'Gospodine predsjedniče, nadam se da slušate. Dosta je bilo, gospodine predsjedniče, Vaše je vrijeme isteklo...', poručio je filipinskom diktatoru Ferdinandu Marcosu njegov bivši ministar obrane Juan Ponce Enrile. Upozorenje donedavnog najbližeg suradnika bio je zapravo poziv Filipincima da svrgnu Marcosa nakon dva desetljeća njegove represije. Uslijedila je Revolucija narodne moći, a ona predstavlja jedan od ključnih političkih događaja kasnog Hladnog rata. Donosimo više o zbivanjima na Filipinima koja su se odigrala prije točno 40 godina
Filipinska Revolucija narodne moći bila je mirna pobuna koja je trajala tek nekoliko dana, a njome je srušen 20-godišnji autoritarni režim predsjednika Ferdinanda Marcosa starijeg. Milijuni Filipinaca okupili su se na aveniji Epifanio de los Santos u Manili, koristeći nenasilni otpor, molitve i ljudske barikade da bi prkosili tenkovima i trupama, što je rezultiralo obnovom demokracije i inauguracijom predsjednice Corazon Aquino.
vezane vijesti
Također se naziva Žutom revolucijom zbog žutih vrpci koje su nosili prosvjednici te pop pjesmuljka Tonyja Orlanda i Dawn, 'Tie a Yellow Ribbon Round The Ole Oak Tre', a koji je postao himna demonstracija. Čini se da su Filipinci tu pjesmu preuzeli iz filma 'Oficir i džentlmen' iz 1982. godine, čija se radnja malim dijelom odvija u toj azijskoj zemlji, premda te sekvence nisu tamo snimane.
Prema ocjenama povjesničara, prosvjedi su bili bila pobjeda naroda nad diktatorom nenasilnim putem, a svjetski tisak nazvao ih je 'revolucijom koja je iznenadila svijet'. Uz to, događaji na Filipinima u veljači 1986. godine smatraju se jednom od najuspješnijih nenasilnih revolucija u modernoj povijesti jer su građani dočekali tenkove molitvom, krunicama i cvijećem. Stoga ne čudi to da je ona postala paradigmatski primjer mirne tranzicije vlasti masovnom građanskom mobilizacijom.
Oporbeni izazivač ubijen po izlasku iz aviona
Marcos je izabran za predsjednika Filipina 1965., a četiri godine kasnije ponovno je osvojio mandat. Suočen s rastućim društvenim nemirima, komunističkom pobunom i muslimanskim separatizmom na otoku Mindanau, 1972. godine proglasio je izvanredno stanje i uspostavio vojne sudove, pozivajući se na prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Izvanredno stanje omogućilo mu je konsolidaciju vlasti, suspenziju ustavnih prava, zatvaranje političkih protivnika i kontrolu medija.
Iako je formalno ukinuo izvanredno stanje 1981. godine, autoritarni obrasci vladavine ostali su prisutni te je Marcosov režim obilježen sustavnom korupcijom, klijentelizmom i kršenjem ljudskih prava. I ekonomska situacija u zemlji pogoršala se početkom 1980-ih, osobito nakon globalne dužničke krize i pada povjerenja međunarodnih investitora.
Kontinuiranu opoziciju diktaturi činio je Benigno Ninoy Aquino Jr., koji je iz egzila u Sjedinjenim Državama najžešće kritizirao Marcosovu administraciju, držeći govore u kojima je pozivao na obnovu demokracije na Filipinima. Vođen željom da ga izazove i spriječi slabljenje svog političkog pokreta, Aquino se vratio na rodno otočje 21. kolovoza 1983. godine, unatoč upozorenjima na opasnost.
Čim je sletio u međunarodnu zračnu luku u Manili, ubijen je iz vatrenog oružja, što je potaknulo višegodišnje prosvjede koji su doveli do Revolucije narodne moći. Valja reći da je Aquinova smrt ujedinila sve dijelove filipinskog društva, počevši od poslovne elite, preko utjecajne Rimokatoličke crkve, pa sve do studenata i seljaka koji su ustali protiv Marcosova režima.
Protiv Marcosa ustala i Crkva
Pod pritiskom domaće i međunarodne javnosti, Marcos je u veljači 1986. godine raspisao prijevremene predsjedničke izbore. Oporba se konsolidirala oko kandidature Corazon Aquino, udovice Benigna Aquina, koja je simbolizirala moralni otpor autoritarizmu. Izbori održani 7. veljače 1986. godine obilježeni su brojnim nepravilnostima i optužbama za izbornu prijevaru te su službeni rezultati proglasili Marcosa pobjednikom, no neovisni promatrači i crkvene organizacije, osobito Nacionalno vijeće za slobodne izbore (NAMFREL), tvrdili su da je pobjedu odnijela Aquino.
Protiv Marcosa je ustao i kardinal Jaime Sin te je putem radija pozvao građane da mirno podrže pobunjene časnike, a milijuni Filipinaca okupili su se na ulicama Manile, formirajući ljudske barikade, nudeći vojnicima hranu i cvijeće te moleći krunicu pred tenkovima. Sudionici revolucije isticali su da je nenasilna priroda prosvjeda bila ključna za izbjegavanje krvoprolića i stjecanje međunarodnih simpatija.
Marcosova supruga ostavila 3000 pari cipela
Pod rastućim pritiskom i uz gubitak potpore Sjedinjenih Američkih Država, koje su dotad bile Marcosov glavni saveznik, on je 25. veljače 1986. godine napustio zemlju i otišao u egzil na Havaje, a iza njegove supruge Imelde ostalo je gotovo 3000 pari cipela i one se danas nalaze u lokalnom muzeju. Istoga dana Corazon Aquino prisegnula je kao nova predsjednica Filipina.
Revolucija iz 1986. godine dovela je do obnove demokratskih institucija. Novi ustav donesen je 1987., ograničivši predsjednički mandat te ojačavši sustav provjera i ravnoteža. Aquino se suočila s brojnim izazovima, uključujući pokušaje vojnih udara i trajne ekonomske probleme, ali je uspjela stabilizirati politički sustav i postaviti temelje demokratske tranzicije.
Na međunarodnoj razini Revolucija narodne moći postala je simbol nenasilnog otpora i inspiracija za slične pokrete, uključujući neke tranzicijske procese u istočnoj Europi krajem 1980-ih. Pokazala je da masovna, organizirana i nenasilna mobilizacija može dovesti do smjene autoritarnog režima bez širokog oružanog sukoba.
