KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako nam je provincijalizam opljačkao snove

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 28.08.2010 11:51
  • Objavljeno 28.08.2010 u 07:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Koliko nas opterećuje nesposobnost poimanja prava vlasništva i nesposobnost razlikovanja vlastitog 'ja', dakle vlastitog identiteta, od kolektivističkog monstruma, pita se komentator Vuk Perišić. Inspiraciju nalazi posvuda: od kolektivnog drhtanja koliko 'smo' zaradili od turizma do pitanja koje se ovih dana moglo čuti u raspravi o posebnim porezima na bankarsko poslovanje: 'Treba li država štititi hrvatske građane ili strani kapital?' Jer 'smo', naravno prodali, 'svoje' banke strancima

'Koliko smo ove godine zaradili od turizma?' To se pitanje, u ovom ili onom obliku, postavlja svake godine krajem kolovoza. Ostaje nejasno tko smo – ili tko su – 'mi', iako pitanje koliko 'smo' zaradili od turizma postavljaju praktično svi. Moglo

bi se zaključiti da se u Hrvatskoj turizmom bavi cjelokupno stanovništvo, a općepoznato je da se turizmom i ugostiteljstvom bave isključivo trgovačka društva i obrtnici koji su tu djelatnost upisali u javne registre, što znači da samo oni i njihovi radnici imaju puno pravo sebi postaviti pitanje: 'Koliko smo ove godine zaradili od turizma?' Ipak, i oni drugi, koji se ne bave turizmom, tom pitanju ne mogu odoljeti. Zašto? Je li riječ o nesposobnosti poimanja prava vlasništva? Ili o nesposobnosti doživljaja vlastitog identiteta koji se uplašeno sklanja u majčino krilo kolektiva?

I jedno i drugo, ali stvari, nažalost, nisu tako jednostavne. Zbog zastrašujuće velikih poreza lavovski dio turističkog prihoda otet će država i raspodijeliti ga sebi i onima koji (s valjanim ili nevaljanim razlogom) žive od proračuna. Dakle, iako država nije turističko poduzeće nego ustanova koja bi trebala osiguravati red i zakonitost i, iako se većina stanovništva ne bavi turizmom i ugostiteljstvom, upotreba zamjenice 'mi' u kontekstu svenarodne zarade od turizma ima stanoviti, iako unakaženi smisao.

Svi se blesavo vesele da će ovogodišnji turistički prihod – kako kažu novinari odnjegovanog stila – 'popuniti rupe u proračunu' kao da jadranski turizam postoji samo zato da bi se na njega okomila pohlepna država u svojoj paničnoj potrazi za fiskalnom zaradom. Situacija upadljivo podsjeća na godinu 1971. i na nacionalističku mantru o devizama koje trebaju ostati onima koji ih zarađuju. No, to je samo usputna asocijacija. Ne tvrdim da turistička poduzeća, kao i sva druga poduzeća, ne trebaju plaćati porez, no taj bi porez trebao biti stimulativan i umjeren, ali i to je samo usputna asocijacija i sasvim druga tema.

Sličan mentalitet krije se iza često ponavljanog vapaja: 'Zašto uvozimo robu X kada je imamo u izobilju?' Vapaj ponavljaju ljudi koji se uopće ne bave proizvodnjom te iste robe, ali ipak proklinju zle i nerazumne uvoznike. Oni čitavo društvo doživljavaju kao zatvorenu obiteljsku zadrugu, kao komunistički kolektiv u kojem se minuciozno planiraju i proizvodnja i potrošnja. U takvim okolnostima ne smije postojati 'ja', već samo jedno veliko 'mi' jer, dakako, između socijalističkog planskog gospodarstva i idilične nacionalističke autarkije nema bitne razlike: 'Slavonija može hraniti cijelu Europu, a mi uvozimo hranu!'

Obje ideologije užasavaju se slobodnog tijeka robe, ljudi i ideja i savršeno ih se ne tiče da je uvoz robe blagotvoran za svako društvo i njegovu ekonomiju, i to neovisno o tome može li ili ne može Slavonija prehraniti Europu. Uvozna konkurencija je poželjna jer motivira domaće proizvođače na kvalitetu i umanjenje troškova. Uostalom, članstvo u Europskoj uniji učinit će bespredmetnim socijalističko i nacionalističko poimanje uvoza i izvoza.

Nesposobnost poimanja prava vlasništva i nesposobnost razlikovanja vlastitog 'ja', dakle vlastitog identiteta, od kolektivističkog monstruma koji se odaziva na apstraktno 'mi', ogleda se i u bankarstvu: 'Sve smo banke prodali!' Tvrde to ljudi koji nikada u životu nisu bili vlasnici nijedne jedine banke, kao što postoje ljudi koji zapomažu da 'smo' rasprodali i nekretnine, iako nisu prodali vlastitu nekretninu. Tome se pridružuje užas što vlasnici hrvatskih banaka ubiru dividendu i odnose je 'vani', taj daleki, strašni i neprijateljski svemir.

Njih se ne tiče da dividenda (kao i svaka druga imovina) i postoji samo zato da bi se (u granicama zakona) s njom činilo što god se želi. Slobodno raspolaganje vlastitom imovinom jedno je od temeljnih ljudskih prava na kojem počiva naša civilizacija. Ljudi koji zapomažu zbog prodaje 'naših' banaka i nekretnina zapravo svojataju tuđe. Banke i nekretnine ne mogu biti 'naše'. One su nečije, ili od Ivice, ili od Marice, ili od poduzeća 'Ivica i Marica', a ponekad su i državne. Ako netko državu smatra 'svojom' ili 'našom', to još uvijek ne znači da je državno vlasništvo 'njegovo' ili 'naše'. To je lako provjeriti u zemljišnim knjigama ili, još jednostavnije: pokušajte prespavati u nekoj od nekretnina koju smatrate 'našom', recimo u Banskim dvorima.

No, vratimo se bankama. U Hrvatskoj nitko nema dovoljno novca da bi se bavio tako skupim poslom kao što je ozbiljno bankarstvo i sva je sreća da je ikada neka strana banka uopće poželjela uložiti kapital u hrvatske banke. Ulazak tog kapitala označio je trenutak u kojem je Hrvatska odlučila postati pristojna zemlja, a njegova prisutnost pridonijela je političkoj i ekonomskoj stabilnosti zemlje i prisilila je političku oligarhiju na poštivanje zakonitosti i građanskih i vlasničkih prava. Da su banke 'naše', ne bi bile ni likvidne ni kreditno sposobne i svojim bi neminovnim bankrotom uništile štednju građana, a monopol na tržištu novca imali bi 'naši' lihvari u pratnji 'izvođača radova', kako Miloš Vasić naziva snažne ljude s obrijanim glavama.

Ipak, i danas se u javnosti u kontekstu rasprave o (samoubilačkoj) ideji o posebnim porezima na bankarsko poslovanje, mogu čuti retorička pitanja: 'Treba li država štititi hrvatske građane ili strani kapital?' Oni koji postavljaju takva pitanja zaboravljaju da su i vlasnici tog stranog kapitala građani neke države. Zaboravljaju da je zaštita svojih građana nauštrb nekih drugih građana ponašanje koje – osim što je samo po sebi odvratno – Hrvatsku diskvalificira kao kandidata za članstvo u Europskoj uniji.

Zaboravljaju da članstvo u Europskoj uniji znači da svi građani Unije uživaju jednaku zaštitu u svim državama - članicama, pa će tako ubrzo i građani Hrvatske uživati punu zaštitu svojih prava u Francuskoj, Italiji ili Danskoj. Protjerivanje stranog kapitala značilo bi – osim nacionalne katastrofe – i onemogućavanje nastupa hrvatskog kapitala na europskom tržištu. Zašto hrvatski građani i hrvatska poduzeća ne bi jednoga dana kupovali banke i nekretnine u inozemstvu? Pitanje se doima cinično jer su slabašnom hrvatskom kapitalu zasad u najboljem slučaju dostižne samo susjedne zemlje. No nije riječ o cinizmu, nego o snu kojeg nitko nema hrabrosti sanjati, pa čak ni – utopijama skloni – nacionalisti i ljevičari.

Njihova nezainteresiranost za viziju gospodarskog procvata Hrvatske kada bi hrvatski kapital mogao postati čimbenik na europskom tržištu, a hrvatski građani kupci nekretnina u inozemstvu, nije ništa drugo nego loše prikrivena poruka da su nam (svima 'nama', doista) nacionalistički provincijalizam i socijalističke zablude odavno opljačkali i budućnost i snove.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi