Nacrt Strategije sigurnosne politike 2026., objavljen u prosincu 2025., napušta sve tri pretpostavke. Dokument razmatra scenarije od hibridnih napada i raketnog sukoba NATO-a i Rusije do udara dalekometnim oružjem i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti zemlje. Posljednja dva scenarija malo su vjerojatna, ali nisu isključena, piše Nationalinterest.org.

Problem je u tome što bi zaštita Švicarske od prelijevanja rata u kojem ne sudjeluje mogla zahtijevati vojnu suradnju sa susjednim članicama NATO-a. Pitanje može li zemlja istodobno očuvati sigurnost i neutralnost obilježit će njezinu obrambenu politiku u idućim desetljećima.

Strategija objedinjuje 45 mjera za otpornost, zaštitu i obranu te ažurira pravna mjerila za prepoznavanje oružanog napada.

No njezina provedba otvara tri tenzije: između tehničkog povezivanja nužnog za modernu obranu i političke slobode odlučivanja, između brzine prijetnji i sporosti proračuna, industrije i logistike te između stalne pripravnosti i pričuvnog sustava stvorenog za povremenu mobilizaciju.

Neutralnost više nije održiva

Za razliku od hladnoratovskih scenarija invazije, projektili i dronovi u mogućem ratu Rusije i NATO-a ne bi poštovali švicarske granice. Njihovo pravodobno otkrivanje zahtijeva podatke senzora izvan zemlje, a time i suradnju s NATO-om. Švicarska bi se stoga mogla morati približiti jednoj strani upravo kako bi ostala izvan sukoba.

Izolirana neutralnost više nije održiva, ali nije poželjno ni potpuno svrstavanje uz NATO. Dodatni je problem to što strategija ni nakon usvajanja neće obvezivati Savezno vijeće pri proračunskim odlukama. O potrošnji i zakonima odlučuje Savezna skupština, a svaka od 45 mjera prolazit će zaseban postupak te može biti ublažena ili odbačena.

Četiri glavne prijetnje

Izravna vojna agresija u neposrednoj budućnosti ostaje malo vjerojatna. Ipak, strategija je ne isključuje zbog ruske vojne modernizacije i moguće europske ‘ranjivosti’ od 2028., kada bi Rusija mogla biti dodatno naoružana, a europsko odvraćanje još nedovoljno snažno.

Drugu prijetnju predstavlja dalekometno oružje. U širem europskom ratu krstareći i balistički projektili te dronovi mogli bi prijeći preko Švicarske, slučajno ući u njezin zračni prostor ili pasti na njezin teritorij. Opasni su i projektili oštećeni presretanjem ili tehničkim kvarom. Strategija zato naglašava nadzor zračnog prostora i obrambene sustave poput F-35 i Patriota.

Treću skupinu čine hibridne prijetnje – kibernetički napadi, špijunaža, sabotaže, dezinformacije i gospodarski pritisak. Budući da namjerno ostaju u sivoj zoni međunarodnog prava, teško je prepoznati trenutak u kojem prelaze prag vojne sile.

Četvrta su opasnost posredne posljedice europskog rata. Kao važno čvorište za električnu energiju, željeznicu, financije i podatke, Švicarska bi i bez izravnog napada mogla biti pogođena lančanim kolapsom infrastrukture.

Dokument priznaje da su izravna demokracija i federalizam također ranjivi na dezinformacije i polarizaciju. Novost nije nijedna pojedinačna prijetnja, nego njihova istodobnost i brisanje granica između mira i rata te civilnog i vojnog područja. Odgovor Saveznog vijeća jest ‘sveobuhvatna sigurnost’ – jedinstveni okvir koji povezuje civilno i vojno planiranje.

Vojno povezivanje ili politička neutralnost

U dugotrajnom sukobu NATO-a i Rusije Švicarska bi bila izložena raketnom ratovanju čak i ako je Moskva ne namjerava napasti. Za zaštitu su potrebni pravodobni podaci koje može dobiti skupim vlastitim sustavima ili razmjenom sa susjednim članicama NATO-a.

Suvremena protuzračna obrana zahtijeva zajedničku radarsku sliku i usklađene zapovjedne sustave. Strategija zato predviđa razmjenu podataka s NATO-om i pripremu obrane ‘u suradnji s drugim državama’. Time nastaje napetost između ‘oružane neutralnosti’ i ‘kolektivne obrane’.

Suradnja koja bi Švicarsku trebala štititi od posljedica tuđeg rata mogla bi navesti Rusiju da je počne promatrati kao sudionicu NATO-ove obrane. No odluka Saveznog vijeća da zemlja nije zaraćena strana ne mora utjecati na ruski izbor ciljeva.

Veću bi težinu imali tradicionalni instrumenti neutralnosti: jednako postupanje prema povredama zračnog prostora s obje strane, zabrana korištenja švicarskog teritorija za tranzit vojski i ratnog materijala, jednak tretman zaraćenih strana pri izvozu oružja te spremnost na posredovanje i uspostavljanje humanitarnih kanala.

Takvo balansiranje ima cijenu

Švicarsko odbijanje ponovnog izvoza domaćeg ratnog materijala Ukrajini već je navelo nekoliko proizvođača povezanih s NATO-om da njezinu obrambenu industriju isključe iz natječaja i dobavnih lanaca.

Napetost postoji i unutar same politike neutralnosti. Švicarska ne smije pristupiti savezu s obvezom uzajamne pomoći, a s drugim državama može potpuno surađivati u obrani tek nakon oružanog napada. Strategija istodobno upozorava da se zajednička obrana ‘ne može improvizirati’ te da je treba pripremiti ‘pravodobno’.

Savezno vijeće zato razlikuje pripravnost od formalne obveze. Zajedničke vježbe i obuka s NATO-om dopuštene su sve dok ne postoji sporazum o uzajamnoj pomoći. No kad bi Švicarska stečeno znanje upotrijebila za aktivnu obranu NATO-ova zračnog prostora u ratu s Rusijom, teško bi se mogla predstavljati kao neutralna, a ne bi imala jamstvo kolektivne obrane.

Nabava F-35 i Patriota dodatno je gura prema integraciji jer ti sustavi puni potencijal ostvaruju tek uz međunarodnu razmjenu senzorskih podataka u stvarnom vremenu. Bez toga bi švicarska vojska mogla ostati vezana uz skupe, ali izolirane sustave.

Strategija kao mjerila za prelazak na punu ratnu suradnju navodi otvoreni napad, neposrednu prijetnju takvim napadom ili niz koordiniranih udara koji uzrokuju znatnu štetu. No to nisu čvrsto određene granice. Konačnu odluku morat će donijeti Savezno vijeće pod vremenskim pritiskom, upravo u nejasnim okolnostima kakve hibridno ratovanje nastoji stvoriti.