poduzetnici prepoznali su potencijal u pokretanju gospodarske aktivnosti, posebno u uslužnim djelatnostima koje su komplementarne i dopunjujuće ponudi Ivanine kuće bajke', kaže Ankica Puškarić, a to nas opet vraća na onaj proplanak na kojem svoju priču pripovijeda Sabina.

'Bez posla i sva u brigama, slučajno sam 2012. pročitala javni poziv za radionicu pripovijedanja. Radionica je, kao aktivnost u sklopu projekta realizacije Ivanine kuće bajke, bila sufinancirana od Europske unije, što je za mene značilo još nešto jako važno – bila je besplatna. Prijavila sam se i sljedeće godine. Kako sam ranijih godina na Ogulinskom festivalu bajke imala prilike upoznati pripovijedanje jer su gostovali pripovjedači iz Hrvatske, Francuske i Njemačke, reagirala sam na sam spomen Jasne Held kao voditeljice radionica. U času se spojila moja ljubav prema čitanju, bajkama, legendama, simbolici i mudrosti s neposrednim pripovijedanjem na način kao što je to čini gospođa Held', prisjeća se Sabina, koju je osim igre mašte dojmilo da je profesionalne pripovjedače razumjela na francuskom i njemačkom jeziku iako ne zna te jezike.

'Valjda je ritam pripovijedanja, energije koje posreduje dodirnuo neku nesvjesnu crtu koja postoji u svima nama. Činilo mi se poznatim. I sjetila sam se – djeda. U vrijeme mirnih proljetnih dana, na brdu iznad rijeke Dobre u Ogulinu, deda Franje bi me posjeo u krilo. Sjedeći na tronošcu pripovijedao bi mi Crvenkapicu na svoj način. Iako nije bio profesionalac, djed je to činio na način da mi je i danas to najdraža interpretacija Crvenkapice… i neponovljiva. Pokazivao bi svojim grubim rukama u kom smjeru se Crvenkapica kreće, gdje ju dočekuje vuk… Mirnim glasom mudrog čovjeka pričao mi je tu bajku opet, opet i opet. I ne samo meni, već i svim svojim unucima bez iznimke', kaže Sabina i sada zatečena s činjenicom da joj se povratak u novi život dogodio kad se vratila u djetinjstvo.

Radionica pripovijedanja bila je moja karta za povratak u djetinjstvo! U usporedbi s filmovima i ostalim medijima, ljepota pripovijedanja je u neposrednosti. Pripovijedanje je prirodni reagens za energiju stvaranja i kreativnosti, jednako učinkovit kod slušatelja kao kod pripovjedača', priča mi nimalo se ne osjećajući ugroženom vremenom novih tehnologija. Objašnjava i proces učenja bajke. 'Novu bajku učim pomoću slika. Ne učim tekst nego identificiram simbole, njihov odnos i učinak, tako me naučila Jasna Held. Njena je preporuka bajku svesti na devet ili dvanaest slika… A kako znam da sam spremna? Onda kada bajku znam ispripovijedati od posljednje slike do prve, obrnuto!', smije se i dodaje kako je to tek dio puta koji priča prolazi – sad je slušateljima da individualno dožive ono što čuju, da kreiraju svoje slike...

U profesionalnom smislu Sabinino pohađanje radionice omogućilo joj je i edukaciju za turističkog vodiča za Karlovačku županiju. Krajem 2013. otvorila je obrt za turističko vođenje i pripovijedanje Živa riječ. U međuvremenu se licencirala za turističkog vodiča za Ličko-senjsku županiju, a upravo sada polaže za turističkog vodiča za Grad Zagreb.

'Pokretanje obrta mi je prvenstveno omogućilo financijsku sigurnost da mogu odgajati i obrazovati svoju djecu. Nije bilo lako, pogotovo po pitanju registracije pripovijedanja, koje je ipak pronašlo mjesto u djelatnosti izvođačka umjetnost (govornici). To što sam vlasnica jedinog obrta za turističkog vodiča pripovjedača u Hrvatskoj dovodi mi mnoge kolege kojima pomažem da se informiraju i lakše prođu porođajne muke', kaže Sabina. Nije joj poznat točan broj pripovjedača u nas, ali zna da ih u Ogulinu ima pet i da je i po tome Ogulin jedinstven u Hrvatskoj.

Koje priče pripovijeda? Kakve su reakcije? Tko su njeni slušači? Kakve su reakcije?

'Da djeca obožavaju bajke to je opće mjesto, ali jednako tako ih vole i umirovljenici. Veliko mi je zadovoljstvo kada mi stariji ljudi priđu i kažu kako im dugo nitko nije ispripovijedao bajku i kako su se na čas vratili u djetinjstvo. Ponekad mi je žao što srednje generacije u svojoj žurbi ne daruju sebi takve trenutke. Repertoar je raznolik. Sastoji se pretežito od narodnih bajki i priča koje su publici gotovo potpuno nepoznate. Naravno, posebice me raduje pripovijedanje umjetničkih bajki, primjerice Šume Striborove Ivane Brlić Mažuranić. Cilj mi je svakako je naučiti pripovijedati sve bajke Ivane Brlić Mažuranić, toliko ih je da još ne vladam cjelokupnim opusom. Osim Šume Striborove, posebno mi je draga bajka Regoč jer, svaki put kad sam ponad Đulina ponora, čujem Regoča kada i danas broji kamenje', smije se, a na pitanje postoji li neka nacionalna posebnost kad je posrijedi pričanje bajki, odgovara: 'Kod pripovjedača ne, ali kod slušača da. Gosti iz Njemačke i Francuske visoko su svjesni pripovjedačke umjetnosti. Neke druge nacije nemaju tako istančano uho', kaže Sabina koja za budućnost pripovijedanja ne brine.

'Nastupi pripovjedača iz Ogulina potaknuli su i našu sugrađanku, jedanaestogodišnju Gabi da se i sama okuša u pripovijedanju i publici ispripovijeda bajku', kaže i sa smijehom završava svoju priču s proplanka u bajkovitom stilu: 'I pripovijedala je Sabina tako od jutra do sutra, povazdan…'