Među najizloženijima su podmornice klase Virginia, borbeni zrakoplovi F-35 i F/A-18 te strateški bombarder B-2. Na problem upozorava nova analiza think tanka Special Competitive Studies Project, koji je osnovao bivši izvršni direktor Googlea Eric Schmidt.

Izvješće, koje je ekskluzivno dobio američki portal The War Zone (TWZ), koristi podatke tehnološke kompanije Exiger, specijalizirane za analizu opskrbnih lanaca. Istraživači su pregledali gotovo devet milijuna dijelova i oko 3000 američkih vojnih oružanih sustava te identificirali više od 28.000 različitih komponenti u njih 1400 koje sadržavaju četiri kritična minerala: antimon, galij, germanij i volfram.

Problem je posebno aktualan zbog približavanja isteka suspenzije kineskih kontrola izvoza, što bi moglo ponovno ograničiti dostupnost tih sirovina. Posljedice bi se mogle osjetiti na planovima proizvodnje oružja, operativnoj spremnosti i održavanju postojeće vojne opreme.

No Kit Conklin, direktor strategije i globalnih poslova u Exigeru, upozorava da kriza nije tek prijetnja u budućnosti, nego da je već počela.

'Nema sumnje da je ovo već sada kriza za mnoge tvrtke koje pokušavaju dobiti kineske izvozne dozvole, ali ih jednostavno ne dobivaju', rekao je za TWZ.

Dodao je da takva situacija predstavlja stvaran rizik za trenutačnu proizvodnju, ali i za planove povećanja kapaciteta, primjerice u proizvodnji dronova i presretačkih projektila. SAD bi, upozorava, mogao imati problema s isporukom tisuća presretača godišnje upravo zbog uskih grla u opskrbnim lancima.

Podmornice Virginia i F-35 među najizloženijima

Jedan od najugroženijih sustava je američka nuklearna napadna podmornica klase Virginia. Za svaku podmornicu potrebno je više od 300 različitih komponenti koje sadržavaju četiri analizirana minerala, a čak 190 dijelova zahtijeva germanij.

Taj se mineral koristi u optičkim uređajima, sustavima noćnog vida i opremi za elektrooptičko i infracrveno izviđanje. Kina kontrolira oko 68 posto svjetske proizvodnje rafiniranog germanija.

Još je veća njezina dominacija u proizvodnji galija, koji se koristi u poluvodičima, solarnim ćelijama i naprednim radarskim sustavima. Kina kontrolira do 99 posto njegove proizvodnje, a svaka podmornica klase Virginia zahtijeva 50 različitih dijelova koji ga sadržavaju.

Kina proizvodi i približno polovicu svjetskog antimona, koji se koristi za očvršćivanje streljiva te u proizvodnji optičkih i elektroničkih uređaja. U slučaju volframa, važnog za proizvodne alate, bojeve glave i dijelove otporne na visoke temperature, njezin udio u opskrbi doseže i 80 posto.

Ovisnost o tim mineralima posebno je problematična s obzirom na količine potrebne za pojedine sustave. Prema izvješću, jedna podmornica klase Virginia zahtijeva približno 4,2 tone tih elemenata, dok je za borbeni zrakoplov F-35 potrebno oko 408 kilograma.

Američka mornarica trenutačno ima 23 podmornice klase Virginia, otprilike polovicu planiranog broja. Riječ je o jedinom tipu američkih nuklearnih napadnih podmornica koji se trenutačno proizvodi, a u službi su od 2004. godine.

Proizvodnju usporavaju i problemi s lijevanjem metala

Ovisnost o kineskim mineralima nije jedini problem. Izvješće upozorava i na ograničene kapacitete za lijevanje, kovanje i ekstrudiranje metala, procese nužne za proizvodnju brojnih vojnih komponenti.

Kina proizvodi približno polovicu svjetskih odljevaka, a za neke velike metalne odljevke često je jedini raspoloživi dobavljač. Analiza pokazuje da više od polovice, odnosno gotovo 8000 različitih dijelova koji sadržavaju čelične odljevke, ima rok isporuke dulji od 36 tjedana. Sličan je problem i s ekstrudiranim aluminijem: više od 9400 dijelova, odnosno oko 47 posto analiziranih, čeka se dulje od 36 tjedana.

Podmornice klase Virginia zbog toga već kasne s proizvodnjom oko tri godine. Prema izvješću, jedan od mogućih razloga je i nedostatak domaćih kapaciteta za proizvodnju velikih odljevaka. Analiza rokova gradnje američke mornarice, objavljena ranije ove godine, pokazala je da 10 od 12 podmornica te klase koje su trenutačno u izgradnji kasni između 36 i 44 mjeseca.

Koliko bi takva uska grla mogla biti ozbiljna, pokazala je i nedavna simulacija ratnog sukoba. Prema izvješću, SAD u takvom scenariju ne bi mogao nadomjestiti brodove, zrakoplove i projektile izgubljene u borbama, upravo zbog nedostatnih kapaciteta za lijevanje i kovanje metala. To se događa unatoč inicijativi Pentagona vrijednoj dvije milijarde dolara, pokrenutoj 2024. godine s ciljem obnove te industrije.

Ugroženi i bombarderi B-2, F/A-18 i zrakoplovi za dopunu goriva

Problemi se ne zaustavljaju na podmorničkoj floti. Izvješće upozorava na rizike za proizvodnju i održavanje nekoliko važnih tipova američkih vojnih zrakoplova.

Strateški bombarder B-2 Spirit, jedini američki bombarder s nuklearnim naoružanjem dok u službu ne uđe njegov nasljednik B-21 Raider, ima 782 dijela koji sadržavaju četiri analizirana minerala.

Posebno je izražena ovisnost o čeličnim odljevima kod obitelji borbenih zrakoplova F/A-18 Hornet, uključujući mornaričku inačicu Growler namijenjenu elektroničkom ratovanju. Za njihovu proizvodnju potrebno je 3800 različitih dijelova koji zahtijevaju taj postupak. Slijedi zrakoplov za dopunu goriva KC-135 Stratotanker s 2570 takvih komponenti.

Svih deset oružanih sustava s najvećim potrebama za metalnim odljevima u analizi su zrakoplovi. Budući da se klasični Hornet i KC-135 više ne proizvode, potrebe za takvim dijelovima uglavnom se odnose na rezervne dijelove i popravke. Proizvodnja Super Horneta trebala bi se ugasiti 2027. godine.

Dodatni problem predstavlja kadmiranje, postupak kojim se metalni dijelovi štite od korozije. Domaća američka baza dobavljača tih komponenti smanjila se zbog sigurnosnih ograničenja koje je 2008. uvela Agencija za zaštitu okoliša (EPA).

Svih deset sustava kojima je potrebno najviše kadmiranih dijelova također su zrakoplovi. Na vrhu je KC-135 s 2780 različitih komponenti, a više od 2000 takvih dijelova zahtijevaju i transportni C-130 Hercules, bombarder B-52 Stratofortress te transportni zrakoplov C-5 Galaxy.

Posebno je zanimljiv slučaj bombardera B-52, koji bi nakon planiranih modernizacija trebao ostati u službi i tijekom 2050-ih, odnosno doživjeti više od sto godina. Izvješće upozorava da bi modernizaciju mogli usporiti ne samo problemi s kadmiranim dijelovima i čeličnim odljevcima nego i prestrogi vojni tehnički standardi.

Za pojedine dijelove bombardera, poput rebra aerodinamičkog profila krila i ventila za odzračivanje goriva, rokovi isporuke premašuju 400 dana. Autori izvješća smatraju da deseci zahtjeva za usklađivanje s vojnim standardima, od kojih neki nisu prilagođeni suvremenim komercijalnim proizvodnim praksama, nepotrebno ograničavaju broj dobavljača.

'Zahtjev da dio zadovolji toliko vojnih standarda, ako to nije razumno nužno, može ograničiti broj potencijalnih dobavljača, produljiti rokove isporuke i stvoriti uska grla u proizvodnji', navodi se u izvješću. U slučaju B-52 to bi, upozoravaju, moglo otežati modernizaciju kojom se želi osigurati da zrakoplov ostane operativan do 2050-ih.

Jedan požar zaustavio proizvodnju dijelova za tisuću sustava

Izvješće upozorava i na sve veći problem smanjenja broja manjih dobavljača. U posljednjih deset godina njihov se broj u američkoj obrambenoj industriji smanjio za 43 posto, čime je povećana ovisnost o malom broju proizvođača.

Kao primjer navodi se požar u veljači 2025. u tvornici SPS Technologies u Pennsylvaniji, koja je proizvodila pričvrsne elemente za više od tisuću oružanih sustava. Za njih 90 bila je proglašena kritičnim dobavljačem, među ostalim za nosače zrakoplova klase Nimitz, borbene zrakoplove F/A-18 i tenkove M1 Abrams.

Za neke sustave, poput krstarećeg projektila Tomahawk i helikoptera MH-60 Black Hawk, ta je tvornica bila jedini dobavljač. Njezino zatvaranje zbog požara poremetilo je opskrbni lanac, a proizvodnja neće biti obnovljena prije 2028. godine.

'Ovaj slučaj pokazuje rizike oslanjanja na samo jednog dobavljača u obrambenoj industriji i potrebu za osiguravanjem alternativnih izvora kako bi se izbjegla tako ozbiljna uska grla', zaključuju autori.

SAD pokušava smanjiti ovisnost, ali za nove rudnike trebaju desetljeća

Američka vlada već je pokrenula niz inicijativa za povećanje domaće proizvodnje kritičnih minerala i jačanje obrambene industrijske baze. No autori upozoravaju da bi ti napori mogli rezultirati nečime konkretnim prekasno ako Kina odluči potpuno zaustaviti ili drastično smanjiti izvoz.

Prema izvješću, SAD-u je u prosjeku potrebno 29 godina za otvaranje novog rudnika. Trenutačno ima jedan etablirani domaći rudnik rijetkih minerala – Mountain Pass u Kaliforniji, nedaleko od Las Vegasa. Osnovan je 1952., a nakon dulje stanke ponovno je otvoren 2018. godine. Danas proizvodi više od 50.000 tona oksida rijetkih zemalja godišnje.

Prošle godine otvoren je i novi rudnik u Wyomingu, prvi takav u SAD-u nakon sedam desetljeća. Plan je da od 2029. počne proizvoditi rude dobivene iz ugljena, uključujući galij i germanij, a očekivana godišnja proizvodnja rijetkih minerala iznosi 456 tona. Projekt se razvijao više od desetljeća prije otvaranja.

Conklin smatra da bi američka vlada trebala prestati problem rješavati zasebno za svaki vojni sustav i umjesto toga uspostaviti koordinirani pristup.

'Volio bih da pronađemo način da prestanemo razmišljati o rizicima u opskrbnim lancima sustav po sustav. Skloni smo imati odvojene zahtjeve za nuklearnu trijadu, podmornice ili presretače', rekao je.

Kao jedno od mogućih rješenja predložio je osnivanje posebnog tijela unutar izvršne vlasti, možda pod vodstvom povjerenika za kritične minerale, koje bi koordiniralo potrebe proizvodnje i nabavu sirovina.

Bijela kuća je u veljači najavila inicijativu Project Vault, vrijednu 12 milijardi dolara, kojom bi se stvorile strateške zalihe rijetkih minerala, po uzoru na postojeće rezerve nafte i kritičnih medicinskih potrepština. Američka vojska također je počela dodjeljivati dugoročne zakupe zemljišta vojnog vlasništva tvrtkama koje žele graditi pogone za preradu kritičnih minerala.

Ipak, Conklin ne očekuje velike promjene u kineskom izvozu rijetkih minerala do kraja godine. Odnose SAD-a i Kine u tom području opisao je kao 'neku vrstu primirja', no upozorio je da bi nove odluke i podaci mogli vrlo brzo pokazati koliko je američka obrambena industrija zapravo izložena.