Nakon Indonezije, Filipina i Nepala, prosvjedi koje predvode mladi (često nazivani 'Gen Z prosvjedi') posljednjih su dana potresli i u sjevernoafričku državu Maroko i otok Madagaskar u Indijskom oceanu.

Na Madagaskaru su mladi, koje je podržala i vojska, uspjeli natjerati predsjednika u bijeg iz zemlje, a oni u Maroku ne jenjavaju i već broje prve žrtve. Pokrenuti su zbog smrti nekoliko trudnica nakon rutinskog carskog reza, a na njima se traži sveobuhvatna reforma zdravstva, obrazovanja i socijale. Prosvjednike predvodi kolektiv Gen Z 212 (broj je pozivni broj Maroka), a komuniciraju preko aplikacije Discord.

Mnogi se još sjećaju šokantnih scena iz Nepala iz rujna. Isprva protesti protiv zabrane društvenih mreža prerasli su u velike prosvjede protiv korupcije i lošeg ekonomskog stanja. Scene zgrade nepalske vlade i parlamenta u plamenu obišle su svijet, a u manje od 48 sati ubijene su najmanje 22 osobe. Prosvjednici u Nepalu, uglavnom mlađa populacija, uspjeli su i svrgnuti premijera te postaviti svoj izbor – bivšu šeficu suda Sushilu Karki.

Smjenom tzv. najomraženije predsjednice na svijetu Dine Boluarte završili su i veliki prosvjedi u Peruu, a također se pripisuju generaciji Z. Nezadovoljstvo se prelilo na ulice nakon što je vlada predložila mirovinsku reformu, no ubrzo je preraslo u velike demonstracije protiv korupcije, represije i rastućeg kriminala, predvođene mahom mladim ljudima.

Bijes studenata potresa još uvijek Indoneziju i Filipine, a neki u Gen Z akcije ubrajaju i prosvjede studenata u Srbiji, kao i prosvjede za Palestinu u Italiji.

Jesu li to doista Gen Z prosvjedi?

No dok svjetski mediji govore o Gen Z prosvjedima, s tom se ocjenom ne slaže vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić.

'Ide li netko po prosvjedu i provjerava koliko tko ima godina? Što je prosvjed? To je protivljenje nečemu, je li tako? Je li to nužno generacijski, pogotovo u ovim primjerima koje mediji spominju kao Gen Z prosvjede? Nema to veze s vezom. Da je nešto uistinu generacijski problem, onda bi to imalo smisla. Ali ovdje ne postoji generacijski problem. To je kao da ste studentske prosvjede 1968. godine išli etiketirati kao Gen Q, ili koja je već bila, što je još moguće jer su prosvjedi bili studentski', poručuje Avdagić za tportal.

Ako bi se gledala logika kojom se nešto uvrštava u Gen Z prosvjede, napominje Avdagić, onda bi se tome moglo pridodati i one u Srbiji. 'Ali nisu. Kada prosvjeduje neka škola, ili isključivo nekakva aktualna studentska generacija, onda ih možete etiketirati po godištu i generaciji itd. A inače, kada se prosvjeduje radi primjerice korupcije i sličnih loših stvari, onda to nije baš toliko usko. Kao što nije ni ovaj studentski pokret ili prosvjedi koji se odvijaju u Srbiji – oni nisu isključivo studentski, to je jasno svima. Imamo danas potrebu, više nego što je to bilo prije 20, 30 ili 50 godina, nekako etiketirati sve da bi bilo ljudima jasnije, ali ne treba to ljudima biti jasnije etiketiranjem po godinama, godištima, generacijama i tako dalje. Ljudima treba biti jasno protiv čega ili zašto se prosvjeduje, onda će im sve biti jasno', poručuje Avdagić.

Šablona ljudske povijesti

Iako su inicijatori mnogih prosvjeda koji se ovih dana spominju u medijima mladi ljudi, Avdagić smatra da oni i izlaze na velike prosvjede.

'U zadnje vrijeme imamo veliko nerazumijevanje stvari koje bi zapravo trebale biti bazično jasne. Dobro je objasniti ljudima da ništa od ovoga što se sada događa nije spektakularno, već je samo šablona naše ljudske povijesti. Na ulicama očekujete mlade ljude te diljem svijeta oni izlaze na ulicu', poručuje Avdagić.

Mnogi su u analizama povlačili i paralele između ovih tzv. Gen Z prosvjeda i Arapskog proljeća, vala koji je prije 15-ak godina buktio arapskim zemljama na sjeveru Afrike i Bliskom istoku. Avdagić smatra da se Gen Z i Arapsko proljeće ne mogu uspoređivati.

'Svaki prosvjed možete usporediti sa svakim prosvjedom. Arapsko proljeće bilo je posebno po tome što su se digli ljudi u arapskim zemljama, što su se opet digli mladi ljudi (tko drugi?), jer neće umirovljenici biti oni koji prvi izlaze na ulice. Arapsko proljeće ima svoju posebnost u tome što je to bio val prosvjeda, val pobuna koji je završio i ratovima i ružnim stvarima, ali je bio vezan uz usku skupinu. Sad imamo ove sporadične pojave i prosvjede koji nisu vezani uz nekakvu nacionalnu ili bilo kakvu vjersku skupinu. Imamo pobune koje se stalno događaju. Kad bismo prevrtjeli zadnjih deset godina, vidjeli bismo da toga ima stalno, manje ili više nasilno, ali stalno', zaključuje Avdagić.