Kad ljudi u šumi vide gljive, trče prema njima kao da će pobjeći. To je potpuno pogrešno jer priroda nije besplatan supermarket, a u šumi treba uživati, disati, istraživati. Trčeći za velikim vrganjima, gazite male, najvrjednije gljive. Rečenice su to koje su mi odzvanjale nakon razgovora s gospodinom Ervinom Raguzinom, strastvenim gljivarom iz Rijeke koji već 40 godina svaki slobodan trenutak provodi u šumi među gljivama, čije carstvo bilježi fotoaparatom.

Godine iskustva dovele su ga do titule mentora determinatora u riječkoj Udruzi gljivara Ožujka, a ona okuplja poznavatelje gljiva, ali i početnike. Protekli su vikend, kaže za tportal, proveli kod dvorca Stara Sušica, istražujući njihove rodove i vrste, a neki od polaznika prvi su put bili u berbi pod stručnim vodstvom. Vjerojatno nisu jedini koji će upravo ove jeseni s košarom otići u šumu, jer rujan i listopad najbogatiji su gljivarski mjeseci.

'Odem li u šumu sto puta, samo se dvadesetak puta vratim s punom košarom. Čovjek mora biti smiren, hladne glave, i šuma će vas nagraditi. Čak i zimi idem u šumu jer ima gljiva koje rastu i po snijegu. Baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), naprimjer, ima prirodni antifriz pa može izdržati temperature i do minus 20. Jestiva je, ljekovita je, i dobro, nema te gljive ne znam koliko puno, ali uživam tražeći je. Satima hodam po šumi, nađem je i to me razveseli', objašnjava Raguzin, pokazujući da su smirenost i informiranost zlatno pravilo berbe gljiva.

'Ne vjerujte internetu'

Otkako se počeo zanimati za gljive prije četiri desetljeća, puno se toga promijenilo. Kako stoji u brošuri ove udruge gljivara, organizirano gljivarstvo u Hrvatskoj razvilo se od kraja 1970-ih, a tada se počinje pisati domaća stručna literatura te se bavljenje gljivama popularizira u medijima. Iako danas postoji niz priručnika i provjerenih izvora, ljudi se često informiraju isključivo na internetu i grupama na Facebooku, što je, tvrdi Raguzin, izuzetno opasno.

'Jedna od glavnih zapovijedi jest: ne vjeruj internetu jer se lako zabuniti pa zamijeniti jestive i nejestive gljive. Predlažem klasičan pristup, odnosno informiranje iz knjiga i priručnika, proučavanje fotografija, a drugo, u berbu je uvijek dobro ići s provjerenim gljivarom', kaže te ističe da se najbolje učlaniti u neku udrugu gljivara jer će vam pomoći s raspoznavanjem vrsta i pružiti temeljna znanja.

Nejestivo više od 60 posto gljiva

U razgovoru saznajem da riječka udruga Ožujka ima sastanke svakog ponedjeljka, kada im zainteresirani mogu donijeti gljive koje su ubrali protekloga vikenda, a pitaju se jesu li sigurne za konzumiranje. Kaže da se gljivarstvo sada toliko razvilo da svaki veći grad ima udrugu, a to je važno jer se procjenjuje da širom svijeta postoji oko milijun i pol vrsta gljiva, pri čemu ih je samo sto tisuća obrađeno. Uključivanje u udrugu i konzultiranje stoga su dobar prvi korak, a Raguzin navodi da se održava i niz izložbi gljiva i festivala, na kojima početnici mogu dobiti savjete.

'Velik broj gljiva je nejestiv, njih više od 60 posto. Manje je otrovnih, a najmanje je smrtonosnih. Dakle postoji gradacija. Naša je preporuka novim članovima da najprije nauče one najotrovnije. Ljudi griješe jer poznaju samo vrganje, a sve druge šutiraju ili beru bez poznavanja', objašnjava stručnjak. Najpoznatija otrovnica u Hrvatskoj jest zelena pupavka (Amanita phalloides) i ona je smrtonosna. Jako je važno da komad otrovne gljive ne završi u košari – i zato je važno svaku detaljno pregledati i očistiti. Uz to, u berbu gljiva uvijek treba ići s pletenom košarom. PVC vrećice, ruksaci i zatvorene torbe ne dolaze u obzir. No kako čistiti gljive?

'U šumi je grubo očistite od zemlje i lišća, a kad stignete kući, vadite gljivu po gljivu, opet čistite, proučite, prerežite. Mnoge gljive morate prerezati da vidite kako plave, kako mijenjaju boju, u slučaju da mijenjaju boju. Mislim, treba studiozno pristupiti tome. Najgore je biti brzoplet', poručuje Raguzin.

Tijekom jednosatnog razgovora u više se navrata vraćamo na važnost poznavanja teorije jer mnoge gljive nalikuju jedna na drugu.

Ne dajte se zavarati

Primjerice, žučara, poznata i kao žučni vrganj (Tylopilus felleus), svrstava se među nejestive gljive, a jako nalikuje vrganju. 'Ljudi su mi za vikend nosili žučaru misleći da je to vrganj, a nije. Pokušao sam ih podučiti, ali jako ih je teško razlikovati jer nijedna od njih ne mijenja boju', kaže.

Nakon vrganja, druga po popularnosti jest lisičica (Cantharellus cibarius), a ona je često skrivena, no odaje se žutom bojom. 'Vrganje je teško uočiti jer su smeđi, ali lisičica se vidi s deset do dvadeset metara. Njih ljudi često zamijene za otrovnu maslinovu zavodnicu (Omphalotus olearius). Zove se maslinova jer najčešće raste na maslinovim panjevima i odgovorna je za puno trovanja. 'Uvijek raste u svežnju, u grupi, vezana je uz drvo', objašnjava i ponavlja da su razlike u nijansama – i zato je stručna pratnja jako važna, kao i izbjegavanje branja vrsta koje ne poznajete.

Treća na popisu jest sunčanica (Macrolepiota procera), čija je glavna karakteristika to što je velika i lijepog mirisa. 'Mora biti velika, veća od 10-15 centimetara u promjeru. Mora lijepo mirisati, a treće je da, kad se prereže, ne smije mijenjati boju', kaže Raguzin. Dodaje da sunčanicu možete naći uz rubove šuma te na potpuno otvorenim livadama i pašnjacima.

Četvrta najpopularnija gljiva jest bjelkasto-žućkasti prosenjak (Hydnum repandum) i on se lako uoči. 'Ima stručak i klobuk, a dosta je nepravilnog oblika i pune su ga šume, i crnogorične i bjelogorične, ali ima ga i na otocima i u planinama', veli i dodaje da bismo na popis najpopularnijih gljiva mogli uvrstiti i rujnice, kojih također ima više vrsta (Lactarius deliciosus, deterrimus, salmonicolor, sanguifluus).

'One imaju baš okrugli klobuk, pravilan, lijep, narančasto-crvenih boja, i stručak, zbog čega su lagane za prepoznavanje', tvrdi stručnjak.

Svijet gljiva svakako zahtijeva kontinuirano proučavanje i poseban oprez, ponavlja naš sugovornik. Priroda opušta i puni baterije, što nam svima treba nakon svakodnevnih briga i obaveza, i baš zato treba uživati u procesu pronalaska gljiva – ne samo vrganja – dakle sagnuti se i ići u potragu za malim skrivenim primjercima. Raguzina je potraga za njima naučila strpljenju. Kad ide sam, zastane pokraj vrste koju pronađe te je zabilježi fotoaparatom. Kaže da mu za dobru fotografiju katkada treba i do petnaest minuta, no uživa u istraživanju savršenog kadra.

Do 27. godine nije puno znao o gljivama – majka i otac dolaze mu s otoka Ilovika pokraj Lošinja pa ga je više stvari obiteljski vezalo uz more negoli uz šumu. Spletom okolnosti, tadašnji kolege s posla 'zarazili' su ga gljivarstvom toliko da su osnovali udrugu. Danas je gospodin Raguzin koautor priručnika i edukativnih materijala, predavač i strastveni promicatelj ove aktivnosti među djecom i odraslima.

'Meni je svaki odlazak u šumu fešta', kaže, a isto preporučuje svima. Informirajte se, zastanite, proučite sve što uberete i budite oprezni. U ovu avanturu ne idite sami – ipak je bolje biti u provjerenom društvu gljivara. Ima ih diljem Hrvatske, pa nema izgovora.