Prema podacima koje je španjolska javna televizija RTVE objavila upravo dok smo boravili u Barceloni, ovaj grad u 2024. godini posjetilo je 15,5 milijuna turista, što je otprilike deset puta više od broja stanovnika. Po nekim parametrima – uključujući i dnevne izlete u ovaj grad – brojka je još veća te prelazi 23 milijuna turista, što je, mjereno kvadraturom, više nego u cijelom Brazilu ili Australiji. Ovo Barcelonu smješta u top pet gradskih destinacija u Europi, nešto iza Pariza, a uz bok Madridu, Amsterdamu i Rimu. Usporedbe radi, cijela Hrvatska, sa svim turističkim destinacijama i nacionalnim parkovima, u prošloj godini zabilježila je 21,4 milijuna noćenja.

<<< Prvi dio reportaže - Kako je Barcelona riješila hrvatske probleme: Problem prvi - javni prijevoz >>>

Bezbroj je magneta koji ovaj grad drže kontinuirano privlačnim posjetiteljima: od 'stalnog postava', za koji je odgovoran otac njegove nadrealne vizure, arhitekt Antoni Gaudi, preko masovnih događaja poput festivala Primavera ili Mobile World Congressa, do, na kraju krajeva, gotovo pet kilometara gradskih plaža dostupnih javnim prijevozom. Ipak, istodobno iz Barcelone svako malo stižu vijesti o prosvjedima protiv prekomjernog turizma ili različitim mjerama lokalnih i nacionalnih vlasti s ciljem njegova ograničenja, u čemu su donekle i uspjeli: nevjerojatna brojka od 32 milijuna turista (uz drugačiju statističku metodu) iz 2017. ipak je prepolovljena. Kako to zapravo izgleda na terenu?

Airbnb nije zabranjen. Ne još

Prije svega, moramo barem donekle srušiti popularni mit – Barcelona nije 'zabranila Airbnb', ili kako to već mediji javljaju proteklih godina. Samo ga je, kao i slične platforme, pustila u lagani fade-out, prestajući izdavati nove licence za kratkoročni najam nekretnina. Postojeće turističke licence vrijedit će do 2028., nakon čega više praktički nećete moći kratkoročno iznajmiti – niti unajmiti – nekretninu u Barceloni.

To vam se ni sada nikako ne isplati, dijelom zbog strogih lokalnih komunalnih propisa, a dijelom zbog – cijena. Nitko pri zdravoj pameti, naime, potkraj kolovoza ne bi plaćao oronuli stančić od tridesetak kvadrata u širem centru 250 eura za noć – a vidjeli smo i takve oglase – kad prostranu trokrevetnu sobu u mirnom hotelu s četiri zvjezdice, udaljenom dvadesetak minuta od centra javnim prijevozom, u kojemu se svakodnevno čisti te mijenjaju posteljina i ručnici, možete dobiti za manje od 100 eura.

Turisti, idite doma

Ako ste baš zapeli da morate biti smješteni u centralno lociranoj nekretnini, pripremite se na pakao. Svakih nekoliko mjeseci, na početku, tijekom i kraju špice sezone, lokalci na različite načine zagorčavaju život turistima, organizirajući prosvjede protiv njih na najprominentnijim mjestima, kao što je La Rambla, središnja gradska pješačka zona, a ona je trenutno zona ogromnih infrastrukturnih radova te čak i bez prosvjeda djeluje potpuno kaotično. Također, posvuda po gradu primijetit ćete grafite i naljepnice 'Tourists go home – refugees welcome' (Turisti, idite doma – dobro došli, izbjeglice), slogan prosvjednih akcija koje su probudile i lokalne vlasti.

Unatoč činjenici da turizam, koji je od Olimpijskih igara 1992. narastao gotovo 30 puta, Barceloni donosi oko 15 posto BDP-a, nakon formiranja gradskog vijeća 2015., u kojem većinu imaju lijeve katalonske i lokalne stranke, gradski oci odlučili su poduzeti nešto. Uveden je moratorij na izgradnju novih hotela, naložene česte i temeljite inspekcije postojećih stanova koji se iznajmljuju turistima, a najpoznatije turističke atrakcije – poput Gaudijeva magnum opusa urbanog planiranja, Parca Güell ili bazilike Sagrada Familia – prve u Europi uvele su obavezne rezervacije termina ulaska, što je danas običaj za gotovo sve urbane turističke atrakcije u Europi.

Dobro došli, izbjeglice

Što se tiče drugog dijela ove antiturističke sintagme – 'dobro došli, izbjeglice' (koje danas zovemo migranti) – i ovdje se rezultati vide golim okom. Duž La Ramble, uz restoranske turističke zamke, pretežno u vlasništvu Marokanaca, s tobože autentičnim paellama za 15 eura, prostiru se deseci suvenirnica, pretežno u vlasništvu Pakistanaca. U njima se prodaju suveniri označeni žigom lokalne kvalitete ili, u slučaju najpopularnije grupe suvenira – onih nogometnog kluba Barcelona – zlatnim žigom koji jamči originalnost proizvoda.

Suvenirnice izvana izgledaju kao svaki drugi kineski dućan u turističkoj zoni bilo kojeg drugog grada, osvijetljene kričavim neonskim svjetlima i prenatrpane šarenim sitnicama, no cijene su – čak i uz mogućnost cjenkanja – boli glava: magnetići i privjesci koje u Parizu prodaju za po euro ondje koštaju u najboljem slučaju 10 eura za tri komada. Originalni Barcelonini suveniri, također proizvedeni u Bangladešu i Kini, kao i oni neoriginalni, prodaju se u rasponu od 15 eura za kapu do osamdesetak eura za dres Laminea Yamala, a koji možete vidjeti na – da ne pretjeramo – svakoj petoj osobi.

A gdje je pečat?

Uz Marokance koji drže restorane i Pakistance koji zarađuju na suvenirima, tu su radnici iz siromašnijih dijelova Južne Amerike, ali i – baš kao kod nas – Filipina, koje smo uglavnom susretali u ugostiteljstvu i hotelijerstvu. Na ulicama i po metroima naći ćete i nešto Afrikanaca iz subsaharskog pojasa, koji pokušavaju zaraditi svirajući Boba Marleyja, sve dok se u sekundi odnekle ne stvore revni komunalni redari, zatraže papire te ekspresno potjeraju nelicenciranog rastamana. Naime i u Barceloni, kao i u većini velikih europskih gradova, ulični svirači moraju imati dozvolu lokalnih vlasti.

Da ne griješimo dušu – čim se malo maknete od glavne ulice u smjeru kvarta Ciudat de Vella, gotičke četvrti i katedrale, vidjet ćete da u gradskoj jezgri ipak prevladavaju dućančići ručno šivane, pletene i krojene odjeće, kreativnih ukrasa, finih pića i ukusne domaće hrane u vlasništvu domaćih obrtnika, s pretežno migrantskom sekundarnom radnom snagom. Kad u lokalnoj kraft pivnici upitate ekipu jesu li im migranti uzeli poslove, oni će vam uzvratiti primjerima uspješne integracije, poput za ljevičarsku i sekularnu Kataloniju paradoksalne situacije uvođenja halal obroka u škole. No ako se niste maknuli s La Ramble, u zraku lebdi zaključak da je slogan 'turisti van, dobro došli izbjeglice' poslužio svrsi, ali tako da migranti integrirani u društvo uglavnom rade u turizmu.

Tiše, želimo život

Ako se pak maknete nešto dalje, u mikrokvart po imenu El Born, shvatit ćete da može i drugačije. El Born je, naime, primjer četvrti koja je, barem tako ovdje vjeruju, najvećim dijelom protjerala pretjerani turizam. Iako se u njemu nalaze neke atrakcije, poput bazilike Santa Maria del Mar, Picassova muzeja ili franšizne zamke za ljubitelje suvremene umjetnosti po imenu Moco, na uskim uličicama El Borna ipak ćete susreti više domaćeg stanovništva. Njima u čast podignut je svojevrstan kvartovski interpretacijski centar te nam otkriva da je ovaj kraj, zbog blizine mora i luke, u vrijeme ekspanzije Barcelone tijekom industrijske revolucije zapravo bio središnja trgovačka četvrt.

Uz njega, pozornost će vam privući plakati na velikom broju balkona, a kojima se apelira na smanjenje buke u noćnim satima. Gotovo svaki restoran i kafić na svom će pročelju ponosno istaknuti da podržava lokalne inicijative za smanjenje turizma, a neki će čak otvoreno poručiti da uopće ne ulazite ako procjenjujete da vaše turističko ponašanje smeta lokalnom stanovništvu.

Brutalne kazne

Ako vam ni iz toga nije jasno da, kao glasni i naporni turist, ondje niste dobrodošli, posvuda su istaknute ploče s kaznama za necivilizirano ponašanje. Dio njih, poput zabrane ispijanja alkohola na javnim površinama, što će vas koštati 100 eura, ili hodanje ulicom bez majice, što kažnjavaju s 200 eura, već su prepisale zagrebačke i splitske gradske vlasti. No ima i još ekstremnijih, čak i apsurdnih primjera.

U slučaju da po starom dobrom mediteranskom običaju iznesete stolac i sjednete na ulicu, to će vas koštati 500 eura, a isto toliko platit ćete ako – da, i to se događalo – na ulici rasprostrete šator. Vožnja skejtom po ulicama popločenima kockama između 22 i 9 sati koštat će vas 600 eura, šaranje nesuvislih i nelicenciranih grafita po zidovima 750, a mokrenje po zgradama i spomenicima impresivnih 1500 eura. I bez brige, izvući se nećete – komunalna policija uvijek se mota tu negdje.

A ponuda?

Već ste shvatili – ako ste konvencionalni turist i želite uživati u najpopularnijim turističkim proizvodima Barcelone, morate se dobro unaprijed organizirati jer su Gaudijeve građevine uvijek pretrpane te svakako morate kupiti kartu i rezervirati termin za najpopularnije od njih barem mjesec dana prije dolaska. Ako posjećujete Barcelonu do sljedeće jeseni, moći ćete vidjeti tek renoviranje jednog od najpoznatijih svjetskih stadiona, Camp Nou, jer je njegova obnova i dalje u tijeku, no muzej nogometnog kluba Barcelona i dalje će vam rado uzeti tridesetak eura za interaktivnu pričicu o nogometnoj instituciji, 150 eura ako želite zaigrati 3D simulaciju nogometa sa zvijezdama Blaugrane i dres sa svojim imenom i prezimenom te 250 eura ako gradilište Camp Noua želite vidjeti iz helikoptera.

Ako želite proći nešto jeftinije, a iscrpili ste izdašnu ponudu bauljanja po centru, tržnicama, tapas barovima i muzejima, preostaje vam izlet na jednu od najpopularnijih gradskih plaža u Europi. Njezin najpoznatiji segment – onaj u naselju Barceloneta – također je posljednjih mjeseci predmet prijepora po internetu jer se turisti bave utvrđivanjem porijekla nesnosnog smrada koji vam povremeno ispuni nozdrve. Ipak, mediteranski zrak sve to brzo ispere i možete komotno uživati u funkcionalnoj, čistoj i komunalno vrhunski organiziranoj plaži, dostupnoj odličnim javnim prijevozom, kojom umjesto prodavača kukuruza špartaju Marokanci i nude bocu 'ice water' za euro, a ledeni mojito ili sangriju za pet eura.

Sitges – turistički anarho teatar

Ipak, ako se želite stvarno lijepo okupati, preporučujemo polusatnu vožnju prigradskim vlakom u obližnji Sitges, katalonski gradić koji je posljednjih godina postao svojevrsna LGBTQ prijestolnica Europe. Bogati sjevernjaci queer orijentacije su ondje, naime, pokupovali enormnu količinu nekretnina te uživaju u kristalno čistom moru i plažama u zaklonu od vjetra, što za vjetroviti Mediteran nije nebitno.

Ako se u Sitgesu još zateknete na dan fešte povodom sv. Bartolomeja – lokalnog sveca zaštitnika – impresionirat će vas prizor fanatičnih mještana koji, pogonjeni mirisom alkohola, marihuane i baruta iz pištolja lokalnih trombonjera, jure prema središnjoj ulici, na kojoj se lutke svetaca na štulama gegaju kroz masu, a srednjoškolci u majicama sa svojim i imenima svoje ekipe euforično ispaljuju vatromete. Ova pomalo anarhistička slika postmodernog turizma u neku ruku je i ilustracija onoga što Katalonci svojom turističkom politikom žele postići: budite turisti, ali pustite i nas da živimo po svojim pravilima. U Barceloni i okolici – uvjerili su nas – moguće je oboje.