Uvođenjem tržišnog modela na sveučilišta u Velikoj Britaniji, 2010. širom su se otvorila vrata privatnom kapitalu. Iako je vlada tvrdila da se tom reformom želi pružiti jednaka prilika privatnim institucijama kao i javnima, prvi rezultati danas ukazuju na to da se sveučilište ne može tretirati kao ustanova kojoj je glavni cilj ostvarivanje profita
U podužem eseju, objavljenom u London Review of Books, o pogubnim efektima privatizacije u viskom obrazovanju, autor Stefan Collini osvrće se na dva recentna izdanja: 'Sve na rasprodaji? Prodaja visokog obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu' Rogera Browna i Helen Carasso te 'Veliko kockanje sa sveučilištima: Novac, tržište i budućnost visokog obrazovanja' Andrewa McGettigana.
Esej započinje zabrinjavajućim brojkama iz američkog sustava visokog obrazovanja. Odbor američkog Senata u 2012. sastavio je izvješće o profitnim ustanovama visokog obrazovanja prema kojem se tek 17,4 posto od ukupne godišnje dobiti troši na nastavu, a skoro 20 posto dijeli se kao profit. Još veći postotak odlazi na marketing. Došlo se i do zaključka da upravo oni iz najsiromašnijih slojeva ostaju opterećeni golemim dugovima nakon što se ispišu s kolegija i kursova koji im zapravo nisu ni odgovarali.
Iako će mnogi braniti Britaniju pred takvim liberalnim modelom obrazovanja, reforma uvedena 2010. prema kojoj se javna sredstva za visoko obrazovanje zamjenjuju sa školarinama koje plaćaju studenti, pokazuje ubrzo slične, ako ne i iste simptome američkog sustava. Cilj reforme je, tvrdilo se, dati jednaku priliku privatnim, profitnim ustanovama kao i javnima. Ministar zadužen ta visoko obrazovanje, David Willets, izjavio da reformu najviše pokreće dopuštanje ulaska novih pružatelja usluga u sustav.
Konkretno, uz povećanje troškova studiranja, došlo je i do manjka vladine potpore za troškove nastave, posebice za predmete iz humanističkih oblasti te u nešto manjoj mjeri za prirodne nauke.
No samo nekoliko podataka jasno demaskira nominalne namjere britanske vlade. Tako je u 2007-2008. 15 milijuna funti studentskih zajmova otišlo na plaćanje školarine u visokom obrazovanju, a prema najnovijim izvještajima trenutačno čak oko 100 milijuna funti odlazi na školarine.
Također, samo se u posljednjem desetljeću povećao broj stranih studenata u Velikoj Britaniji sa 175.000 na 300.000. Od toga ih 67.000 dolazi iz Kine, a visoko obrazovanje zasjelo je na visoko sedmo mjesto na ljestvici izvoznih industrija.
Zatim, uvođenjem viših školarina uvodi se u sveučilišta strogi potrošački model, drži autor te sveučilište postaje sve manje dostupno siromašnijim slojevima društva.
Jedna od posljedica uvođenja tržišnog modela u visoko obrazovanje jest i sve teže razlikovanje privatnih i javnih institucija budući da javne institucije sve više ovise o plaćanju školarina. No taj je ekonomski model neodrživ u domeni obrazovanja te se iskustvo studiranja ne može promatrati isključivo kroz prizmu 'najveća cijena – najbolja kvaliteta'. Drugačije rečeno, ostvarivanje stalnog profita ne može biti glavni kriterij za procjenu rada jednog sveučilišta.
Autor završava raspravu s tvrdnjom da će se povjesničari jednog dana čuditi kako je britanska vlada uspjela pretvoriti prvorazredna sveučilišta u trećerazredne kompanije.
