Hrvatski jezikoslovac Domagoj Vidović analizira tko su pravoslavni Hrvati na popisu žrtava Drugoga svjetskog rata koji je sastavio jugoslavenski Savezni zavod za statistiku u naselju Kovren sjeverozapadno od Bijeloga Polja u Crnoj Gori, gdje je od 31 žrtve za 22 stajalo da su Hrvati
Vidović tu temu analizira u tekstu "Hrvati pravoslavci u crnogorskom Sandžaku" objavljenom u dopunjenom izdanju knjige "Bokeljske studije i ogledi" u nakladi Hrvatskoga nacionalnoga vijeća Crne Gore. Sudeći po prezimenima, razvidno je da je riječ uglavnom o pravoslavcima, a osobna imena njihovih nositelja ne pripadaju suvremenomu hrvatskom osobnoimenskom fondu, napominje Vidović.
vezane vijesti
Ta su prezimena potekla od hrvatskih srednjovjekovnih narodnih imena, koja su se u srpskome osobnoimenskom fondu zadržala do danas te ih stoga danas ne držimo svojima, piše Vidović i dodaje kako su ona dio zajedničke južnoslavenske, pa i sveslavenske imenske baštine.
Katolička i hrvatska toponimija
Ističe kako se po toponimiji zna da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva, dodaje.
Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju, naglašava, upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazi se više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje, piše Vidović.
Da se hrvatsko ime u unutrašnjosti Crne Gore nije zatrlo, čak neovisno o vjerskoj pripadnosti, sve do druge polovice XIX. stoljeća, upućuju različiti crnogorski autori, napominje Vidović i dodaje kako je među sandžačkim muslimanima bilo sklonosti prema Hrvatskoj jer su tijekom Drugoga svjetskog rata kad su se nazivali Hrvatima tražili pripojenje NDH.
Nevjerojatnim je ocijenio izjašnjavanje sandžačkih pravoslavaca kao Hrvata, u blizini sandžačkih muslimana s kojima odnosi nisu bili bajni i koji su tražili pripojenje hrvatskoj državi, pred manje od osamdeset godina, u naselju u kojemu tko zna koliko stoljeća nema katolika, a od 1948. po službenim popisima ni Hrvata.
Više pravoslavnih nego muslimana
"Zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti", piše Vidović i dodaje kako posebno iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.
Naglašava kako je donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus, piše Vidović.
Čudnovatom smatra činjenicu poprilične nezainteresiranosti hrvatske države, pa donekle i Crkve, ponajprije za Hrvate iz Svebarja (Bara s okolicom, Spiča i Šestana), koji su katolici, čiji je osobni imenski fond izrazito hrvatski (Anto, Frano, Mato, Vlaho), čija je kulturna baština hrvatska, a bogoslužni jezik hrvatski, kao i za druge hrvatske manjinske skupine.
Njihove važnosti moramo biti svjesni poglavito zbog Boke kotorske jer nas povijest uči - Jao pokrajini koja postane pogranična, tj. krajina, poručio je Vidović.
Knjiga "Bokeljske studije i ogledi" (490 str.) podijeljena je na šest poglavlja - Jezikoslovne studije, Književno-kulturne studije, Ogledi o Boki, iz bokeljske lektire, Balada iz Svebarja i Nikad ti ne bih mogao reći Zbogom, zemljo neizrecive ljepote.
