KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kakva je budućnost Hrvatske uz ovakve stranke i ovakvu proslavu Oluje

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 10.08.2016 12:52
  • Objavljeno 10.08.2016 u 12:00
Thompsonov koncert u Kninu

Thompsonov koncert u Kninu

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz

Političke stranke temeljna su ustanova, a njihovo natjecanje na političkom tržištu temeljna procedura demokracije. I same stranke i njihovo natjecanje su žalobno nedostatne i nesavršene pojave, onoliko koliko je i sama demokracija nesavršena i proturječna. Ipak, to je za sada ponajbolji oblik vladavine, kako empirijski, tako i na razini puke zamisli. Zasigurno bi neka nova i originalna dosjetka donijela više štete nego koristi, a vjerojatno bi prouzročila i ljudske patnje

Višestranačje, samo po sebi, nije jamstvo funkcioniranja slobodnog političkog tržišta i demokracije. Očit primjer je zaboravljena činjenica da su u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj i Čehoslovačkoj tijekom komunističke epohe – vjerovali ili ne – osim vladajuće komunističke partije, postojale i druge političke stranke.

Jasno, bila je to cinična farsa i beskoristan propagandni trik koji nitko nije shvaćao ozbiljno. U svojim povremenim javnim priopćenjima te su stranke poslušno iskazivale lojalnost vladajućim komunistima, totalitarizmu tako dragog 'zajedništva' i odsutnosti 'podjela'. Postojanje tih stranaka zaboravljeno je jer je bilo beznačajno i besmisleno, napose besadržajno. Nitko priseban nije zbog njih Istočnu Njemačku, tadašnju Poljsku i Čehoslovačku smatrao parlamentarnim demokracijama.

Višestranačje bez blagotvornog utjecaja

O autoru

Vuk Perišić je hrvatski esejist, književnik i pravnik iz Rijeke. Od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik. Autor je knjige eseja 'Od Weimara do Vardara'. Bavi se i prevoditeljstvom. Između ostalih, preveo je knjigu Michaela Burleigha 'Treći Reich – Nova povijest'.

S tako jednostavnim i drastičnim primjerima jednostavno je rukovati. Neusporedivo je teže klasificirati one zemlje u kojima, osim formalnog višestranačja i demokratskog ustava, postoji političko tržište, čak i otvorena, pa i emotivna i simbolična  suprotstavljenost političkih stranaka, ali višestranačko natjecanje i izbori nemaju blagotvornog ni stvarnog utjecaja na društvo.

U Hrvatskoj se, primjerice, dvije najjače stranke, HDZ i SDP, doživljavaju kao duboko suprotstavljene i nepomirljive, kao simboli i utjelovljenja dviju neprijateljskih ideologija. Koji je stvarni sadržaj njihove političke konkurencije? Po najznačajnijim pitanjima, obje stranke imaju praktično identična stanovišta i, kada su na vlasti, provode sličnu politiku.

Neovisno od programskog praznoslovlja i dekorativnog zalaganja za privatnu inicijativu, obje su zastupnice hibridne državne ekonomije, visokih poreza, visokih javnih troškova i značajnog udjela države u vlasničkoj strukturi privrede, kao i suvišnog administriranja, stvaranja prepreka poduzetništvu i protoku kapitala. Od državnog intervencionizma u ekonomiji neodvojiv je kult države u političkoj, ideološkoj i mitološkoj sferi – slijepi etatizam u svim svojim oblicima suštinska je odrednica suvremene hrvatske politike i ekonomije – koji obje stranke njeguju na suštinski podjednak način, premda se ponekad razlikuju u stilu kojim to čine.

Nitko ne voli liberalni kapitalizam

Svakako da se u ishodištu pogrešne ekonomske politike koju zastupaju obje velike stranke nalazi ideološka antipatija koju gaje prema liberalnom kapitalizmu, ali iza ustrajnosti u očuvanju postojeće hibridne ekonomije nalaze se i sasvim pragmatski razlozi.

Prvi je struktura vlasti i klijentelistička mreža oslonjena na državnu ekonomiju koja odgovara objema strankama. Kontrola nad privrednim aktivnostima i financijskim tokovima jamči im višak političke moći koje se ne namjeravaju odreći.

Drugi razlog počiva na banalnom političkom cinizmu. I HDZ i SDP su shvatili da im je isplativije preuzeti rizik ekonomske krize, nezaposlenosti, siromaštva, nezadovoljstva i besperspektivnosti nego preuzeti rizik stvarne tranzicije u liberalni kapitalizam i rizik političkih poremećaja i moralne panike koju bi takva temeljita reforma izazvala u zbunjenom hrvatskom društvu. Na ruku im ide i činjenica da je usprkos ekonomskim nevoljama politička situacija u zemlji zapravo stabilna, premda počiva na mnogim prividima i nezdravim temeljima. Pogoduje im i europska konjunktura koja je donekle napuhala jedra slabašne hrvatske privrede.

Kozmetičke prilagodbe

Ukratko, sa stanovišta političkih elita reforme nisu potrebne iz jednostavnog razloga jer su elite uvidjele da uspijevaju opstati i bez njih, i to s relativnom lakoćom.

Bit će, doduše, kozmetičkih prilagodbi u hodu (koje će propaganda preuveličavati), ali njihova jedina svrha bit će očuvanje postojećeg fiskalnog i administrativnog sustava i državnog vlasništva. Drugim riječima, privreda će se držati pod vodom i povremeno će joj biti dopušteno da udahne zraka tek toliko da se ne uguši. Reklo bi se da je takav sustav održiv samo kratkoročno, ali čini se da su se vladajuće elite već dovoljno izvještile u tom waterboardingu da mogu računati i na njegovu dugoročnost.

Jednako tako, političke elite neće odustati od mitologizacije državne samostalnosti i srpsko-hrvatskog rata, iako je ta ista mitologizacija nanijela hrvatskom društvu tešku moralnu, intelektualnu i civilizacijsku štetu, osakatila je kritičku i slobodoumnu misao, ugrozila demokratski razvoj, a samim time i ekonomske perspektive.

Nacionalistička mitologija i državna ekonomija su, neovisno od svojeg katastrofalnog učinka, odveć važne poluge političke moći da bi se od njih odustalo.

Most i Živi zid mogu gluplje

One čine hrvatski politički paradoks: jednim potpunim neuspjehom politička elita upravlja tako vješto da je stvorila dojam, potkrijepljen odgovarajućim emocijama, kako je riječ o uspjehu. Taj paradoks, začudo, savršeno funkcionira. Društvo plaća cijenu vlastitog propadanja, ali politička elita tu cijenu – cijenu svoga opstanka – drži potpuno isplativom.

Takvom je, uostalom, doživljavaju i oni građani koji toj eliti daju podršku. Zašto bi netko odustao od formule 'što gluplje, tim bolje' ako mu jamči i opstanak i vlast, čak i mitološku slavu. Most i Živi zid znaju i mogu još gluplje. Središnje pitanje njihove političke strategije je pažljiva procjena granice nakon koje čak i glupost može postati kontraproduktivna.

Što ostaje onim razumnim građanima koji osjećaju svu egzistencijalnu i psihološku težinu života u takvom društvu i u državi koja ne ispunjava – i ne želi ispunjavati – svoju svrhu? Ostaje im, na svu sreću, ako su dovoljno mladi, europsko tržište rada. Onima koji iz bilo kojih razloga neće napustiti ovo umorno društvo i ovu ritualiziranu državu, ostaje beznađe lišeno budućnosti. To uopće nije onako strašno kao što zvuči.

Kada neizvjesnost postane izvjesna, kada zgasnu sva očekivanja i kada se tome smiono pogleda u oči, otvaraju se novi prostori za neke nove vidike i neku novu vrstu slobode. Nije, naime, Hrvatska rob svoje prošlosti. Ona je rob svoje uporne i neosnovane vjere u budućnost.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!