POTRESNA PRIČA DUBRAVKA GVOZDANOVIĆA

Kakve veze ima vukovarska tragedija s jednim cipelama i grickalicom

18.11.2016 u 11:30

Bionic
Reading

Tražeći autentično svjedočanstvo o obrani, ali i zbivanjima u Vukovaru kobnog 18. studenog 1991., bez uplitanja politike koja je nakon rata Vukovaru možda više odmogla nego pomogla, došli smo do Dubravka Gvozdanovića, bivšeg policajca i sudskog vještaka za oružje, za kojeg rijetko tko zna da je bio vukovarski branitelj. Iako kaže da nikada nije želio eksploatirati taj status, za tportal se prisjetio te olovne jeseni. Priča o Vukovaru za njega nije stala samim padom. Kalvarija se nastavila u srpskom logoru u kojem je bio do kasnog proljeća 1992. Ovo je njegova ispovijest

Početak otvorenog rata

Godine 1991. radio sam u Vukovaru kao inspektor za krvne i seksualne delikte, a 24. kolovoza, koji se može smatrati početkom rata u Vukovaru, rata u pravom smislu riječi, ne nekakvog puškaranja, zatekao sam se u Borovu Naselju, u kojem sam radio na očevidu raketiranja. U jednom trenutku odjeknula je ogromna eksplozija i gusti crni dim dizao se iz smjera Borovske ceste.

Tada nisam znao što se dogodilo, no oko mene su počeli fijukati meci i shvatio sam da se događa nešto. Iz pravca Borova Sela su počeli pucati prema nama. S 24. na 25. kolovoza otišao sam kući jer nisam imao odoru. Uzeo sam je od brata, onakvu kakvu su imali pitomci srednje škole za unutarnje poslove, a bila je identična odori pričuvnog sastava policije. Istu takvu se može vidjeti na slikama Blage Zadre jer je on bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a. To zna malo ljudi. Zatim je 5. kolovoza došlo do jakog napada na Borovo Naselje.

Tko je Dubravko Gvozdanović

Dubravko Gvozdanović osnivač je najstarijeg hrvatskog kluba za praktično streljaštvo KPS Delta. Regionalni je direktor Saveza za praktično streljaštvo. Bio je prvak Hrvatske u toj disciplini te svjetski policijski prvak 1999. Bio je glavni urednik nekoliko časopisa te je za domaće i strane časopise napisao 300-tinjak stručnih članaka. Danas je stalni sudski vještak za balistiku i vatreno oružje, a bavi se i sigurnosnim pitanjima, analitikom i geopolitikom.


Preko motorola slušali smo panične krikove o tome kako je probijeno iz pravca Borova Sela, kako udaraju, kako hitno trebaju pomoć i u toj gužvi, panici i neorganizaciji, jer nitko od nas nije bio vičan ratovanju, samoinicijativno smo odlučili otići ondje.

Imali smo samo pješačko naoružanje, a jedan kolega imao je običan ručni bacač. Došli smo na željezničku postaju i opet ugledali kataklizmičan prizor: stupovi crnog dima, sve je odjekivalo od eksplozija... Krenuli smo prema tzv. domu tehnike jer smo imali informaciju da je ondje probijena obrana. Tada smo imali prvi borbeni kontakt s neprijateljem. Koliko je žestoka bila bitka taj dan, govori činjenica da sam ispucao sve metke.

Obrana se temeljila na obrani po rubnim dijelovima grada, izuzev Sajmišta. Ondje je bila vojarna koja nije bila osvojena. Oni su poput klina bili usječeni u grad i to će se kasnije pokazati kao rak-rana i kao mjesto na kojem će se kasnije voditi najkrvavije borbe.
452839,452549,452770,452615
Položaj na Mitnici

Kao ispomoć došli su nam policajci iz Varaždina i Slavonskog Broda te su raspoređeni po potrebi, tamo gdje je bilo najkritičnije. Dobili smo informaciju da tenkovi dolaze na Mitnicu, upućeni smo ondje i rasporedili smo obranu koja se protezala od obale Dunava, uz rub grada, sve do vojarne na drugoj strani prema Sajmištu. Izgubili smo pet ljudi na tom mjestu.

Do kraja rata smo, osim jednog izleta na Sajmište, bili na toj poziciji. U mojoj nas je grupi bilo sedam koji smo aktivno pružali otpor, a kada su nam pridodani policajci, bilo nas je 15, 16. U početku smo spavali po kućama, no kasnije, kako su uslijedila svakodnevna teška topnička granatiranja i zrakoplovni udari, kuće su vrlo brzo pretvorene u ruševine i povukli smo se u podrume. U nekima smo ustanovili punktove s pričuvnim položajima. Muški civili su se brzo priključili obrani. Djeca i žene su povučeni u pozadinu ili u veća skloništa u gradu.

Uništili smo im nekoliko tenkova i samohodnih oklopnih vozila. Imali smo akciju u kojoj smo zbrisali kompletnu smjenu neprijateljskih vojnika. Navodno se radilo o rezervistima iz Šumadije.

Početak kraja

Negdje oko 10. studenog načelnika sam iskreno pitao može li se obraniti Vukovar, da mi otvoreno kaže. On je rekao da se sprema proboj prema Vinkovcima, da ćemo sigurno izdržati i da Vukovar opstaje.

Nama mogućnost pada nije bila u glavi. Iskreno, možda smo bili naivni, iracionalni i sami sebe varali. Jer ako nadu izgubite, onda izgubite i volju. Raspalo bi se sve. Slutili smo da će biti pokolja ako  dođe do toga. U deset navečer 17. studenog došao nam je kolega policajac i rekao nam je da moramo pronaći način da se izvučemo iz grada. To je za nas bio šok.


Jedini put kojim smo mogli krenuti bio je onaj prema Negoslavcima. Nismo mogli proći i vratili smo se. Moja grupa, među kojima su moji prijatelji iz djetinjstva i većina nas je iz centra grada, odlučila je ići prema centru. Nisam znao gdje su mi otac i brat, no oni su se srećom izvukli u proboju.

Došli smo do Slavije, u kojoj nam je otac mog prijatelja, čika Ante, rekao: 'Djeco, ne idite u grad.' No tada već počinješ razmišljati obiteljski, svatko je preuzeo odgovornost za sebe.

Kobne genšerice

Dobili smo vijesti da je dogovorena predaja i rečeno nam je da se svi preobučemo u civilnu odjeću, da muškarci s oružjem idu prvi. Ostavljeno nam je da biramo tko će se predati s oružjem, tko kao civil. Išli smo u ruševine i ja sam našao neke stare hlače koje su mi bile kratke. A cipele? Nažalost, imao sam crne padobranske čizme koje su bile pune blata od neuspjelog proboja, a imao sam i par onih žutih, što su ih Srbi zvali genšerice. Njih sam uzeo zadnji dan misleći da izgledaju kao civilne. To je bila pogreška jer sam zbog njih skoro izgubio glavu u logoru. To je njima bio znak da se radi o okorjelom ustaši. Taj banalan detalj. U poslijepodnevnim satima krenuli smo prema Bugarskom groblju.

Tada su neki odbacivali oružje, hvatali su bakice za ruku. To se zove preživljavanje. To je normalno, to je ljudski. Mislili su da će ih pustiti kao civile. Taktika im je bila providna, nisu ni Srbi bili budale. Tog dana se nas ukupno 186 branitelja predalo s oružjem.

Ponosna 'šaka jada'

U tom momentu nas je neko ludilo preuzelo; drskost, bahatost. Predavali smo se s nekim ponosom. Oni su nas dočekali s tenkovima, oklopnjacima, s uperenim cijevima u nas, u pancirnim košuljama. A mi kao zadnji bijednici, šaka jada, i to je bio taj ponos - pogledajte što vam je šaka jada radila cijelo vrijeme. Glupo je, ali straha nije bilo.

Bilo je komično to što su nas ispitivali gdje su nam crnci plaćenici. Njihova propaganda ih je uvjeravala da na našoj strani ratuju 'belosvetski' plaćenici, crnci itd. Jedini crnac koji je postojao u Vukovaru dolazi iz braka Srpkinje i crnca. I on je bio na njihovoj strani, ne na našoj. Ugurali su nas tada u kamione JNA i odvezli na Ovčaru.

Uveli su nas u hangar, u kojem je bila vojna policija, repetirali su oružje, izgledalo je kao strijeljanje. Jedan čovjek je pao pored mene, počeo moliti 'Zdravo, Marijo'. On je do jutra osijedio. To sam vidio na svoje oči. Oko tri ujutro su počeli dolaziti četnici, vani je nastala velika graja. Vikali su: 'Pobit ćemo, poklat ćemo!' Kroz rupe na hangaru gurali su bajunete. Jedan je vikao: 'Daj, bre, da ih zaoremo!' Vojna policija JNA nas je uistinu čuvala od njih. 


Grickalica kao plijen

Oko devet ujutro počeli su dolaziti autobusi. Nismo znali kamo idemo. No to je bila sreća za nas. Najbitnije je bilo da nas odvedu što dalje od Vukovara jer samo znali - ako ostanemo, gotovi smo. Nadali smo se da će nas odvesti. Potrpali su nas i odvezli u Sremsku Mitrovicu.

Tada je počelo istrčavanje iz autobusa, prolaženje kroz špalir, batine. Tukli su nas zatvorski čuvari, ne rezervisti. Postrojili su nas na igralište. Morali smo sve skinuti sa sebe, a sve vrijedno što smo imali, prstenje, narukvice, lančiće, trebali smo staviti u koverte. Imao sam grickalicu za nokte koju sam našao među ruševinama. Nju sam ostavio u džepu da si mogu odrezati nokte jer se u Vukovaru nijednom nisam okupao, a onda vam je jasno to kako smo izgledali. Odvratni smo bili. Kada je došla razmjena 22. svibnja, grickalica mi je vraćena i dan danas je imam. Zlato nisu vratili.

Odveli su nas u prostoriju koja je imala krevete na kat bez madraca, samo žica. Ako legneš na žicu, ustaneš sa šahovnicom na leđima. Dva čučavca i tri pipe s ledenom vodom na nas 186. U isti hangar u kojem smo bili na Ovčari nakon nas su dovezli ranjenike iz bolnice, no mi nismo znali da su pobijeni.

Pojavljuje se i Hadžić

Krenula su ispitivanja, odvode jednog, drugog, vraćaju ih razbijene, prebijene, u krvi. Ulaze nam rezervisti, iživljavaju se na nama. Najgore je bilo kada se jedna seljačina, primitivac neki, okomio na jednog visokog i starijeg čovjeka koji mu je mogao biti otac. Gazio ga je, mlatio... U jednom momentu došao nam je i sam Goran Hadžić u pregled i obećao nam da ćemo biti odvedeni u Vukovar, osuđeni i pobijeni

Tražili su da pišemo što je tko od nas bio na položaju. Znali su sve, od A do Ž. U jednom momentu donijeli su dvije britvice na nas 208 jer su ubacili još ljudi. Naredili su nam da se svi obrijemo u roku od dva sata. Dolazio je Crveni križ i zato su nas natjerali da se obrijemo. Nudili su nam i tuširanje toplom vodom. Tada, u veljači 1992., prvi put osjetio sam toplu vodu nakon kolovoza 1991. Prebijene ljude nisu pokazivali, bacali su ih u samice kad bi dolazio Crveni križ, balavice od 22, 23 godine. Ušle, popisivale nešto, donijele nam pet knjiga, nekakvu publicistiku, i 'pedalina' nazad.

Za doručak bismo dobivali četvrt kruha i šnitu salame narezane toliko tanko da je bila prozirna ili kobasicu koju bi podijelili na ne znam koliko komada. Za ručak je obično bio grašak. To je bila slana, vrela, masna voda. Ako nađete zrno graška, sretni ste. Unutra su bile neke odvratne pileće kožice. Od tada ne mogu jesti piletinu.

Mlati, mlati, mlati...

Kada sam bio odveden na jedno od ispitivanja, odmah sam dobio nogom u trbuh, pao sam na pod, udarali su me. Bio je tamo i moj kolega koji je sa mnom radio u policiji. Srbin. Pitao me kako sam. Rekao sam da sam super. Opet su me lupali i rekli da ja provociram njih. Onda me jedan, Marko Crevar, pitao znam li tko mu je ubio sestru. Kazao je da zna da sam ju ja ubio. Sestra mu je živa i živi u Londonu.

Ispitivanja su provodili oficiri KOS-a i njihovi iz Vukovara, teritorijalna obrana. Pokazao mi je papir da ću biti odveden u Vukovar na suđenje i da ću biti osuđen na smrt strijeljanjem. Onda me jedan mladi oficir koji je cijelo vrijeme sjedio pitao: 'Dubravko, je l' znaš kako izgledaju avioni?' Rekao sam: 'Znam.' On dodaje: 'Da, kada si ih rušio.' Netko je naveo u Zagrebu na ispitivanju da sam ja srušio avion, oni su imali tu informaciju. Pa sam zbog toga opet dobio batina.

Bilo koji rezervist je mogao doći i iživljavati se. Jedan mi je izrezao ruku staklom. Odveli su me do medicinske sestre koja je prije radila u Vojnoj bolnici u Dubravi. Svašta mi je govorila, pljuvala me. Ona je bila u maskirnoj odori JNA, omalovažavala me.

'Koju palicu želiš?'

Bio je jedan čuvar, zvali smo ga Tajči jer je stalno govorio: 'Je... ćemo vam Tajči.' On me odvukao preko dvorišta i držao mi moralno-političko predavanje o tome kako oni nas lijepo tretiraju, a da naši ustaše tjeraju njihove zarobljene da jezikom ližu parket dok ne ucrtaju slovo U. Ta mašta me zaprepastila, to mi nikada ne bi palo na pamet.

Uveli su me onda u prostoriju u kojoj je bilo poslagano pet ili šest palica. Različite veličine i debljine. Kažu mi: 'Prije nego što krenemo s ispitivanjem, izaberi.' Pitam: 'Što?' Kaže: 'Kako što?! Pa vidi kakav imaš izbor palica. Koju želiš?' Ja kažem: 'Meni je svejedno, ipak ćete vi raditi s njom.' A on tom Tajčiju kaže: 'Pa vidi, intelektualca ovdje imam.'

Pokažu mi na stolicu i kažu: 'Znaš što ti je činiti.' Znao sam iz tuđih priča kako to ide. Nalegnete se preko stolice, rukama uhvatite njene noge i tuče vas po stražnjici, zadnjim ložama butina i stopalima. To katastrofalno boli.

Ustaške cipele

Jednom me ispitivao naizgled ugodan mladi poručnik. Ponudio mi je čaj i naranču koju je on ogulio. Naranču sam odbio, čaj sam uzeo. To je bila igra, predstava. Sjedio sam, a ta atmosfera te opusti, uljuljaš se i onda svaki udarac više boli. I ulazi jedan, ljut, i nešto mu govori i izlazi. I na izlasku vidi žute čizme na meni. 'Vidi', kaže, 'ovo su prave ustaške čizme. Samo su okorjeli ustaše imali genšerice'. I udri po meni. I mlati, mlati, mlati...

Ratna propaganda

Većina optužbi za nas je bila toliko nebulozna da su graničile sa znanstvenom fantastikom. Ima ona njihova propaganda - srpski ratni izvjestitelj na početku bitke za Vukovar govori da se javlja iz centra grada u kojem su našli ustašku ogrlicu od dječjih ušiju.

Postavlja se pitanje koliko je ta laž nanijela štete i koliko je zbog toga ljudi pobijeno u odmazdi. Nije bilo posebnog razloga da bi se netko tako iživljavao.




Suđenje

Odveli su nas na suđenje. Dobar dan, dobar dan. Vi ste taj i taj, ja sam taj i taj. Kao u 'Balkanskom špijunu'. Bili smo prljavi, izgledali poniženo, a oni blješte u odorama, stenografkinja gleda na tebe kao na zadnjeg smrada. Ubiju ti samo ljudsko dostojanstvo.

'Vi ste učinili to i to. Osjećate li se krivim?' Odgovaram: 'Ne osjećam se krivim.' On kaže: 'Molim da uđe u zapisnik da se okrivljenik osjeća krivim.' Ja kažem da nisam to rekao, a on dodaje: 'Imat ćete vremena za žalbu.' Žalbe nikada nisi imao, svi smo bili procesuirani i to je ono što nam svima visi nad glavom.

Naša država nije poduzela protumjere i nije to ozbiljno shvatila. No ja sam sportaš, stalno idem u Srbiju. Prvi sam koji je nosio hrvatsku zastavu po Beogradu, i na Kalemegdanu, ispred hrvatske reprezentacije. Nemam se čega sramiti. Nisam činio nikakve zločine niti sam ikoga napadao. Radio sam svoj posao, branio sam svoj dom, svoju obitelj, svoj grad i domovinu. Nemam se ja čega bojati.

Te optužnice se jedino mogu pobiti na sudu, ne u kafani. Treba dokazati da to nisi napravio jer su oni već proveli tako da jesi.

Napokon razmjena

Održane su tri velike razmjene, 27. ožujka, 22. svibnja i 14. kolovoza 1992. Ja sam izašao u svibnju. Načuli smo da će biti razmjena, ali ne znaš kad. Ona neizvjesnost kad ne znaš hoće li biti pročitano tvoje ime... jer su nasumce birali. Prije nego što smo potrpani u autobuse pet, šest puta su nas vraćali u zatvor.

Pa su nam rekli da nas naši odbijaju primiti. Ta psihološka igra te dotuče zadnji dan. Ni tu nam nisu dali mira. Dočekale su nas kolege iz policije na Lipovcu. U Zagrebu me dočekao otac. Prošli smo sistematske preglede. Imali smo oko tri mjeseca oporavka i nastavili smo raditi. Kada je Papa prvi put došao u Hrvatsku 1994., stajao sam uz njega kao osobna pratnja.

Godine 2000. dolazi SDP na vlast i mijenja se klima unutar MUP-a, a svi koji su bili branitelji morali su otići u mirovinu.

Bavio sam se sportom, maknuo sam se od te priče. Sada se polako prisjećam, ali ima hrpa tih nekakvih detalja koji polako naviru. Prošlo je već godina, a ja svoju karijeru i zanimanje ne gradim na statusu branitelja.