Tijekom tjedna za nama ulice Teherana i drugih iranskih gradova su gorjele, a američka administracija je zbog mogućeg preuzimanja vlasti u toj državi stupila u kontakt s Rezom Pahlavijem, čelnikom razjedinjene oporbe i sinom izgnanog Mohamada Reze Pahlavija, iranskog šaha koji je na valu Islamske revolucije pobjegao iz zemlje prije točno 47 godina. Posljedice tog prevrata i danas snažno oblikuju politiku Irana i stabilnost šire regije, a tportal donosi više o uzrocima i posljedicama tog dramatičnog događaja iz siječnja 1979. godine
Svjetske agencije objavile su sredinom ovog tjedna da se izaslanik Bijele kuće Steve Witkoff sastao s Rezom Pahlavijem kako bi razgovarali o prosvjedima koji su izbili u Iranu. Bio je to prvi sastanak na visokoj razini između iranske oporbe i administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa otkako su prije nešto više od dva tjedna izbili prosvjedi koje tamošnje vlasti pokušavaju nasilno ugušiti.
Prema ocjenama analitičara, Pahlavi se pokušava nametnuti kao prijelazni vođa u slučaju pada aktualnog iranskog režima koji od Islamske revolucije, pokrenute 1977. i dovršene dvije godine kasnije, kombinira religijsku doktrinu s republikanskim institucijama.
vezane vijesti
Operacija Ajax kao prethodnica revolucije
Iranska revolucija iz 1979. godine predstavlja jedan od najznačajnijih političkih prevrata 20. stoljeća i smatra se jednom od tri najveće revolucije u povijesti, uz Francusku i Boljševičku, a koja je iz temelja promijenila geopolitičku kartu svijeta. Rušenjem prozapadne monarhije šaha Mohamada Reze Pahlavija i uspostavom Islamske Republike pod vodstvom ajatolaha Ruholaha Homeinija, Iran je prešao iz sekularne autoritarne države u jedinstven oblik teokratsko-republikanskog sustava. Međutim Islamsku, odnosno Iransku revoluciju, kako se taj prevrat naziva, nemoguće je analizirati bez sagledavanja složenog i proturječnog utjecaja Zapada na tu zemlju.
Ključni događaj koji joj je prethodio bila je operacija Ajax, tajna akcija CIA-e i britanske obavještajne službe MI6 provedena 1953. godine s ciljem svrgavanja demokratski izabranog iranskog premijera Mohamada Mosadeka. Povod joj je bila Mosadekova odluka da nacionalizira iransku naftnu industriju, čime je ugrozio interese britanske tvrtke Anglo-Iranian Oil Company, danas poznate kao BP, ali i širih zapadnih strateških interesa.
Industrijska transformacija i kulturna otuđenost
Nesmiljenom propagandom, podmićivanjem političara i vojnih zapovjednika te poticanjem uličnih nereda, zapadne službe uspjele su destabilizirati tadašnju vladu. U kolovozu 1953. godine Mosadek je svrgnut i osuđen na trogodišnju samicu u vojnom zatvoru, a Mohamad Reza Pahlavi je vraćen i ojačao je svoju autoritarnu vlast.
Šah, koji je stupio na prijestolje još 1941. godine, nastojao je transformirati Iran u regionalnu silu ubrzanom modernizacijom, zapadnjačkim stilom razvoja i centralizacijom vlasti. Njegova tzv. Bijela revolucija iz 1963. godine uključivala je agrarnu reformu, industrijalizaciju, programe opismenjavanja i širenje obrazovanja te jačanje prava žena, a sve kako bi preobrazio Iran u globalnu silu. Šahov režim također je provodio iranske nacionalističke politike uspostavljajući brojne popularne simbole zemlje povezane s Kirom Velikim, osnivačem Perzijskog Carstva.
Iako su ove reforme potaknule ekonomski rast, istodobno su razorile tradicionalne društvene strukture, posebno među svećenstvom i ruralnim stanovništvom. Politički sustav je pak bio obilježen nemilosrdnom represijom jer je šahova tajna služba SAVAK gušila oporbu, cenzurirala medije i sustavno zatvarala disidente. Premda je Iran do sredine 1970-ih imao visoke prihode od nafte, stenjao je pod pritiskom ekstremne društvene nejednakosti i posvemašnje korupcije. Značajna je bila i percepcija kulturne otuđenosti zbog velike šahove povezanosti sa Sjedinjenim Državama i Zapadom pa je sve nabrojano stvorilo temelje za revolucionarne promjene.
Valja istaknuti to da je Iranska revolucija bila neuobičajena jer nije bila vođena klasičnom marksističkom ili liberalnom opozicijom, već islamskim pokretom. Ajatolah Ruholah Homeini, protjeran iz Irana 1964. godine, razvio je šijitsku doktrinu velajat-e fakih, odnosno vladavinu islamskog pravnika, prema kojoj političku vlast treba imati vrhovni vjerski autoritet. Revoluciju su podržale heterogene snage, uključujući studente, radnike, trgovce s bazara, islamsko svećenstvo, ali i sekularne ljevičare i liberale. Ono što ih je ujedinilo bio je otpor šahovoj autokraciji i stranom utjecaju, posebno američkom.
Civilizacijska i ideološka prekretnica
Masovni prosvjedi protiv šaha započeli su 1978. godine, a štrajkovi u naftnoj industriji paralizirali su državu. Režim je vrlo brzo izgubio legitimitet i sposobnost održavanja reda bez upotrebe masovnog nasilja, što je samo radikaliziralo oporbu. Doznavši da njegovi generali nude usluge revolucionarnim vođama i da odanost vojske više nije osigurana, šah je 16. siječnja 1979. godine napustio Iran, formalno otišavši 'na odmor', ali u stvarnosti u egzil.
Načet karcinomom, pobjegao je u Egipat, da bi potom spas tražio u Maroku, SAD-u, Bahamima, Meksiku i Panami, nakon čega se vratio u Egipat, u kojem je preminuo u srpnju 1980. godine. U međuvremenu se ajatolah Homeini vratio u Iran 1. veljače 1979. godine poslije dugogodišnjeg izgnanstva u Turskoj, Iraku i Parizu, a dočekali su ga milijuni Iranaca. U roku od samo deset dana revolucionarne snage srušile su preostale institucije starog režima pa je 11. veljače proglašen potpun slom monarhije.
U travnju iste godine referendumom je proglašena Islamska Republika Iran, a uslijedila je institucionalna konsolidacija novog poretka. Donesen je novi ustav i uspostavljena nova hijerarhija vlasti u kojoj vrhovni vođa ima konačnu riječ nad vojskom, sudstvom i medijima pa je revolucija vrlo brzo poprimila autoritarni karakter. Liberalne i ljevičarske skupine koje su sudjelovale u rušenju šaha postupno su eliminirane, uvedeni su revolucionarni sudovi, provedene su čistke, a politički pluralizam sužen je na najmanju moguću mjeru.
Pad šaha značio je i kraj jednog od ključnih američkih saveznika u nestabilnoj regiji, a kriza s taocima u američkom veleposlanstvu cementirala je neprijateljstvo između Irana i Zapada. Povrh svega, Iran je postao model za politički islam, inspirirajući šijitske pokrete širom Bliskog istoka, a revolucija je također dovela do Iransko-iračkog rata (1980.-1988.), što je ojačalo proces militarizacije u novoj državi.
Iranska revolucija bila je više od same promjene režima jer je predstavljala duboku civilizacijsku i ideološku prekretnicu. Bijeg šaha Pahlavija simbolizirao je slom modernizacijskog, ali i autoritarnog projekta, a slijed događa oblikovao je novi tip države u kojoj se religijska doktrina spojila s republikanskim institucijama. Posljedice tog prevrata i danas snažno oblikuju politiku Irana i stabilnost šire regije, a kako se zasad čini, Zapad bi mogao imati ulogu i u novim promjenama.
