KOMENTAR MARKA SANČANINA

Kajzerica – slam nove generacije

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 23.06.2010 15:01
  • Objavljeno 23.06.2010 u 14:22
Kajzerica Zagreb panorama

Kajzerica Zagreb panorama

Izvor: Cropix / Autor: Davor Pongračić

Izgledom naoko pristojno zagrebačko naselje, čijem je procvatu kumovalo neregulirano tržište nekretnina zajedno s ukidanjem detaljnih građevinskih planova, prijeti da postane urbanistička tempirana bomba koju može detonirati već prva sljedeća obilna kiša ili iskra iz štednjaka! Koliko je u Hrvatskoj još takvih naselja, koja nisu ni Soweto ni favele Rija, otpadni lim ili ter-papir, a podivljala su u devedesetima?

Nedavno su stanovnici zagrebačke Kajzerice protestirali jer im Grad ni ove godine neće izgraditi davno obećanu školu i dječje igralište. Kad su devedesetih godina kupovali svoje stanove, nisu se pitali ima li njihovo

naselje osnovnu komunalnu opremu. Važno je bilo kupiti stan, a kako su stanovi na Kajzerici cijenom bili relativno povoljni te još u neposrednoj blizini javnog prijevoza, u ono su vrijeme bili dobra prilika. Statistike s kraja 90-ih govore da su se na Kajzerici najčešće kupovali stanovi od oko 40m2 koji su bili u dometu kredita čiji je rok otplate 30 godina. Kupovale su ih mlade obitelji, samci i mladi visokoobrazovani stručnjaci. Danas, kada su se ove obitelji povećale, postaje jasno kako bi građevinski procvat Kajzerice od prije 15 godina, mogao uzrokovati još jednu tempiranu urbanističku bombu

Većina nas misli da je posjed vlastitog stana nesumnjivi dokaz socijalnog statusa. Čak i ukoliko veličina stana, kvaliteta njegovog okoliša ili stupanj komunalne opremljenosti ne zadovoljavaju naše potrebe, kriteriji odabira i konačna odluka ipak će se prelamati na njegovoj cijeni. Važno ga je moći kupiti. Ma koliko bio udaljen od tramvajske stanice, dječjeg vrtića i škole, bez obzira ima li mjesta za parkiranje, nalazi li se u njegovoj blizini auto-otpad ili tik uz prozor prolazi brza cesta – 'moja kućica, moja slobodica' oduvijek je bila civilizacijski transcendent svih 'navrat-nanos' urbaniziranih seljaka.

Mi, njihovi unuci i unuke, i sami smo previše tradicionalni da bismo prestali poimati vlastito ognjište kao epicentar svijeta. Nije da smo izolirani od svjetskih društvenih trendova, dapače, i naši kulturni, rodni i klasni identiteti su u posljednjih pola stoljeća postali prilično nestabilni. No ipak smo, po pitanju svog egzistencijalnog okoliša, vrlo daleko od, primjerice, prosječnog Nijemca koji cijeli život provede u podstanarskom najmu. Toliko smo opsjednuti posjedovanjem svog 'kvadrata' da se tek nakon što ga konačno ostvarimo počinjemo pitati zašto nam je prilaz blatnjav ili zašto nam se djeca igraju među automobilima.

Besparica, nepovjerenje u institucije, urbanistički kaos i loša stambena politika pritišću nas još od socijalizma. Podstanarske obitelji su uvijek bile razapete između onih koji su mešetarili zemljištem, određivali kamatne stope ili štedjeli na građevinskom materijalu i komunalnoj opremi. SIZ-ovi stanovanja ili holdinzi, stambene zadruge i banke (državne ili privatne), spekulanti, građevinska poduzeća ili konzorciji - nitko od njih nikada nije znao adekvatno riješiti zagrebačku stambenu krizu koja traje još od velikog rata.

Nezapamćen priliv niskokvalificirane radne snage u Zagreb tada je doveo do nekontroliranog suburbanog rasta. Manjak u stambenom fondu se još od 60-ih godina prošlog stoljeća kreće između 20 i 35 tisuća stambenih jedinica. Manje je poznato da je već u 70-ima više od polovine stanovništva svoj stambeni problem rješavalo izvan velikih novogradnji, naime samostalno: dograđivanjem postojećih objekata, polulegalnim gradnjama ili putem stambenih zadruga. Zagrebački slamovi, doduše, nisu poput afričkih građeni od kartona, ali je rizik higijenski nepovoljnih uvjeta života ili obrane od požara jednako velik.

Najmlađi zagrebački slam – svojevrsna kamuflirana favela – i svježe je oličena i kanadskom šindrom ušuškana Kajzerica. No Kajzerica nije bilo kakav slam. To je poludivlje naselje koje se takvim na prvi pogled ne čini: dobro je skriveno iza pitoresknih fasada boje breskve i naherenih krovića, a položaju pogoduje blizina Velesajma i savskog nasipa te odlična pješačka veza na gradski javni prijevoz. Kajzerica je postala urbanističko ruglo tek devedesetih, dok su u 80-ima planovi za njezin razvoj bili vrlo ambiciozni.

Urbanistički plan je bio napravljen - objekti višestambenih blokova ucrtani su na postojećoj poljoprivrednoj parcelaciji, pripremala se izgradnja modernih polublokova srednje gustoće kakvi su se, prilično uspješno, gradili po Jarunu. Međutim, došao je rat i plan nije realiziran. Izdužene poljoprivredne parcele i skromne prizemnice još su neko vrijeme ostale netaknute dok građevinski biznis nije ugledao bolje dane. Najprije se početkom 90-ih dogodilo famozno ukidanje detaljnih urbanističkih planova, što je imalo devastirajući efekt na mnoge dijelove grada koji su 'podivljali u 90-ima'. Tako je jedini mjerodavni dokument dugo vremena bio preopćeniti GUP iz 1986.

Ne samo da nije napravljena komasacija zemljišta, nego je na Kajzerici preko 10 godina bila nedefinirana visina objekata ili broj etaža. Veličinu kuća određivalo je neregulirano tržište nekretnina. Kada je novi GUP iz 2003. uveo mnoge restrikcije bilo je prekasno. Urbane vile ubrzo su u potpunosti izmjenile izgled naselja, dok se komunalna infrastruktura nije obnavljala. Od dvjestotinjak telefonskih linija koliko ih je bilo 1992, broj se povećao 10 puta u nešto više od 10 godina.

Jedini javni komunalni objekt od zajedničkog interesa je i dalje mjesna samouprava. Obećana osnovna škola ni ove godine nije u proračunu. I sustav odvodnje je podkapacitiran. Zbog prevelike izgrađenosti tla, dio oborinskih voda se i dalje slijeva u cijevi, pa je za vrijeme velikih kiša sustav na rubu kolapsa. Treba razmišljati i o sigurnosti od požara. Mnogo je uskih uličica u kojima brojne obitelji parkiraju svoje automobile. Baš kao i u svakom slamu, u slučaju požara kroz skučene ulice teško se probija standardno vatrogasno vozilo – čini se da bi u tom slučaju vatru bilo jednostavnije gasiti kanaderom.

Nedavni igrokaz roditelja i djece koja su šarenom kredom crtala urbanu opremu za obećano dječje igralište domišljata je poruka gradskim vijećnicima. Svojevrsna metafora za šarenu laž kojom ih godinama obmanjuju na izborima. Ali kakvu nam doista poruku šalje slučaj Kajzerica?

Došlo je vrijeme da shvatimo da mi, koji svakodnevno proizvodimo prostor grada svojim prostornim praksama, nemamo pravo na ulogu krivo informiranih i zavedenih žrtava jer sami smo gradili polulegalne objekte na Kajzerici i kasnije ih legalizirali preko poznanika u područnom uredu. Nama su sumnjive tvrtke s tri radnika prodavale stanove bez uporabne dozvole i parkinga. Na kraju, mi smo izglasali one koji su nam pisali urbana pravila. Umjesto da se bunimo – mi smo šutjeli. Vrijeme ja da postanemo svjesni graditelji svog fizičkog okoliša. Da naučimo što znači živjeti u gradu, kakva su naša prava i odgovornosti. Oni koji to nisu u stanju, teško da će ostvariti radost gradskog života za sebe i svoju djecu.

Možda bi bilo preradikalno citirati onu Lenjinovu o odumiranju države, ali ima razloga u vrijeme današnjeg općeg kolapsa gradske uprave postaviti pitanje o odumiranju Grada. Nažalost, svi oblici lokalne i mjesne samouprave kakvu poznaje Zagreb ne mogu nam biti od koristi. Ipak pitanje direktne akcije i rješavanja komunalnih problema treba sve više postavljati odozdo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi