ANALIZA NATAŠE ŠKARIČIĆ

Kako rasplesti javno od privatnog u zdravstvu

tportal

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Davor Puklavec / 24 sata

Aktualni ministar zdravstva Darko Milinović dohvatio se iznenada pitanja reguliranja dopunskog rada državnih liječnika u privatnim ordinacijama iako je to pitanje posve zaboravio u reformi zdravstva, a i osobno je pripomogao preplitanju privatnog i javnog preusmjerivši liste čekanja iz državnih bolnica u privatne ordinacije. Kakvi su mu izgledi, pita se analitičarka zdravstvenog sustava Nataša Škaričić i podsjeća nas na cijeli historijat političkih pokušaja uvođenja reda u ispreplitanje privatnog i javnog u zdravstvu, upozorava na moguća rješenja iz europske prakse i izdvaja četiri najčešće zablude s kojima se javnost sudara u analiziranju ovog problema

Ideja ministra zdravstva Darka Milinovića da sredinom 2010. regulira dopunski rad državnih liječnika u privatnim ordinacijama, neobična je zbog više razloga: prvo, riječ je o ključnom problemu zdravstvenog sustava koji nije ni riječju spomenut u reformi zdravstva 2008, pa ministar ovime prvenstveno otkriva vlastiti propust. Budući da istodobno javno priznaje rekordno duge bolničke liste čekanja, za koje se uporno hvalio da ih je smanjio, Milinović bi prije trebao priznati da je potpuno podbacio i podnijeti ostavku, nego biti hvaljen za novu inicijativu. Drugo, dvojna praksa je ključna poluga korupcije u zdravstvu, a Milinović je autor antologijske izjave iz 2008. da 'neće istražiti korupciju, jer bi time priznao da ona postoji'. Napokon, aktualni je ministar osobno do apsurda povezao privatno i javno zdravstvo, preusmjerivši liste čekanja iz državnih bolnica u privatne ordinacije o trošku države. Što je, dakle, potaknulo Milinovića da otvori ovu temu, teško je reći, ali njegovo ranije ponašanje i ranija kronologija govore da HDZ-ov ministar neće riješiti problem.

Za podsjetnik, u Vladi Ivice Račana 2001. formirano je radno tijelo koje je mjesecima češljalo podatke o zdravstvenom sustavu tražeći financijsko 'sito i rešeto' kroz koje cure proračunski novci. Budući da je u zdravstvu i danas većina podataka posve nedostupna, to se tijelo – unatoč činjenici da je u njemu bila zdravstvena administracija s potpredsjednikom Vlade Goranom Granićem – na koncu bavilo istraživačkim radom, kao da je riječ o novinarskoj ekipi. U jednom trenutku, šokirani je Granić predstavnicima najvećeg zdravstvenog sindikata u zemlji (SSZSSH) pokazao file sa 50-ak stranica na kojemu su bila imena više od stotine liječnika-kliničara čije su plaće temeljem kumulativnog radnog odnosa tada iznosile između 50 i 70 tisuća kuna neto!

Četiri mita o dopunskoj praksi:

1. Liječnici su potplaćeni, pa moraju raditi dopunski
- prema podacima SSZSSH-a, liječnik specijalist prima od 9.100 do 11.500 kuna osnovne plaće, ovisno o položaju
- s prosječnih pet dežurstava mjesečno plaća specijalista dostiže između 12 i pol do 16 tisuća kuna
- s pripravnostima mjesečno plaća iznosi od 14 do 17.500 kuna
prosječna plaća ministra u Vladi iznosi 18 tisuća kuna.
2. Ako se zabrani privatni dopunski rad, državno će zdravstvo izgubiti najbolje stručnjake
Državno zdravstvo liječnicima osigurava financijsku i pravnu sigurnost (odštete). K tome, uspjeh liječnika na privatnom tržištu u izravnoj je korelaciji, svugdje u svijetu, s njegovim statusom u državnoj klinici. Također, gotovo ne postoji statistika koja mjeri uspješnost nekog liječnika u odnosu na drugog ili uspješnost nekog zahvata u različitim bolnicama. 
3. Postoje samo dvije varijante – dopustiti ili zabraniti
U Francuskoj liječnici smiju imati dvojni rad, no primanja u privatnoj praksi ograničena su na 30 posto od njihove plaće u državnoj bolnici. U Velikoj Britaniji može se birati između punog rada u bolnici s privatnom praksom ili pola radnog vremena s privatnom praksom, s različitim bonusima u ugovorima s državnim NHS sustavom. U Španjolskoj liječnici koji ne rade privatno primaju mjesečni dodatak na plaću.
4. Problem je u Hrvatskoj pojedinačan
Problem je sustavan i zataškavan. Aktualni ministar iznio je podatak o tome da samo 1.235 liječnika iz državnih bolnica radi i privatno, odnosno nešto više od 20 posto. Budući da se praksa nikada nije kontrolirala, a prema iskustvima inspekcija iz 2002. i sličnosti u uređenosti sustava, prije će biti da ih je oko 50 posto kao u Srbiji.

Iako se Granić tada navodno sablaznio, ovaj podatak hrvatska javnost nikada nije čula, a predsjednica SSZSSH-a Spomenka Avberšek danas se prisjeća toga kako ni vicepremijer ni Andro Vlahušić (bivši ministar zdravstva op. a) sindikatima nisu htjeli uručiti ovaj spisak, pa je radna skupina svoje istraživanje zaustavila na samo jednom skandaloznom otkriću: ravnatelji bolnica, liječnici, sestre, pa čak i bolničke tajnice i šoferi od rata do 2001. bili su neprekidno u lažnoj pripravnosti (kućno dežurstvo) te su time sebi protuzakonito isplaćivali 192 milijuna kuna godišnje. Ovaj podatak smjesta je javno objavljen, a pravo na pripravnost zakonski se ograničilo na liječnike.

Kako dirnuti 'svetu kravu' i politički preživjeti?

Za to što se tadašnja Vlada nije usudila taknuti u neshvatljive novčane naknade profesorske elite u medicini, nije kriva samo pretpostavljena liječnička nedodirljivost, nego i činjenica da je Račanova vlast počela čeprkati po 'svetoj kravi' hrvatskog zdravstva – privatnom radu liječnika u državnim bolnicama. Držalo se, naime, da nijedan ministar zdravstva ne može politički preživjeti istodobni pokušaj zabrane dopunskog rada i obračun s ostalim liječničkim privilegijama, a budući da se s prvime odlučilo krenuti već u mandatu Ane Stavljenić-Rukavine, sve ostalo pospremljeno je promptno u ladice.

Problem dvojne prakse državnih liječnika postoji u svim zemljama koje imaju privatno i državno zdravstvo i svugdje predstavlja kontroverzu, a u tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju, brojni podaci govore da je riječ o praksi koja devastira javno zdravstvo i generira korupciju. Hrvatska, naravno, spada u posljednje.

Počelo je 1994. podzakonskim aktom kojim je tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang omogućio samo profesorima medicine dvojni rad u državnoj i privatnoj praksi, što je odmah motiviralo financijski i ugledom najjača imena hrvatske medicine. Trenutno se tako komercijaliziralo cijelo uspješno područje medicinski potpomognute oplodnje, nakon što su slavni prof. dr. Asim Kurjak i prof. dr. Velimir Šimunić otvorili vlastite ordinacije i posve preusmjerili pacijente iz državnih klinika u privatni biznis. Za njima su krenuli mnogi, pa ubrzo praktički nije bilo profesora medicine koji nije na isti način funkcionirao, preusmjeravajući niže rangirane liječnike, bolničke materijalne i tehničke resurse, kao i vlastiti rad, u privatnu praksu.

Početkom 2000. godine, grupa liječnika bez profesorskog zvanja na Ustavnom sudu dobiva ocjenu da je ovakav pravilnik neustavan, odnosno da pravo na dopunski rad imaju svi liječnici, pa je masovnost bila i legalizirana. Interna je revizija iste godine u jednoj velikoj hrvatskoj klinici pokazala da su pojedini profesori medicine godišnje potpisali četiri, pet anamneza u godini dana.

Čim je Stavljenić-Rukavina pripremila zakon kojim se ovakva praksa zabranjuje, grupa bogatih i utjecajnih liječnika, među kojima su i Kurjak, Šimunić, doktorski bračni par Čikeš (prof. dr. Nada Čikeš, bivša dekanica MEF-a) okupila se s idejom da od Ustavnog suda zatraže procjenu takvog zakonskog prijedloga, pozivajući se na pravo na slobodno poduzetništvo. Stavljenićkin nasljednik Andro Vlahušić stoga je napravio 'meku' granicu: liječnicima je bilo dopušteno raditi popodne u državnoj bolnici, a za ostalo su trebali dobiti odobrenje ravnatelja zdravstvene ustanove. Vlahušić je, međutim, odlučio nadzirati poštuje li se naredba, što je na trenutke izgledalo kao racija, jer su neki poznati liječnici – uhvaćeni u privatnom radu usred radnog vremena u državnoj bolnici – pred inspektorima iskakali kroz prozore svojih ordinacija. Nekoliko liječnika poznate onkološke poliklinke Eljuga zbog ovoga je na kraći rok izgubilo licencu za rad, prvi put u povijesti Hrvatske liječničke komore.

Odgovor je stigao ubrzo – 2003. organiziran je prvi generalni štrajk liječnika, a Vlahušiću se zbog ovoga tresla fotelja.

Potpuni izostanak kontrole

Nova HDZ-ova Vlada već u prvom novom mandatu s ministrom Hebrangom, vraća pravo svim liječnicima na dopunski rad u privatnim ustanovama, uz pisanu suglasnost ravnatelja. Provedba se od tada uopće ne kontrolira, a o problemu se prestalo govoriti.

Prema nekim podacima, stanje je najteže u KBC-u Split gdje nijedan ravnatelj nije uspijevao natjerati liječnike da ne napuštaju bolnicu usred radnog vremena i odlaze u privatne ordinacije.

U cijeloj Hrvatskoj praksa je postala toliko raširena i toliko povoljna za hrvatske liječnike budući da se radi o potpunom izostanku kontrole radnog učinka u državnoj bolnici, ali i financijske kontrole dopunskih honorara, da ju je praktički nemoguće iskorijeniti. Pokušaju bi se vjerojatno, kao i 2003, oduprla sva strukovna tijela, bez kojih ministarstvo ostaje bez ikakve logistike.

Rješavanje problema iziskuje sustavno skeniranje sustava i kontrolu radnog vremena u državnim ustanovama da bi se moglo ocijeniti koji je pristup najbolji. Većina europskih zemalja omogućava pravo na dodatni rad, ali ga kontrolira i/ili ograničava, bilo tako da liječnici u privatnoj praksi smiju zaraditi samo ograničene honorare (Španjolska, Francuska itd), bilo tako da liječnici koji rade dopunski imaju drukčije ugovore od onih koji se odlučuju samo za rad u državnoj bolnici (Velika Britanija). Za ovo posljednje, prošle se godine odlučio i srpski ministar zdravlja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi